Naslovnica Drama RECENZIJA: POKOJNIKOVE CIPELE

RECENZIJA: POKOJNIKOVE CIPELE

246
0
Foto: Screenshot

REDATELJ: Shane Meadows

GLAVNE ULOGE: Toby Kebbell, Gary Stretch, Paul Sadot, Neil Bell

TRAJANJE: 90 minuta

NAZIV ORIGNALA: Dead Man’s Shoes

GODINA PROIZVODNJE: 2004

 

Načelno mi treba mnogo vremena ako ću pisati o nečemu što me uvuklo, ispralo pa izbilo iz osi, poremetilo gravitaciju. Uz to, čudno je kako uopće iz sasvim čudnih pobuda dođem do filmova koji bi se inače provukli ispod radara, a onda ubiju sve živo u meni. Oba meni draga glumca (Toby Kebbell u izvrsnom Control, a Paddy Considine u ništa lošijem 24 Hour Party People) glumili su Roba Grettona, menadžera britanskog kultnog benda Joy Division, a to nisu slučajnosti „u mojoj knjizi“, da se izrazim kao John Wayne. Ostalo je, što volim reći, povijest.

Tople note i nostalgične, iskrzane snimke uvode nas u neka starija vremena i neka valjda sretna djetinjstva u Matlocku u Cheshireu, prekrasnom djeliću Engleske, netaknute prirode i zelenila, idiličnih ruralnih predjela koji skrivaju nimalo slične događaje,  jer tamo se odvija ovaj užas. Tamo su Mrtvačeve cipele, realističan, brutalan i na momente neporecivo duhovit film, bogat opipljivom stravom koja stanuje u ljudskome umu, film koji predstavlja mekano i osjetljivo tkivo suvremene Velike Britanije i tih vječnih malih zajednica u kojima iza bijelih ograda, poljana i crvene cigle vladaju kriminalci, lokalni narkomani i razni nasilnici, gdje su igre bez granica, bilo za zrno moći, bilo s ljudskim umom, mnogo bitnije od nečijeg života. Uz natruhu nadnaravnog, svi ovi elementi nekako su sasuti su u mikser i čine savršeno tkanje tako česte svakodnevice i tvore vjerojatno jedan od najdražih i svakako najboljih filmova kojima me Velika Britanija počastila posljednjih petnaestak godina. Mučim se jer su Mrtvačeve cipele originalna, složena i morbidna parabola osvete, koja nas suptilno tješi možda pogrešnom mišlju kako smo svi skloni kajanju, kako svi imamo savjest. I da to kao uopće nešto mijenja.

Tek razvojačeni Richard (Considine) vraća se u rodni gradić s motivima koji s početka filma nisu sasvim (no ubrzo postaju) jasni. Za vrijeme njegova odsustva, negdašnji poznanici ili kompe već su si uzeli za pravo da za metu svog nasilništva odaberu njegovog mlađeg brata Anthonyja (Toby Kebbell). Richard se kroz seriju strateški odrađenih upada i osmišljenog vandalizma nameće kao duh koji prijeti tek nagovijestivši krivcima što ih čeka. S mnogo zrnatih, crnobijelih flash-backova i zagušenih tonova iz bliske prošlosti, kraljevi kvarta malo po malo otkrivaju što je toliko opsjelo Richarda. Iako poduzetni, i ojačani šarenim pilulama ili šmrkom, protiv ranjene životinje nemaju šanse, protiv njegove nesavladive gladi za odmazdom. Jer osveta je pretanka riječ. Bez zamršenih obrata, kompliciranog scenarija ili kakve pretjerane dramatičnosti, ovaj se film naslonio na jednoga čovjeka i snagu njegove osvete prema onima koji su naudili nekome njemu bliskom.

Foto: Screenshot

Osveta je opaka stvar, no opako je i zlostavljanje onih koji malo sporije misle, koji su slabiji ili jednostavno bez zaštite, još je mučniji, nikad opravdan i jednostavno prečest. Banda relativno ocvalih vucibatina smatra da im je bogomdano iskoristiti sve što im život pruža, pa makar to bio i nemoćni, dobrodušni i umno ponešto sporiji mladić koji je bratovim odlaskom u vojsku ostao bez ikakvog zaleđa i zaštite, jer osim njega nikoga ni nema. Mladić, tek nešto više od dječaka, koji ne razumije the ways of the world. Koji ne shvaća dešavanja. A što je čovjek spreman učiniti kad su mu najmiliji ugroženi, iako znamo da nam se nije igrati onoga tko već dijeli pravdu? Uvodna rečenica samoga filma, gdje od boje glasa kojim je izgovorena skače svaka dlaka na vratu, vrlo je…

„God will forgive them. He’ll forgive them and allow them into Heaven. I can’t live with that.“

Paddy Considine, uz ostatak ekipe, vrsno i profesionalno odrađuje ulogu koja se čini jednostavnom, iako je sama po sebi teška i potrebna joj je strahovita autentičnost, što valjda i nije uvijek lako postići u filmu u kojem nema mnogo riječi, setova ili općenito protagonista. Iz mnogih razloga, Dead Man’s Shoes nije tipični osvetnički film, iako je to osnovni, ili barem jedan od osnovnih motiva. Nije to britanski Rambo… Shane Meadows je, uz scenarističku pomoć Paddyja Considinea, uspio ogoliti prirodu ranjene zvijeri u njenom pohodu na krivce, što na kraju nas, gledatelje, ostavlja svakakvima, samo ne ravnodušnima. Tek naoko spor, film je zapravo konstantno u blizini ili na samome klimaksu, mlatne nas po glavi završnim rješenjima, ali mlatne nas macolom, više puta. Richard je antiheroj kojemu se lako (i rado) priklanjamo bez obzira na djela, bez obzira na motive, te čak i kad ga ne možemo opravdati, to činimo, jer pravda je nekima tek dalek, apstraktan pojam koji im može priuštiti samo netko koga boli onoliko koliko boli Richarda. Negdašnji osjećaj sramote što se javno stidio brata vidan je u suptilnom grizodušju i osjećajnosti, što je kombinacija koja ojačava ovu bombu već bez osigurača.

Nikad ne razbijam glavu s pitanjem što je redatelj zaista naumio; na meni je, kao i uvijek, odlučiti gdje nešto smjestiti na unutrašnjoj polici  i kako to ocijeniti u glavi, u duši, nakon što prođe razdoblje ozdravljenja od otrova kojim me ispuni ovaj film. Shane je pokazao istančan ukus za vrstan i bolno jednostavno prikazan ogoljeni užas svakodnevice u toliko mnogo sličnih mjesta, ne samo u Velikoj Britaniji, jer veliki broj ostaje nekažnjen, sustav uvijek zakaže, žrtava takvog nasilja je hrpa i nije to nikad lakše od neke drukčije vrste nasilja. I sam gledatelj osjeća bijes prema nasilnicima iz bande koja vedri i oblači, vuče taj isti bijes kroz cijeli film bez trunke suosjećanja za počinitelje. Pri prijenosu vlastite vizije na ekran, Meadows pruža svoj (bome i moj) uvid u način na koji poneka duboko povrijeđena duša ide daleko u smrtonosnoj osveti, želeći očistiti svijet od šljama koji se olako, često i bez posljedica,  poigrava drugima. Ekipa je film iznijela s nepodnošljivom lakoćom postojanja (…) i uvjerljivošću, gotovo kao da je u tih 5 dana „trajanja“ radnje jednostavno hodala pred kamerama i ponašala se kao i svakog drugoga dana.

Foto: Screenshot

 

Odgledala sam, između ostalih, mnogo krvavih i osvetničkih filmova na granici izdržljivosti, horora, psiholoških, ovakvih i onakvih, dakle svakakvih, a s ovim filmom ostajem potpuno pojedena, povrijeđena, tužna, osvetoljubivost se budi i u mojoj mekoj duši. Vođen redateljem i svojom nutrinom, Paddy kao Richard, vojnik povratnik, duh progonitelj i osvetnik, gradi atmosferu vjerojatno među naj… najčudnijim/strašnijim, meni osobno čudnijim i gorim nego… što ja znam , npr. „Straw Dogs“ ili… ne znam. Naravno, to nije samo stariji brat klinca kojeg su maltretirali, to je cijeli jedan svijet oštećenih ljudi koji su izgubili kompas iz ljubavi ili mržnje, prešli crtu humanosti i nasrnuli na one koji ne pokazuju niti osjećaju kajanje, iako se mi trudimo da to vidimo i  zapravo često tako i protumačimo, no u biti je kod silnika u pitanju samo strah od trenutka u kojem više nisu jači.

Je li ovaj niskobudžetni biser zadovoljavajući po kriterijima kinematografije općenito, kritike ili gledateljstva, to je meni sasvim sporedna stvar, budući da je tako minimalistički, natrpan vrsnom i neobično parkiranom glazbom koja maksimizira efekt, no nekako upravo to gledatelj lako oprašta. Zašto? Dok bi se netko drugi poslužio tko zna čime kako bi postigao kontrast između braće koji praše cestama i zelenim poljanama središnje Engleske i s druge strane osvetničkih užasa koji slijede, ovdje to od početka do kraja jednostavno i sasvim promišljeno čini vrsno složen soundtrack i sami tekstovi – prkose mekim notama i savršeno sjedaju u film kakav već jest i postaju njegov sastavni dio.

„There is hate in my heart

This is how my day starts

There is blood on my hands

From the murder of a man

This is how I start another day in my kingdom.“

Foto: Screenshot

Nisam stekla dojam da su redatelj i njegov suradnik na scenariju (Considine) pokušali izvrsno osmišljenu osvetu presvući u nešto pompozno, opravdano ili dostojanstveno. Anthony i njegove jednostavne riječi upućene bratu uzoru su to što jesu. Jednostavne. Ne uvijek spore ili nepromišljene, već bolno jasne. Znamo mi masu stvari, ali gradivo treba ponavljati: Dead Man’s Shoes upravo podvlači onu jarkocrvenu crtu ispod izreke da je osveta slatka, možda najbolje ako je poslužena rashlađena. Očito je nije ugodno sažvakati, kako nije ugodno ni ostati sjediti pred ekranom nakon što završi ovakav film, a što rekoh na početku – uvuče te, sažvače i povrati. Mračan je i duboko uznemiravajući unatoč zelenilu, medenim, ututkanim brdašcima i poljanama, s nezaobilaznim starim dvorcem na vrhu; čini se kako je upravo to jedan od načina na koji će se suprotstaviti snaga radnje i način na koji se redatelj odlučio ostaviti sve jednostavnim da zaboli glava i želudac. Paddy Considine briljira, dječjeg izraza u očima, no one znaju bljesnuti luđački zastrašujućim sjajem. Film, kako rekoh, definitivno neće naići (kako nije niti dosad) na podjednake presude, no urađen je prekrasno, s tek pokojim vješto ubačenim tračkom humora domišljato smještenim u svoje scene, samo kako bi još više nagovijestili ono mračno, teško i sudbinsko što visi iznad filma, a ni ne shvatimo uvijek da ti mrakovi traju od samoga početka. Richard (Considine), Anthony (Kebbell), Sonny (Stretch), Soz (Bell), Herbie (Wolfendel) i Tuff (Sadot) očito su vođeni dobrom režijom, s dovoljno prostora da pruže dojam potpune autentičnosti. Iako bi po nekim svojim značajkama ovo mogao biti klasični slasher, na mene ostavlja dojam kudikamo emotivniji, dublji, koji ga (uz puno poštovanje žanru, rekoh da je ovo neka luda mješavina) uzdiže visoko iznad standarda.

Film je sniman svega tri tjedna, dok je Toby Kebbell ulogu dobio valjda dan pred početak snimanja i sve svoje scene odrapio onako u trenirci, u nekoliko dana – oh my, kako ih je odrapio, mogao bi i veće face poučiti kako se glume… spori ljudi. 

Kad je u pitanju svestrani Paddy (ako niste znali, Riding the Low je jedan jako šarmantan bend), osim redateljskog prvijenca Tyrannosaura o kojem bih također imala što reći, a koji je izniknuo iz kratkog i nagrađivanog Dog Altogether, pogledala sam sve i svašta i nigdje me nije iznevjerio. Od Cinderella Man preko Hot Fuzz i Sheridanove drame In America, (ono „melo“ vrste „volim“…) i naravno, Blitza, nenametljivo vlada ekranom u ulozi koja jest njegova, ne kao glumac koji krade scene, film ili situacije, jer su njegove sasvim dovoljne za izražavanje neobičnog i finog glumačkog dara. Osjetna je i gotovo opipljiva ta sposobnost utapanja u likove, kakvu smo viđali kod starih filmskih faca, gdje se glumac nameće kao neosporan talent kojeg pretače u protagonista, ne gubeći svoju jedinstvenost ili svoju karizmu.

Foto: Screenshot

Iskreni i brutalni dijalozi te „oštar“ jezik možda su ono što je filmu priskrbilo R-18, više no scene u kojima je osveta žila kucavica. Jasno je, nisu potrebni milijuni, ubitačni zapleti ili neka super A zvjezdana ekipa da bi se stvarna bol prenijela na ekran i ubila gledatelja svojom jačinom. Shane Meadows često cilja u srce i rijetko promaši. Kad ovako ogoljen film zlom, osvetom i nasiljem isprovocira ljutnju, neobjašnjivu melankoliju i natjera na oči gorke, gotovo dječje suze bez ijednog tračka melodrame, onda je to to. Probran soundtrack s naoko naivnim, mekim notama i moćnim tekstovima nadomješta smišljene rupe u scenariju koji je ciljano mršav, jednostavan, s nešto više od 5000 riječi od kojih valjda tisuća otpada na fuckin’ ‘ell. No, slika vrijedi znamo koliko riječi – a puno ih je. Slika.

Za moj ukus, divan film.

Vrlo topla preporuka. Jesam plačip**** (pardon my French) kad je u pitanju film, no masa mojih drugih obožavanih filmova ovoga tipa nekako slete na spisak trule melodrame u odnosu na cijeli Dead Man’s Shoes. Mučan no protkan dušom, možda vam ostane u srcu, u glavi, na polici, možda i ne, no svakako je vrijedan vaših 90 minuta.

 

„I didn’t stop it.“

„I wish you did. I wish you did, mate.“

 

Tekst napisala: Vanja Milić

Prethodni članakNAJBOLJI FILMOVI INSPIRIRANI ISTINITIM PRIČAMA (prvi dio)
Sljedeći članakNAJAVA: SVIBANJ/MAJ 2021
Filmofil i serijofil, bivši videotekar koji je pogledao tisuće filmova. Puni krug filmofilstva koji je počeo u lokalnom Domu kulture, nastavio se u gradskim kino dvoranama i videotekama zatvoren je nastankom portala Goodtalking kao i osnivanjem Udruge Filmofil (postoje i Goodtalking grupa te stranica na istoj društvenoj mreži) gdje svakodnevno sa suradnicima piše o filmovima i serijama. Bez žutila, prepisivanja i clickbait naslova bez sadržaja. Goodtalking je postalo i ostalo najbolje mjesto za sve ljubitelje filma i serija - potvrdili korisnici.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime