AUTORI SERIJE: Jon Hurwitz, Josh Heald, Hayden Schlossberg
GLAVNE ULOGE: Ralph Macchio, Mary Mouser, William Zabka, Xolo Mariduena, Tanner Buchanan, Jacob Bertrand
TRAJANJE: 3. sezone, 30. epizoda (najavljena je i četvrta sezona)
Nostalgija je postala nova zlatna valuta, nešto što ima jako veliki postotak uspješnosti za postizanjem dobrih rezultata u financijskom smislu ili emocionalnom. Vrijeme radnje, sadašnjost, referentna oznaka; 80-te godine prošlog stoljeća. To je desetljeće postalo veliko prostranstvo ispunjeno mogućnostima za istraživanje i iskorištavanje ponajviše jer je uistinu moglo ponuditi puno toga. Glazba se mijenjala, odjeća se mijenjala, novi stilovi su se otkrivali, filmovi i serija stvarali su pravu malu revoluciju u svim žanrovima i pokretali trendove koji traju do danas. Steven Spielberg je to iskoristio u svom filmu Ready Player One, serija Stranger Things pomela je konkurenciju, Star Wars nastavci nadali su se da će publika uživati u nekim starim licima, horor duologija It premjestila je radnju iz 50-ih u 80-te kako bi dobila pravo godište da gledatelji što više uživaju u priči, snimljen je nastavak Top Guna, priča se o novom nastavcima Lethal Weapona, Die Hard i Beverly Hills Copa, sve u svrhu mužnje osjećaja nostalgije kod gledatelja. Ipak, treba primijetiti kako svi spomenuti naslovi imaju jedan te isti pristup materijalu; jednostavno gomilanje referenci na poznate i kultne stvari bez da one imaju pravu svrhu. Jedan od lika u jednoj sceni čita Stephena Kinga! Sjajno! Nema nikakve veze s ostatkom radnje, ali publika je vidjela nešto poznato i osjeća se dobro zbog toga. Ipak, što ako se radi nešto što je asocijacija na prošlost samo po sebi, ali ne gradi svoju privlačnost na gomilanju sporednih detalja? Može li takvo što biti zanimljivo današnjoj publici? Odgovor na to pitanje nije težak; da, može. Ako se stvari naprave kako treba, itekako može. Zato je Cobra Kai školski primjer kako bi se trebale raditi nostalgičarske stvari, ali ne u svrhu da budu jednostavno podsjećanje publike na neko drugo vrijeme već da ispričaju svoju priču.
Bilo je pitanje vremena kada će netko pokušati napraviti nešto po pitanju Karate Kid franšize i uključiti se u ovaj novi val obožavanja 80-ih. Prije desetak godina dobili smo bljutavu obradu koja je, istina imala svojih nekim svijetlih trenutaka, ali daleko od toga da je ikoga oborila s nogu. Osobno… volim filmove. Barem prva dva, druga dva su ne tako sjajni i vidio se zamor materijala. Kada sam prvi put, prije dvije-tri godine, vidio najavu za ozbiljno sam pomislio da je netko napravio parodiju. Jer, vidite, bio je to čudan koncept za kupiti publiku. Sjećate se onog plavog klinca koji je zlostavljao glavnog junaka i kojega je ovaj na kraju sredio nevjerojatnim „ždralovim skokom“? Da, on je glavni junak. Prvo pitanje mi je bilo – Zašto? Johnny Lawrence je bio antagonist, razmaženi bogati klinac, školski nasilnik kojega nitko nije volio i publika je uživala kada ga je mršavi Daniel LaRusso spremio na pod. Najava je pokazala kako današnji Johnny baš i nije više tako odvažan i bogat i što sve ne, što je bio zanimljiv pristup, priznajem, ali i dalje nisam shvaćao što bi se u seriji trebalo događati. On je ponovo otvarao zloglasnu Cobra Kai školu za karate, dojo, i imao je nekakvu interakciju s klincem kojega drugi zlostavljaju. Zar bi on trebao biti novi Mr. Miyagi? U najavi se pojavljivao i Daniel, također odrastao i u odijelu i, kako su stvari stajale, bio je pomalo iritantni seronja koji je uživao u činjenici da je njegov stari nemezis pao na niske grane. Vidite, cijela stvar je bila predstavljena da sada pratimo negativca prvog filma i gledamo stvari iz njegove perspektive i ja…. uopće nisam mario za to. Kako rekoh, volim prva dva filma, dobri su mi i zabavni, uopće nisam imao volju i želju gledati što je bilo kasnije, zašto bi negativac trebao biti zanimljiv i zašto bi uopće trebao pratiti njegovu stranu priče. Iskreno, pomislio sam da će svi tako reagirati i da će to tako završiti. Zamislite moje iznenađenje kada sam shvatio da seriju ide u svoju četvrtu sezonu, da je svi redom obožavaju i govore da se ovako trebaju vraćati stare i kultne stvari natrag u život. Iz nekog bizarnog razloga, odlučio sam pogledati prvu epizodu. Najviše zato što sam u onoj staroj najavi vidio nešto zgodnog humora i jer su relativno kratke, oko 30 minuta svaka. Jedna epizoda, nemam što izgubiti, samo ću potvrditi kako je to promašena glupost i da uopće nije zanimljiva. Četiri dana kasnije, pogledao sam sve tri sezone gotovo iz jednog poteza, skoro da nisam spavao, jedva da sam jeo, zaboravio sam psa odvesti u šetnju, susjedu je kuća izgorila… Da, serija je tako dobra. Toliko je dobra da sam očistio prašinu sa stare tipkovnice i odlučio napisati ovaj poduži tekst jer sam još uvijek pod dojmovima i, potpuno iskreno, ne mogu dočekati da krenu s novim epizodama.
Photo: Netflix
Jer, vidite, stvari nisu onakvima kakve se čine. Ona jedna epizoda nakon koje je sve trebalo stati…ona je bila zanimljiva. Prva bitna stvar kod igranja na kartu nostalgije jeste da u priču vratite originalne glumce. Ne mislim samo na male sporedne uloge već da nose glavnu radnju i drže nam pažnju. William Zabka i Ralph Macchio repriziraju svoje uloge u punom zamahu i bome se jako dobro drže iako su već duboko u pedesetima. To je bila pozitivna stvar. Druga stvar koja je bila jako dobra jeste prva scena obračuna s nekakvim maloljetnim huliganima. Treba spomenuti par stvari. U vrijeme snimanja prvog Karate Kida, nijedan od glumaca nije znao borilačke vještine. Macchio ih nije naučio ni do danas, ali je dobar u interpretiranju poteza, pa izgleda dosta uvjerljivo, iako je očito da su ga držali podalje velikih akcijskih scena upravo zbog toga, barem u prvoj sezoni, dok se nije vratio u formu. Zabka, s druge strane, je nakon filma zavolio karate i danas je vlasnik zelenog pojasa. I to se vidi. Ta scena tučnjave je bila prvi znak da će stvari biti malo drugačije od očekivanog jer borilački su filmovi stvar prošlosti, više se ne snimaju, nema ih, i kada vidite jednu takvu scenu, jako dobro osmišljenu i koreografirano, shvatite koliko vam to nedostaje. Okej, meni je nedostajalo. Kroz seriju ima gomila akcijskih scena, borilačkih, i sve su sjajne, što jest jest, na kraju druge sezone događa se jedna velika tučnjava u srednjoj školi da sam ostao gledati u čudu kako je dobro napravljena. Naravno, pomaže što većina glumaca zna karate do neke mjere, pa se znaju i kretati, ali svejedno je sjajno izvedeno. U istu kategoriju ide i scena na kraju treće sezone, kada napadnu kuću LaRussovih, nevjerojatna koreografija i fizičke akrobacije, nešto što nitko nije očekivao od ovakve serije. No, naši glavni glumci… Oni su prijatelji u stvarnom životu, veliki. Kažu da su to postali na snimanju prvog Karate Kid filma i, iako se u filmu stalno nešto svađaju ili mlate, ustvari su imali provod života i prijateljstvo traje do danas. I to se vidi jer kada dijele scenu, doslovno osjetite kako se uživaju verbalno nadmudrivati, imaju kemiju i kada vidite da, nazovimo to zajedno rade, izgledaju kao buddy-buddy par iz nekog filma 80-ih.
Pristup da pratimo negativca je ispao… savršen. Johnny više nije klinac, vidio je života, na samom je dnu, ne mari za nikoga, radi užasne poslove. On je antijunak. Zašto volimo antijunake? Zato što su oni naprave posao, zato što ne mare za nikoga i zato što ne mare za posljedice. Johnny je samotnjak, nedruštven i sve radi preko one stvari. Kada ga igra slučaja dovede na put mladog klinca kojeg mlate drugi likovi, uključi se samo zato što mu udare u auto. Kada ga drugi nesretni splet okolnosti dovede na put starog neprijatelja, Daniela LaRussoa, stvari postanu još gore, ali nekako i ne. Nešto pokrene iskru u njemu i počne trenirati klinca, shvaćajući da uživa u tome. Vrijedi spomenuti da se jako puno toga i dozna o njemu, da nije imao sretan život, da je ono bogatstvo bilo od očuha koji je bio seronja svoje vrste, a i kada priča stvari iz svog kuta u vezi događa iz prvog filma…da, može se lagano vidjeti zašto je počela kružiti teorija da je Daniel LaRusso ustvari negativac u onim filmovima. Nije…ali, malo i jest i serija je jako samosvjesna tih teorija i jako se dobro zabavlja s njima. Johnny na kraju ispada kompleksan lik, netko koga smo mrzili, ali sada, iz ne baš jasnih razloga, želimo da uspije i stojimo na njegovoj strani. Daniel LaRusso je ustvari negativac u prvoj sezoni. Ne pravi, ali njegova mržnja naspram Johnnyja je vidljiva, pa čak i malo pretjerana i svakako je inicijator daljnjih sukoba, što je bila zanimljiva promjena tempa. Ono što vrijedi spomenuti uz sve to, onaj faktor nostalgije, ako vam je tako draže, na kraju sezone vidimo još jedno poznato lice. Martin Kove se vraća kao John Kreese, glavni negativac starih filmova. Iako mi osobno Kove nije bio tako napet u starim filmovima, mora se priznati da je riječ o poprilično karizmatičnom glumcu koji je svojim nastupom ovdje pokazao da može biti zastrašujuć i dovitljiv i šarmantan te da će biti sjajan dodatak glumačkom ansamblu, što se na kraju pokazalo i točnim jer ga je publika itekako dobro prihvatila.
Druga sezona je drugačija od prve jer su kreatori ublažili neke stvari. Daniel LaRusso više nije toliko napadan i počeli su od njega stvarati dečka koji će postati novi Mr. Miyagi. Što je solidno rješenje, ali nekako i očekivano jer da su nastavili starim putom, izgubili bi debeli komad gledatelji koji su ga voljeli kao klinca. Tematski, serija je na istom putu, ali veći je fokus na likovima pojedinačno nego na jednoj velikoj slici. Tako se Johnny mora nositi sa sinom s kojima nema dobar odnos, ali i sa starim mentorom koji je…dubok i predstavlja mješavinu divljenja i mržnje. Daniel pak ima svoje problema sa svojom obitelji i mogao bi reći da serija na trenutke odlazi u one malo sladunjave momente tipične za filmove 80-ih, ali ih rješava dosta spretno jer ne traju predugo i nisu okosnica radnje. Veća pažnja je posvećena i klincima koji su nosili radnju iz prve sezone, njihov razvoj, napredovanje, životne situacije, sve stvari koje čine dobru dramu, ali serija ne zaboravlja da su u igri i borilački elementi, koji pak održavaju razinu netrpeljivosti na razini. Cobra Kai Dojo postaje polako ali sigurno ona negativna snaga koju znamo iz starih filmova, ali, opet, ne baš na jednostavan način. Vidimo da likovi imaju dobre namjere, ali istima je, kako se to kaže, popločen i put do pakla i sranja se događaju. Ponovo vrijedi spomenuti mala iznenađenja – u jednoj epizodi vidimo staro društvo od Johnnyja. Svi glumci koji su u prvom filmu bili članovi Cobra Kai vratili su se i, iako ih vjerojatno nećete prepoznati, nevjerojatno je da su ih uspjeli sve okupiti i uklopiti u maloj epizodu o smrti jednog od njihovih prijatelja. I nisu negativci. Zabavno je to kako netko nakon 30 godina i malo života postaje netko drugi. Epizoda možda nije jako pamtljiva, ništa više od male fan-usluge, ali pokazuje iskrenu namjeru autora da seriju drže u kontinuitetu sa starim filmovima, što će se do nevjerojatnih razmjera pokazati u trećoj sezoni.
Photo: Netflix
Jer, vidite, ja sam veliki obožavatelj drugog dijela Karate Kida, bolji mi je od prvog dijela, i u trećoj sezoni Daniel se vraća poslovno u Japan i – ovo je nevjerojatno – ponovo susreće djevojku, sada ženu, s kojom je imao kratku vezu dok je bio tamo. Da, vratili su originalnu glumicu, što je bio trenutak na koji sam rekao; bravo, to cijenim. Ali, ima još, vratili su i glavnog negativca iz tog filma, opet, isti glumac. Epizoda je bila sjajna, duhovita i suptilna i jasno se igrala s nekim stvarima. Daniel i Chosen tako pričaju o prošlosti i njihov borbi s kraja tog filma i na kraju postanu prijatelji koji dijele poštovanje jedan naspram drugog. Sjećate se kako sam rekao da su kreatori serije išli u ekstreme da seriju održe u istom vremenu kao i filmove? Na kraju se pojavljuje žena koja će spasiti Danielov posao. Tko je ona? U The Karate Kid: Part II, Daniel spasi malu curicu od uraganskog nevrijemena. To je ona, 35 godina kasnije. Prvo sam mislio da su pustili scenu iz filma da naprave kontekst, ali ne, ista glumica, sada u cijelosti odrasla. Tolika posvećenost čak i minornim likovima kojima se ne zna ni ime je nevjerojatna i ne samo da su se pojavili već imaju i ključne uloge u radnji, što je lekcija koju su novi Star Wars filmovi trebali naučiti i primijeniti kod sebe. Nije vam dosta? Oh, imamo još jedno povratničko lice. Elisabeth Shue se vraća kao Ali. Ona i Zabka su u prvom filmu imali proboj u filmski svijet i ne mogu naglasiti koliko mi je drago što su autori serije stavili naglasak da su oni bili veći par nego ona i Macchio te da su im omogućili neku vrstu završetka u sadašnjosti. Mislim, nevjerojatno je koliko su daleko potegli da pokušaju vratiti sve originalne glumce, ali ne samo da budu lice na ekranu (vas gledam, Star Wars nastavci) već da imaju svoju svrhu i budu dio integralne radnje, pa čak i kada je ta svrha pomalo… prigodna? – Chosen nauči Danijela novu tehniku koja itekako dobro dođe kasnije u radnji kada on i Zabka imaju obračun s Martinom Koveom. Jesam li rekao da su oni u pedesetim godinama života, a Kove u sedamdesetima? I da izgledaju bolje u akcijskim scenama nego u pola mlađi kolege?
Glavno pitanje glasi; da li je serija uistinu savršena? Ne, ni blizu toga. Ima različite setove problema, počevši od toga da je gomila likova nerazrađena, pogotovo klinci i da su svedeni na obične klišeje. Školski nasilnici, štreberi, glavna kučka u školi, razumijete već, klasični stereotipi. Tu je i stari problem kako netko nakon samo jednog treninga postane Jean Claude Van Damme, doslovno nemoguće i to se događa samo zato da bi se mogla odigrati akcijska scena. Sami kreatori nisu znali točno kojim smjerom bi vodili radnju jer se na dosta mjesta osjeti kako su išli u jednom smjeru (kako rekoh, prva sezona je bila takva da je Daniel LaRusso bio skoro pa otvoreni negativac) pa ga onda naglo skrenuli u drugi. Ima tu dosta pogrešaka u koracima i neobjašnjene motivacije likova. Iako je imao loša sjećanja na Cobra Kai dane, Johnny ipak i dalje tjera njihovu mantru u učenju studenata, serija poprilično jako udara po glavi time da je učenje Mr. Miyagija jedino ispravo, jedini „dobar“ karate, te da je sve ostalo loše. Likovi bez razloga postaju nasilnici, pa pozitivci. Nije da se u svemu tome ne vidi iskrena namjera da svaki lik dobije neku vrstu karakternog luka, ali dosta toga ispadne isforsirano ili ne vodi nigdje. No, zanimljiva stvar, dosta toga negativnog ustvari jako dobro radi u korist serije, što je zanimljiva stvar.
Zašto onda Cobra Kai funkcionira? Zato što se vidi da su autori imali ekstremni respekt naspram originalnih likova i da im je jasna želja da nastave njihovu priču u malo prizemnijem tonu. Uz to što su dobili skoro sve glavne glumce (jedini koji je odbio jest Thomas Ian Griffih jer se povukao iz glumačkog svijeta – nikad ne reci nikad jer se možda i vrati) uspjeli su svima dati novu, ljudsku dimenziju. Čak je i negativac Kreese dobio pozadinu preko koje ga malo bolje razumijemo. Rekao sam da likovi često mijenjaju stranu, no autori to izvedu tako da gledatelji dobiju osjećaj zadovoljstva i da počnu navijati za njih, što je u istom trenutku površna stvar, ali i pametna odluka. U borilačkim je filmovima publika uvijek na strani onih koji su podcijenjeni i nemaju prave šanse za uspjeh, čega su tvorci jako svjesni. Nerazrađeni scenarij? Koga briga, kada jedan od likova, koji je doslovno bio glavni negativac kroz seriju, vidi kako mu prijatelja mlate i shvati da je on sam loša osoba te preokrene scenarij i krene mu pomoći – to publika želi vidjeti i publika to dobije. Jedan od bitnijih razloga zašto je serija postala pravi mali fenomen jeste i činjenica da ne davi s nostalgičarskim referencama. Ovo nije Stranger Things gdje su komadi radnje izvučeni iz drugih serija i filmova, pa „modificirani“ da odgovaraju tamo, jedino čega se ovdje drže su originalni filmovi. Početak i kraj. Jedina „nostalgija“ potječe iz toga, što daje prostora za disanje. Ako ste gledali originalne filmove, shvatit ćete sve reference, pa i jako se dobro nasmijati na njih. Ako ih ne shvaćate, to je opet dobro jer nisu sastavni dio serije, nije potrebno duboko poznavanje starih filmova da bi vam bilo zanimljivo za gledanje. Štoviše, da naglasi poantu ili pokaže suprotni kut gledanja, u seriji će pustiti scenu iz filmova. Serija ne ovisi o ničemu drugom osim samoj sebi, sama sebi je dostatna da izgradi dovoljno velik svemir, ako vam je tako draže, da podržava vlastitu priču. Zato je sjajna kao nastavak originalne priče, ali i dovoljno drugačija da bude sama svoja priča. Prepoznaje se napor, pa čak i kada je pomalo šlampav, da ponude nešto svježe i originalno, i publika je to prihvatila otvorenih ruku. I ljudi jednostavno vole antijunake i dobru priču o iskupljenju. Sljedeće što se čeka u ovom doju – četvrta sezona. Netflix, omogući to.
Tekst napisao: Danijel Špelić
Više tekstova o filmovima i serijama od autora teksta možete pročitati na blogu Deckardov kutak . Osim filma Danijel Špelić je i pisac, autor osam knjiga – o autorovim knjigama više možete saznati na njegovoj Facebook stranici kao i na Goodreads stranicama
Odgovori