Naslovnica Drama RECENZIJA: SWALLOW – gurmanizam bez granice

RECENZIJA: SWALLOW – gurmanizam bez granice

414
0

REDATELJ: Carlo Mirabella-Davis

GLAVNE ULOGE: Haley Bennett, Denis O’Hare, Elizabeth Marvel, Austin Stowell

TRAJANJE: 94 minute

 

Igrani dugometražni prvijenac redatelja Carla Mirabelle-Davisa uz pomoć poremećaja zvanog pika obrađuje teme dosade, ignoriranja, omalovažavanja, pa čak i nenamjerne agresije unutar obitelji, odnosno prema jednom njenom članu- ženi. Pika je poremećaj kod kojeg djeca ili odrasle osobe konzumiraju nejestive tvari poput zemlje i metala. Naziv joj dolazi iz latinskog jezika za svraku pošto spomenuta ptica ima neopisiv poriv za skupljanjem predmeta iz čega se, u drugom koraku, izrodila ideja kako sve želi i pojesti. Podrijetlo poremećaja je nepoznato, no teorije o istom svode se na dvije grane: onu biološku koja govori o, primjerice, nedostatku željeza te psihosocijalnu unutar koje se za glavnom krivca za njen nastanak uzima fenomen pothranjenosti ili zlostavljanja. S obzirom na gore poviše navedeno redatelj filma piki je, u ovom slučaju, dodijelio psihosocijalno podrijetlo. Neobični poremećaj koji se vrlo rijetko može vidjeti na filmskom platnu i obrada dobro znane problematike na originalan način rezultirala je isto takvim filmom.

Hunter (Haley Bennet) na prvi pogled živi u skladnoj obitelji i istom takvom domu. Izostaje vika, nema fizičkog nasilja niti ičega tome sličnog, no događa se nešto možebitno još i gore. Pasivno-agresivna kontrola njenog života s jedne te ignoriranje od članova obitelji s druge strane njena su svakodnevica koju podnosi stoički i bez pogovora. Situacija eskalira u trenutku njene trudnoće gdje će to blaženo stanje postati okidač kako za obračun s demonima iz prošlosti, tako za pojavu pike.

Centralna figura filma je lik mlade žene Hunter koju je izvrsno odigrala Haley Bennet. Zanimljiv je moment koji se, kako film odmiče, događa s njenim likom. Ta introvertna i neopisivo mirna žena na početku djeluje gotovo autistično, pa čak i pomalo glupavo, no prvi dojam , kako to obično i biva, zna zavarati. Otkrivajući njenu prošlost i probleme s kojima se suočava uviđamo kako je daleko od toga, daleko. U pitanju nije nečija mentalna potkapacitiranost ili prirođeni poremećaj već život. Život koji je toliko nemilosrdan prema pojedincu da će taj netko naprosto prestati eskivirati udarce istog i početi ih stoički, šutke primati. Naravno, postoje oni koji bez obzira na kanonadu udaraca iste vraćaju. Hunter nije jedna od tih. Ona je, nažalost, digla ruke i objeručke prigrlila apatiju. Dodatni naglasak tom njenom stanju daje i ono što joj se dogodilo u prošlosti, ali i sama priroda njenog karaktera. Naime, podrijetlom iz srednjeg sloja udajom za Richieja (Austin Stowell), recimo to tako, upala je u visoko društvo gdje se osjeća kao strani entitet, gdje se osjeća manje vrijednom, ali i trajno obveznom biti zahvalna za to gdje se sada nalazi. Mentalni sklop koji vrišti kako si manje vrijedan običnim smrtnicima teško je razumljiv, no zbog načina na koji ju muž i njegovi roditelji, vlastita majka ignoriraju i gledaju kroz nju, ignoriraju njene misli i želje frapantna je te će u tom kontekstu svaki gledatelj moći razumjeti njenu poziciji i duševno stanje. Ovako kvalitetno napisan, ali rezerviran lik Haley je izvrsno donijela na ekran, pa se samim time može nesmetano uživati u tom ljuštenju njegovih slojeva. S obzirom na ovako mio i dopadljiv lik u jednom ćete ju trenutku poželjeti zagrliti, poželjet ćete da tu ženu svi puste na miru kako bi mogla živjeti svoj život kako zna i umije.

Photo: IMDB

Kvalitetan i slojevit lik prvenstveno je poslužio Mirabellu-Davisu kako bi obradio temu ignoriranja i omalovažavanja u obitelji, ali i svojevrsnog nasilja koje ne ostavlja tragove, nasilja koje ne ostavlja vidljive ožiljke. Kroz svakodnevne postupke koje velika većina ljudi čini jedni drugima poput ignoriranja za večerom zbog korištenja mobitela, prekidanja nečije priče i doživljaja osvješćuje se činjenica o svakodnevnoj neobzirnosti i nebrizi prema drugome. Taj drugi u ovom slučaju nije bilo tko već član obitelji, osoba koju volimo, osoba do koje nam je stalo i to je ono frapantno, to je ono nad čime ovaj film želi da se zamislimo. Naravno, iluzorno je, pa gotovo i shizofreno, očekivati ovakav odnošaj prema svim ljudima, no osjećaje i misli onih do kojih nam je stalo trebalo bi uvažavati, saslušati i brinuti o njima.

Spomenuta nebriga i ignoriranje dovelo je do pike glavne protagonistkinje koja je izvrsno ukomponirana u samu strukturu filma i poruke koja se želi isporučiti. Naime, prikazujući poremećaj pike nije posegnuto za pretjerivanjem u kojem bi ona poslužila samo kao alegorija za nešto već ju se obrađuje iz jedne realne pozicije, s nogama čvrsto na zemlji. Ona je s jedne strane dio glavne protagonistkinje kao osobe i svega onoga što je proživjela, drugim riječima, ona je povezana sa samim sadržajem filma koji joj je izvor, dok je s druge portretirana zaista kao poremećaj i sve ono što on sa sobom može donijeti. Gušenja, skrivanja stvari po kući kako bi ih se moglo (ne)konzumirati kriomice kasnije pa sve do angažiranja kućnog pomoćnika koji pazi na svaki korak kako ne bi došlo do neželjenih posljedica čime se, na neki način, povlači neka vrsta paralele s ovisnošću pa o kojoj god se supstanci i preparatu radilo. Možemo reći kako se šok ne želi izazvati samim sadržajem koji se konzumira već iracionalnošću istog.

Sve navedene negativnosti stavljene su u suprotnost s, pošto se radi o visokom i bogatom društvu, prekrasnim interijerima i odjećom koja se nosi. Ovime se razbija mit o visokom društvu kao nečem čistom i savršenom, osvješćuje se činjenica, iako logična i razumna, kako ne postoji savršeni odnos, ali niti obitelj. To nije pitanje staleža, količine nula na žiro računu već ljudskosti. Nedostatak iste dovodi do, figurativno govoreći, krvarenja, a krvarimo svi bez obzira na društveno-socijalne okolnosti.

Iako ne zagriza u potpunosti u sferu feminizma već se gledajući film osjeća kako se prvenstveno radi o problemima osobe kao takve, bila ona muškarac ili žena, ne može se ignorirati činjenica, primjerice, što je vrlo zanimljivo, odjavne špice filma koja govori u prilog feminističkom podtekstu, činjenica koja govori o, nazovimo to tako, pasivnom nasilju nad ženama, nemogućnosti slobodnog života i vlastitog stava zbog ignoriranja i nebrige onih koji su, uvjetno rečeno, u poziciji nad njima. S obzirom na navedeno, možemo slobodno reći kako je Swallow film koji je na površini istovremeno šokantan i originalan, dok je način na koji obrađuje dobro poznate teme subverzivan i maštovit. Film koji šokira i budi.

 

Tekst napisao: Nikola Fabijanić

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime