Naslovnica Vijesti PREDSTAVLJAMO GOODTALKING AUTORE: Matija Horvat

PREDSTAVLJAMO GOODTALKING AUTORE: Matija Horvat

387
0
Photo: Screenshot

Prošlo je više od godinu dana od trenutka kada je blog Goodtalking postao filmski portal. Podaci o čitanosti, s obzirom da je riječ o specijaliziranoj web lokaciji, su izvrsni, rastu iz dana u dan. Vrijeme je za predstavljanje autora koji vrijedno gledaju i pišu za Vas tekstove o filmovima i serijama. Prvi među jednakima je Matija Horvat koji je, kao i u slučaju tekstova na portalu, bio detaljan i opširan. S Matijom sam razgovarao onako virtualno kako se i očekuje s obzirom na trenutnu situaciju…..

 

Tko je Matija Horvat – kada je rođen, gdje živi, čime se bavi kada ne gleda filmove i serije?

Pozdravljam sve čitateljice i čitatelje (naravno i autore) na portalu Goodtalking te sve koji prate istoimenu Faceobook stranicu i grupu. Moje ime je Horvat…Matija Horvat. Rođen sam kao vrlo mlad (imao sam otprilike nešto manje od 9 mj.) 😊 krajem 1981. Moj hometown je N kao Našice (uvijek sam volio kvizove, a poveznica N kao NA, zapravo i dolazi iz legendarnog Kola sreće, iz prve polovice 90-ih, pod vodstvom legendarnog Olivera Mlakara). Radi se o najljepšem gradiću kontinentalne Hrvatske (i to nije subjektivni sud, već postoje i objektivne nagrade za najljepši grad(ić)!), a mi nekada i kažemo – srce Slavonije, dok srednje ili starije generacije (posebno ljubitelji zapadne pop kulture) naš gradić zovu i Nashville (znamo da je cijela regija Slavonija, zapravo i centar tamburice, svojevrsne hrvatske verzije country glazbe). Već dirty dozen godina živim i radim u metropoli(su) Zagrebu. Po vokaciji sam pravnik s afinitetom za međunarodne odnose. Rukomet je sport je br.1 u mojim hobijima. Moji sportski korijeni su u RK NEXE Našice, jednom od najboljih domaćih sportskih klubova. Naravno, ovdje smo svi zbog filmova (i/ili serija), tj. zbog sedme umjetnosti i to je ono što će čitatelje najviše zanimati…Oni čitatelji koji redovno prate portal ili grupu su možda zapamtili i neku od mojih recenzija, a koje objavljuje – glavni i odgovorni čovjek, persona zbog kojega smo svi ovdje, a to je Tihomir Polančec…i da, ako me želite upoznati, mislim da moji tekstovi ili grupni statusi (koji su više u formi hommage-a, kao filmski eseji, a manje kao klasične recenzije) mogu dati određenu sliku o meni kao pojedincu ili autoru. U njima se mogu vidjeti moje preferencije i pogled na svijet. Spomenuo sam kvizaštvo pa recimo da mi je kategorija film u kvizovima znanja, jedna od jačih strana…

 

Pamti li Matija svoj veliki filmsko-serijski prasak ? Početak filmofilske karijere odnosno naslove koji su bili prvi susret sa serijama i filmovima…

Moji prvi (kratki) susreti s filmovima i serijama su u drugoj polovici osamdesetih. U onom trenutku kada je svatko od nas postao malo svjesniji sebe (u smislu da sam dječak iz vrtića i da ću uskoro krenuti u osnovnu školu), tako sam i ja postao malo svjesniji svoje ljubavi prema tv-u, prije svega, povezanosti sa filmovima. U mojoj obitelji je postojala ona klasična kultura gledanja tv-a, znate i sami – crtić prije spavanja, tj. Dnevnika u 19:30, pa onda tišina jer je Dnevnik pa poslije, kad smo mogli ostati budni do 21:00, možda Miami Vice ili Kriminalističke priče, a netko je gledao i Dinastiju (ja ne…he, he)….Moj djed s majčine strane (veliki kinofil svojeg vremena) je bio i veliki ljubitelj američkog filma (Nitko ne može napraviti filma kao Amerikanci, bi otprilike bile riječi mojeg djeda) te kod njega (kao i kod moje majke) sada vidim, zapravo tu – genetsku poveznicu, koju bi mogli nazvati filmofilstvo. Moja ljubav prije svega ide prema filmu, a počeci su bili oni klasični kaubojci, a uz western sam uvijek volio i klasične ratne filmove (još kao dijete, koje nije znalo što je to rat i danas se sjećam kako me pogodio završetak Galipolja ili ona cool scena cik-cak trčanja preko livade u meni odličnom Aldrichovom filmu Too late a hero/Prekasno junak), a ljubav prema SF žanru je došla kasnije u pubertetu. Međutim naglasio bi kako postoji neka tajna veza u već spomenutom Miami Vice-u. Neobjašnjiv cool te serije (danas puno manje gledam serije, koje sigurno jesu bolje nego prijašnje, ali…) i poveznica prema redatelju Michaelu Mannu je konstanta zadnjih 30ak godina. Kada se nekom novom predstavim, kažem otprilike ovako: Bok, ja sam Matija i nemam poroka (pokušavam furati onaj zdraviji, sportski život), zapravo moji jedini poroci su bili i ostali – Poroci Miamija… 

Photo: Screenshot

Omiljeno mjesto odnosno način za gledanje filmova i serija? Kino ili streaming servisi? Ili možda DVD odnosno Blu Ray? Gledaš li više i češće filmove ili serije?

Dakle, u recentnoj, pomalo nepotrebnoj podjeli filmovi ili serije – moja esencija ide prema (žanrovskom) filmu i to cca 95%. Mislim da je veća umjetnost napraviti film, koji u 2 i pol sata (a preferiram i one duže legendarne filmove) daje klasični uvod, zaplet, rasplet, katarzu, pravdu, pucanje, još malo pucnjave i krvoprolića…i još malo pravde…Naravno, kako danas postoji puno kvalitetnih serija, međutim moje mišljenje je kada postoji više sezona, sve se na kraju pretvara u sapunicu, u bilo kojem smislu te riječii to ne odgovara mojem pogledu na život. Kako još ne koristim nove streaming platforme, kino je konstanta cijelog života. Bilo je faza kada bih išao rjeđe, a bilo je faza i kad bi išao nešto češće. Realno, u kino idem nešto više od prosječnog čovjeka, koji nema posebni filmofilski afinitet, ali i puno manje od onih extra pravih filmofila (koje sam upoznao preko Goodtalkinga). Moj najbolji prijatelj je serijofil pa me on, uz Goodtalking, upućuje na poneki serijski naslov (ali to je oko 5% naspram filma). Jedan samo od onih (koji ipak jesu ljubitelji sedme umjetnosti, a tu bi išle i serije, ali…), koji nikad nije pogledao cijelu epizodu, a kamo li sezonu “Igre prijestolja”, Braking Bada …. Tematike tih serija su mi bliske, ali jednostavno, serije su izuzetak za mene. 

Kada se dogodio tvoj prvi kontakt s Goodtalkingom (grupa, stranica, blog ili danas portal – sasvim je nebitno) i kada je objavljen tvoj prvi tekst odnosno esej?

Mislim kako je moj prvi susret s Goodtalkingom bio u svibnju 2018. Naime, ili je neko od frendova lajkao Facebook stranicu GT-a ili mi je fb sam, algoritamski ubacio tu stranicu na fb novosti. Tamo sam vidio da netko piše recenzije. Sada vidim kako je u meni uvijek postojala glad za čitanjem filmskih recenzija, a i prije sam znao nešto napisati u formi dužeg statusa/bloga (najčešće o filmu). Vjerojatno sam jednom ili dvaput nešto filmofilski komentirao ispod tadašnjeg GT bloga (mislim da je tema bila najbolji filmovi o vijetnamskom ratu) i odjednom sam se našao u zemlji čudesa. Naime, autor tadašnjeg bloga, (ti Tihomire 😊) me ubacio Facebook grupu Goodtalking . Moje korištenje društvenih mreža je bilo ograničeno te nisam bio niti svjestan posebnih filmskih stranica ili specijaliziranih filmsko-serijskih grupa. Dakle, do prije cca 3 god., sve ovo mi je bila apsolutna nepoznanica. Nakon što me glavni i odgovorni (koji je možda u meni prepoznao nekoga tko donekle poznaje filmove) učlanio u GT, odmah sam objavio stariju recenziju, kao status u grupi. Radilo se o mojoj stilskoj vježbi recenzije za 1. i 2. sezonu serije True detective (serijski izuzetak, koji ipak potvrđuje pravilo, a Rust Cohle i njegova pesimistična filozofija je zakon). Komentari su bili pozitivni te je Tihomir isti tekst stavio u tadašnji blog. I tu počinje naše poznanstvo. S vremena na vrijeme objavim neki film(ofilski) tekst, kao status u GT-u, a glavni urednik je dosta mojih tekstova i javno objavio pa su sada i dostupni na Vašem omiljenom filmskom portalu. Htio bih reći da sam uvijek znao više od prosječnog čovjeka – o filmu. Barem sam tako mislio. Međutim, upoznajući neke nove ljude i autore, vidim da sam u ovom svijetu, tek junior partner naspram nekih. Pretenciozno je nazvati se filmofilom, kad se nađete sa ljudima koji imaju slične afinitete u specijaliziranom virtualnom (ili stvarnom) svijetu. Ja sam prije čuo za npr. Tarkovskog, ali tek kroz neke komentare u GT sam upoznao tog redatelja (ne sjećam se da sam ikada prije čuo za npr. Stalkera, ali kroz GT i taj dio opće kulture smo apsolvirali). Zapravo tek zadnjih nekoliko godina sam se osposobio za pogledati neki art film ili za općenito neki film koji nije na engleskom jeziku. Sada mirno mogu pogledati umjetnički film, npr. Ericha Rohmera, tipa Moja noć s Maude, da mi isti ne bude dosadan i da ga razumijem, jer je univerzalan. Dakle, nema pucnjave, nema pravde, nema Sharon Stone, ali polako sve dolazi na svoje generacijsko mjesto. Praćenje i sudjelovanje u GT najčešće radim kroz tekstove. I da, ovdje ima nekoliko dobrih autora, različitih preferencija…i to je…baš dobro. Ovdje sam došao u kontakt s ljudima koji pišu o filmovima iz hobija i koji posjeduju puno veću ljubav prema filmovima od mene, ali i one koji su od svog (književnog) hobija žive te su poznati autori na novinskim portalima. Sve njih rado čitam. Kad narastem/odrastem (he, he…) ne bih imao ništa protiv biti nekakav (povremeni) pravi filmski kolumnist (kritičar je još pretenciozno za reći, a vjerojatno i kolumnist, ali nikad ne reci nikad). Profesorica iz srednje škole je preferirala moj (tvrdo-kuhani) stil pisanja te sam iz hrvatskog (iako sam slabije čitao lektiru, jer eto…I like to watch, kako bi rekao gdin Chance) uvijek imao peticu. To pisanje je bilo zatomljeno u meni do prije par godina, ali onda je sve to izašlo na vidjelo; i to prije svega, u formi filmskih tekstova/eseja. Je li moj stil ostao u rangu srednjoškolca ili sam se (autorski) ipak pomakao naprijed (ili sam i prije bio napredan, hm?)? – to neka procijene oni koji me stvarno poznaju. 

Photo; Warner Bros Entertaiment

Ambicije su, dakle, velike. Kao i svaki filmofil i(li) serijofil vjerojatno imaš neku listu, popis omiljenih filmova, redatelja, glumaca? Otkrij nam svoje favorite…

Teško je napraviti top ljestvicu najdražih (ili subjektivno i objektivno najboljih) filmova i serija. Takve ankete su nezahvalne, ali pokušajmo (i sigurno ću nešto zaboraviti). Iz pedesetih godina prošlog stoljeća (namjerno neću ići na starije naslove, koje sam naravno gledao) tu je sigurno: Quo vadis, Točno u podne, Most na rijeci Kwai, Ben-Hur i sl. Šezdesete: Lawrence od Arabije, Sergio Leone špageti western filmovi (i drugi slični western filmovi), Kubrick – Clarkeova Odiseja u svemiru, iz 1970-ih volim one špijunske naslove tipa Tri kondorova dana ili Maratonac i sl., nisam Kum tip, ali jesam Apokalipsa danas tip, naravno Francuska veza, Taksist, Pakleni toranj (legendarni Paul Newman & Steve Mcqueen), Uhvatite Cartera (legendarni Michael Caine, na cokney narječju – my cocaine) i sl., a  uvijek ću spomenuti klasik ratnog žanra: A bridge too far/Nedostižni most, 1980-e: Blade Runner, Put u svemir, Vod smrti, 1990-e: Nepomirljivi, Schindlerova lista, Posljednji Mohikanac, Spašavanje vojnika Ryana, Vrućina, Insider, Braveheart itd, 2000-e: puno je naslova, ali Gladijator, Pad crnog jastreba, Kraljevstvo nebesko, Nolanova Batman trilogija, Interstellar, Mad Max (naravno i stari, ali i novi), Blade Runner 2049 itd. Moji top redatelji su ona klasika: Nolan, Ridley Scott, Michael Mann, ali naravno da se mogu spomenuti i neki stariji redatelji tipa John Sturges, Richard Aldrich, Peckinpah. Iako su ovo općepoznati filmovi i redatelji, to i je neki moj mainstream ukus. Naravno da sam s vremenom postao štovatelj Kurosawe (Ran i Kagemusha su baš ono – veliki filmovi, da ne spominjem one ostale japanske za koji svi znanju), znam prepoznati određeni film iz francuskog novog vala, a priznajem i kako mi odgovaraju i neke metafizičke meditacije Terrencea Malicka i sl., ali ja sam bio i ostao mainstream publika, koji ponekad voli istražiti i nešto drukčije. Uvijek ću se nasmijati na legendarnog Petera Sellersa (scene ispitivanja osumnjičenih pa svi padovi i maske slavnog detektiva Closeaua su jedino mjerljive s današnjim politički nekorektnim Boratom….evo, već se smijem). Christian Bale, Mel Gibson ili Clint Eastwood, su moj tip muškarca (he, he, he…), nisu to samo njihove odlične izvedbe, ispred ili iza kamere, već uvijek i više pamtim same filmove. A savršena žena je Catherine Denevue, Michelle Pffeifer, Cate Blanchett ili Charlize Theron…Da, muškarci doista vole (atomske) plavuše. Od domaćih glumica spomenuo bi nacionalnu prvakinju, neponovljivu Sandru Lončarić, ženu koja glumu ima u malom prstu. U svakom mojem tekstu ćete naći nešto od svega nabrojanog pa neka bolje GT tekstovi govore sami za sebe… Od serija sam volio i legendarni Homocide: Life on the street, prve sezone mističnih X-files-a, koji su nas prvi učili teorijama zavjere, a  nekoliko puta pogledao sve tri sezone True detective-a i to je baš ono što mi odgovara u najnovijem serijskom tipu…Humoristične klasike na kojima smo odrastali ne treba nabrajati, jer sve se to podrazumijeva, a pogotovo politička nekorektnost. Prema nekim standardima ja sam zapravo neki iskreni konzervativac (koji je zapravo liberalniji od te odrednice). Sve ono što volim je i što me fura je pomalo old school i u svakom slučaju – žanrovski. Pravi i jednostavni žanrovski filmovi, kao npr, Carpenterov Napad na policijsku postaju, su dokaz kako su (naizgled) jednostavne stvari, često i najbolje, barem subjektivno. Naravno, time ne govorim da su novi filmsko – serijski naslovi, loši. Ne, naprotiv, samo je moja osobna odrednica old school pa i u modernom ruhu. Filmofili i redovni čitatelji će razumjeti…U svakom slučaju naučio sam cijeniti sve moguće naslove, od Fellinija do (slatkog grijeha) Stallone – Schwarzenegger – Statham Plaćenika

Da, nije jednostavno napraviti liste ako si pogledao veliki broj filmova. Za kraj, posljednje pitanje, – kojim se filmovima (s obzirom su filmovi, većinom, u fokusu Tvojeg interesa) veseliš? Filmovima koji će u bliskoj budućnosti imati kino premijeru?

Da mi je netko prije koju godinu rekao da ću se veseliti nekom novom filmu Roberta Pattinsona rekao bih mu – jes’ ti normalan?! Međutim sazrijevanje, druženje s filmofilima i mišljenja (po)nekad promijene – radi se o vrlo dobrom glumcu. Naravno da čekam novog Batmana (jednostavno, Nolanov Batman je moj idealni super junak i ako se novi šišmiš barem donekle približi toj viziji, bit ću zadovoljan…). Sigurno ću i više puta pogledati i Villneuveovu Dinu – ako Nic Pizolatto i ekipa iskemijaju četvrtu sezonu Pravog detektiva, vjerojatno ću istu pogledati barem četiri puta (he, he…). Iako ljudi na društvenim mrežama, u današnje vrijeme, imaju manje koncentracije za čitanje autorskih tekstova, nadam se da ipak postoji određeni krug ljudi, koji prati određene autore, jer sve što je ovdje rečeno možete pronaći u objavljenim tekstovima (tražilica Vašeg omiljenog filmskog portala, moje ili nečije ime i prezime – a je to).  U svakom slučaju, u pomalo filmski apokaliptičnoj budućnosti, koju danas i živimo, svima želim samo zdravlja i osobnog mira, a filmovi i serije su uvijek i svuda oko nas…Čitajte i podržite Goodtalking priču. Hvala…

Hvala tebi Matija na vremenu i dosadašnjoj suradnji. Nastavljamo gledanje, pisanje i čitanje u Goodtalking priči…

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime