Naslovnica Drama RECENZIJA: MOJE IME JE JOE

RECENZIJA: MOJE IME JE JOE

325
0
Photo: Screenshot

REDATELJ: Ken Loach

GLAVNE ULOGE: Peter Mullan, Louis Goddall, Gary Lewis, Stephen McCole

TRAJANJE: 105 minuta

NAZIV ORIGINALA: My Name is Joe

GODINA PROIZVODNJE: 1998

 

U moru pogledanih i, nažalost, često i zaboravljenih filmova (jer ih je jednostavno tako mnogo), često sam znala odabrati i preporučiti upravo ovaj. Simbioza Loach & Mullan učinila mi se neodoljivom, a film kao film – od onih majušnih, ali vrijednih bisera na koje čovjek baš natrči nakon što otvori barem stotinu praznih školjki. Priča o rehabilitiranom alkoholičaru Joeu kod mnogih može izazvati reakciju tipa „ne opet neka ovisnost, ne opet Mullan nasilnik“ ili sličnu, sasvim nezasluženu kritiku. Ken Loach je redatelj kojega jako volim i cijenim, a njegove teme uvijek su primamljivo obrađene, bliske i ljudske. Nije ni Mullan daleko od mog filmskog dijela srca, niti je slučajno upravo za Joea dobio nagradu za najboljeg glumca u Cannesu. Na kakav je odziv naišao film ne znam, jer nekima je dovoljno da ga moraju gledati s titlom (a ono, film na engleskom) i misija je propala. Pravo im budi, oštećeni ostaju. Živim u uvjerenju da ga je pogledalo mnogo manje ljudi no što zaslužuje jer znam da Loach ima svoje možda malobrojne no vjerne sljedbenike, pa želim taj “kult” ponekad i na silu proširiti.

Da, film počinje s predstavljanjem u društvu AA i ne treba imati straha da ćemo se boriti s Mullanovim ružičastim slonovima. Središnji lik, Joe Kavanagh (Peter Mullan), liječeni je alkoholičar koji živi od socijalne pomoći te na razne načine pokušava animirati mlade Glasgowa kako bi ih maknuo od ulice, od droge i kriminala. Energičan, u stotoj brzini i bez sekunde mira, vodi s prijateljem Shanksom (dragi mi Gary Lewis) lokalni nogometni tim (tu ima scena za ubiti se od šege, zbilja), gdje dečki u fajtu oko dresova suparničkog tima ispuhuju svoje frustracije i nasmijavaju nas do bola. Osobita je njegova predanost i briga za sve i jednog od svojih „štićenika“, jer on ih drži na oku, diže moral, pri ruci je ako posrnu. Njegov neizmjerno humorističan pristup ženi koja će mu, nakon godina apstinencije (kako od alkohola, tako vjerojatno i od drugih stvari koje su ga uz isti vezale – bivša djevojka, npr.), s lakoćom otvoriti i ukrasti srce, scena je koja se pamti. Sarah Downie (Louise Goodall) je pripadnica srednje klase, može si priuštiti autić, gajbu, ima redovit posao kao socijalna radnica/medicinska savjetnica koja procjenjuje klince iz disfunkcionalnih obitelji, poučava mlade mame-manje-dame kako povijati bebe, kako se čuvati od  … neželjenih i općenito, na svoj topao i pristupačan način doprinosi tek zrnce boljem životu izgubljene mladeži Glasgowa. Šarmantna i pažljiva, dozvolit će Joeu da joj ispriča priču, ostajući, poput samoga gledatelja, zapanjena količinom emocija i britkim umom ispod naoko grube vanjštine. (Mullanovska uloga, priznajem, emocije su me parale na lopate.) Među svojim dečkima, Joe je u bližim odnosima s Liamom (David McKay), rehabilitiranim ovisnikom koji je odradio svoje u zatvoru, ima ženu i malo dijete. Supruga Sabina (Anne-Marie Kennedy), i sama vjerojatno premlada da bi bila majka, još uvijek je korisnica i navalit će mu na vrat nemilosrdnog lokalnog narko-tajkuna McGowana (mala uloga izvrsnog inspektora Walkera, Davida Haymana). A s njim netko i nekako račune poravnati mora.

Photo: Sixteen Films

Međutim, ovo ne bi bio ovakav film da nije eskalacije kako osjećanja, tako i dešavanja – zapleta filmu svakako ne nedostaje. Puno je tu emocija, od samoprezira, ljutnje, mržnje, muke i zla do ljubavi, neuljepšane i ogoljene, one čiju bol i gledatelj osjeti. Nije neobično niti izvan mjesta spomenuti ono što ide uz svaku Mullanovu ulogu: Joe je nevjerojatno karizmatičan, dubok i osjećajan. Ljutit, dubok, osvetoljubiv, dobar – opipljivo životan.

Loachova režija briljira jednostavnošću, jer čak i odsustvu dramatičnih zbivanja, npr. kad Joe kupi dečke u kombi kako bi odigrali bitnu utakmicu ili kad podvaljuje priču kako su kolega i on stručni u lijepljenju tapeta (mo’š mislit’), film ne prestaje iz sekunde u sekundu trijumfirati jednostavnošću običnog čovjeka kojeg je život gazio ali ga nikad nije uspio posve dotući. My Name Is Joe je na momente brutalan, ispod urnebesnih scena se lako opipa bijes, pulsirajuća žila kriminala, opasnosti, osobnih previranja, stranputica, izbora i posrtanja: to je priča čovjeka pred izazovima okolnosti koje ne maze. Sam naziv nije tek uvodna rečenica društva AA – predstaviti se imenom i priznati ono čega se najviše sramiš mora olakšati dušu, natjerati čovjeka da nauči tko je, jer naučiti živjeti sa sobom je valjda korak ili podvig možda veći od svih. 

Možda se gledatelju nakratko učini da je osnovni zaplet nedostatno razvijen, prebrzo započet ili još brže priveden kraju, no ja mislim suprotno: sve je rečeno u startu i sve se da očekivati od prve minute. Sve su karte u igri, svaki je zamišljeni kraj moguć i očekivan. Ipak, ne treba se plašiti monotonije već viđenog – Ken Loach je ipak prvoklasan redatelj koji nam s puno ljubavi i hrabrosti baca pred oči živote onih manje sretnih, koji se češće rađaju s crack-mama sindromom nego sa srebrnom žlicom u ustima. Njihovi su izbori ograničeni u startu i rijetke su bajke u kojima se uspijevaju posve izvući i postati nešto drugo. U takvoj rutini, da ne kažem bijedi, briljiraju jednostavni trenuci u kojima slušamo ispovijed bivšeg alkoholičara uz ubitačno nježne note Beethovenovog koncerta za violinu, osobito dio u kojem slušamo otkud i kako baš ta kaseta i taj koncert kod nekoga kakav je (bio) Joe.

Photo: Screenshot

Naizmjenično tmuran i veseo, ipak nepredvidljiv poput proljetnog dana, “Moje ime je Joe” je drama, ljubavna priča i gorka kritika društva u kojemu onome tko je pao ruku pruža tek isti takav, ako itko – rjeđe društvo u cjelini. Osjetno depresivan, u mnogim je segmentima obogaćen sitnicama čiju svrhu čestu zaboravimo – malim, vrijednim ljudskim trijumfima, no i žrtvama postupaka za koje nije kriva samo ili uvijek sudbina. Ljubav u ovome filmu? Sasvim je drugačija, nenametljiva i jako suptilna, dragocjena u nijansama, opipljivija i – naravno – sasvim realistična. Dok se uz amatersko kuglanje u dvorani optimistično ori „Spirit In The Sky“, Joe pleše na rubu depresije i posrnuća, bujan, slojevit, životan i nesebičan.

“S ovakvim filmom uvijek znate kako će završiti.” – napisao je renomirani filmski kritičar i to se da svakojako shvatiti, jasno. Ova drama koja savršeno funkcionira na razini komedije, ljubavna priča začinjena istinskom ljudskošću, bila ona ugodna oku ili ne, zasigurno ne nudi holivudski početak, temu ili kraj, koji me poharao ništa manje no cijeli film. Naiđe tako neki film gdje je konačnica neočekivana iako, na neki svoj način, nagoviještena, logična i neizbježna. Ako ste raspoloženi za doista dramatičnu, humorom protkanu priču o ljubavi, životu, kriminalcima i pomalo nogometu, “Moje ime je Joe” je film koji definitivno ne smijete zaobići. Usuđujem se reći kako je zasigurno među nekoliko najboljih Loachevih ostvarenja.

OCJENA: 8

TEKST NAPISALA: Vanja Milić

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime