Naslovnica Aktualno RECENZIJA: JEDINI IZLAZ – Anđelka Prpić u punom sjaju

RECENZIJA: JEDINI IZLAZ – Anđelka Prpić u punom sjaju

1737
0
Foto: Screenshot

REDATELJ: Darko Nikolić

GLAVNE ULOGE: Anđelka Prpić, Milan Čučilović, Vanja Ejdus, Vladimir Aleksić, Dragan Božović, Ljuba Bandović

TRAJANJE: 110 minuta

 

Redateljsko-igrani-dugometražni debi Darka Nikolića punokrvni je mystery thriller. Žanrovski uradak sniman po strogim pravilima istog lišen tipičnog balkanskog sindroma u vidu društvenog komentara koji izvire iz filmova s ovih prostora u kojima je isti potreban i nepotreban. Usmjeren poglavito na priču i svijet koji je kreirao ne gubeći pritom iz vida najesencijalniju stvar: detektivski kostur filma obložen mesom misterije kojoj je primarna svrha držati gledatelja na rubu stolice u čemu slavodobitno i uspijeva.

Šest godina nakon što joj je suprug Saša Kolar (Janko Popović Volarić) stradao u požaru u noćnom klubu naslovljenog Jedini izlaz, Ana Kolar (Anđelka Prpić), nedugo nakon završetka izricanja kazne vlasniku kluba, dolazi do informacija koje bacaju potpuno novo svjetlo kako na sama zbivanja vezana za tu sudbonosnu večer, tako i na vlastitu obitelj. Istovremeno; samoubojstvo, odnosno smrt lokalnog hakera povezat će inspektora Dejana Štrpca (Ljuba Bandović) s Anom i njenom sudbinom.

Glavni problem ovog filma leži u činjenici što je on nastao iz serijskog materijala (izlazi u narednim danima) koji je sabijen u takozvanu cjelovečernju formu. S jedne strane; ovime se film ne uspijeva u potpunosti pozabaviti dubljim razvojem likova i njihovom psihom čime bi njihove odluke i čini dobili na težini te ne bi djelovali napadno i u pojedinim trenucima isforsirano. S obzirom na malo prije rečeno; poglavito se usmjerava na tu formu slagalice koju gledatelji zajedno s likovima nastojimo razriješiti kako film odmiče. Spomenuta, nazovimo je tako, skučenost podosta šteti filmu te bi isti u potpunosti prodisao s dodatnih pola sata više u vidu nekolicine scena koje možemo opisati kao, figurativno govoreći, „nekoliko dana u životu“ određenih likova kako bi ih mogli podrobnije upoznati i povezati se s njima. Šteta što se autori ovog uratka nisu odlučili protegnuti film na tih dva i pol sata (moguće i duže, zašto ne?) pošto se trenutno trajanje niti u jednom trenutku ne „vuče“, odnosno ne pretjeruje sa svojom dobrodošlicom, dapače, dinamičan je i drži u neizvjesnosti gledatelja do svog konca, no bez emocionalnog upliva. S druge strane; s obzirom na gore poviše navedeno, taj kriminalni mozaik koji mi kao gledatelji moramo složiti iz relativno šturih narativnih kamenčića pretvara se u gotovo herkulijanski pothvat, a jedina pomoć koja nam je u tom rješavanju zagonetke dana su flashbackovi koji su u ovom slučaju smisleno i sa svrhom iskorišteni te samim time nisu sami sebi svrha već ih se stavlja u jednu smislenu ulogu.

Photo: Screenshot

Radnja filma odvija se u svijetu takozvanog visokog srednjeg sloja, odvija se u svijetu odvjetnika, poduzetnika, javnih službenika u vidu inspektora čiji status dodatno dolazi do izražaja odjećom koju nose, elitnim interijerima i lokacijama. Ovaj svijet autori filma – redatelj Darko Nikolić i scenarist Marko Popović – provlače kroz iznimno zanimljivo prizmu. To su prvenstvo visokoobrazovani ljudi, ljudi na korak do takozvane elite, no lišeni bilo kakvih moralnih ili etičkih uzusa, odnosno osjećaja za opće dobro i širu društvenu sliku. Njihova briga prvenstvo je usmjerena na vlastitu dobrobit, drugim riječima, ona odiše gotovo pa odvratnim egoizmom koji osim te privatne sfere kvari i onu javnu u vidu policijske službe. Njihovi pogrešni i kontaminirati postupci neminovno kvare javno dobro pa samim time i društvo u cjelini. Ovime film reflektira realnu sliku društva u kojoj pojedinačni stavovi svake individue neminovno imaju, na ovaj ili onaj način, utjecaja na širu sliku, na društvu u cjelini, jer čovjek nije, kako je to lijepo sročio Hemingway, otok. U produžetku ovih misli postavlja se intrigantno pitanje: Najinteligentniji i najobrazovaniji među nama nisu i ne mogu biti uzor, kakvi su tek onda oni podno njih? Ovime se zaokružuje jedna pesimistična slika o čovjeku i njegovom djelovanju općenito.

Uz navedeno, glavni aduti koje ovaj film ima jesu produkcija, koje se ne bi, bez imalo pretjerivanja, posramio niti Hollywood, i izvrsna izvedba Anđelke Prpić. Prekrasne kulise i kadrovi Splita i Beograda popraćene su impresivnom fotografijom Miljana Milanovića koja je upotpunjena iznimno zanimljivom igrom svijetla i boja. Iznimka u ovom segmentu jest prenaglašena glazba koja u pojedinim trenucima zasjenjuje sam sadržaj određenih scena za čime nema potrebe jer su one sadržajno same po sebi zanimljive i napete.       

Anđelku Prpić do sada smo poglavito imali priliku vidjeti u komičnim rolama. U ovom slučaju dobrano je zagrizla u jednu ozbiljnu dramsku ulogu. Njen lik Ane Kolar neodoljivo podsjeća na likove iz filmova Romana Polanskog nad čijim se glavama odvija neviđena drama i okolnosti koje su veće od njih samih. Istovremeno je odigrala lik koji, uvjetno rečeno, stoji na petama, ranjivu ženu traumatiziranu prošlošću, ali i recentnim događajima koji su na snazi u njenom životu te karizmatičnu, inteligentnu i proračunatu osobu. Anđelka je time postala još jedan od dokaza tezi kako nema ništa privlačnije i očaravajuće, neki bi možda rekli i jezivije, od trenutka u kojem se netko simpatičan, karizmatičan i nasmijan uozbilji i sruši određene stereotipe te pokaže (glumački) raspon i zasja u punom sjaju. S obzirom na rečeno; možemo komotno konstatirati sljedeće – ako je Nolanov Vitez tame bio Batman u kojem se gleda Joker, onda je “Jedini izlaz” Darka Nikolića film u kojem se gleda Anđelka Prpić. 

 

Tekst napisao: Nikola Fabijanić

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime