Naslovnica Domaći RECENZIJA: DOPUNSKA NASTAVA – površan spoj žanrova

RECENZIJA: DOPUNSKA NASTAVA – površan spoj žanrova

423
0
Photo: Screenshot

REDATELJ: Ivan Goran Vitez

GLAVNE ULOGE: Zlatko Burić, Marko Cindrić, Vili Matula, Željko Konigsknecht, Darko Janeš, Janko Popović-Volarić

TRAJANJE: 101 minuta

 

Dopunska nastava Ivana-Gorana Viteza je poput dječarca opijenog hormonima koji se ne može izjasniti za jednu od dvije djevojčice u koje je zaljubljen do ušiju pa se odluči na samoubilački potez osvajanja obje. Naravno, dječarac je u ovom slučaju redatelj/scenarist Ivan-Goran Vitez, a djevojčice filmski žanrovi komedija i triler. Smješten unutar svega nekoliko lokacija treći dugometražni Vitezov film ne uspijeva smisleno spojiti dva spomenuta žanra, ali niti ismijati, odnosno donijeti nešto novo trileru kao takvom; što mu je uostalom i glavna namjera. 

Svježe rastavljeni otac malene devetogodišnje djevojčice, Vlado Mladinić (Milivoj Beader), želi pod svaku cijenu provesti kćerkin rođendan u njenom društvu. Kako bi to i ostvario; s tortom u ruci i puškom na ramenu upućuje se u školu gdje za taoce uzima kćerku i njene kolege. U razredu priređuje svojevrsnu rođendansku zabavu njoj u čast. Pod utjecajem gradonačelnika, policije i novinara situacija u ovim nesvakidašnjim okolnostima je eskalirala.

Od prvih kadrova filma osjeća se dihotomija u tonu filma. S jedne strane; poglavito kroz lik oca, uvode se na scenu ozbiljne teme poput pitanja brige za dijete, (post)bračnih trzavica  te socijalnih problema koji dovode do sloma pojedinca koji ga u sljedećem koraku tjeraju na sulude radnje, no s druge strane isto će biti potkopano u vidu lika gradonačelnika Vedrana Novosela (Željko Königsknecht) kome su, sa svojim savjetnikom-ulizicom Markom (Janko Popović-Volarić), jedino na pameti predstojeći lokalni izbori koji se imaju održati za deset dana. Zašto gradonačelnik potkopava ozbiljnu notu filma? Prije svega zbog činjenice što je lik zamišljen kao neka vrsta karikature aktualnog gradonačelnika Zagreba. Opisana polarnost u tonu s početka provlačit će se kroz film kako preko ostalih likova, tako i preko glazbe koja je u pojedinim trenucima u suprotnosti sa sadržajem scena pa sve do namjere koja stoji iza filma.

Photo: Screenshot

Kako je redatelj i scenarist ista osoba – te u tom smislu film postaje one man show – nemoguće je ne primijetiti glas autora izrečenog kroz same likove. Komedija, bolje rečeno, humor Vitezu u tom kontekstu služi kao neka vrsta mača pomoću kojeg će se obračunati s pojedinim društvenim fenomenima koji mu smetaju ili su mu intrigantni. Prvenstveno je tu u pitanju politika i političari tj., misao kako se isti brinu samo za sebe i nikog drugog, zatim mediji i njihova borba za senzaciju i klik više te na koncu ljudi koji su protiv recentne politike Angele Merkel vezane za migracije. Kao što jasno vidljivo ideje koje stoje u biti  humora su vrlo prvoloptaške, no one se i kao takve, naravno, mogu ismijati. Problem je u tome što to Vitez radi poprilično lijeno i nemaštovito. Sam postupak u kojem se nečije mišljenje ili fenomen iz realnosti prenosi na ekran, a pritom mu se ne daje širi kontekst ili ga se na neki način detaljnije ne raščlanjuje, daje osobni dodir, ne znači kako isti donosi humor pred gledatelja. Navedena lijenost, bolje rečeno, površnost u pristupu ogleda se i u segmentu koji se tiče elemenata trilera samog. Nedovoljno razrađeni humorni likovi, a koje Vitez nije uspio gurnuti preko ivice u apsurd, nemaju snagu izvršiti napad na samu strukturu trilera kao takvog i dovesti dašak novog u isti. Kada se već dotičemo svojevrsne površnosti ona se ogleda i u pojedinim scenarističkim razrješenjima nekolicine situacija koje djeluju iznimno naprasno skončane bez prethodne pripreme. 

Za kraj, možemo slobodno reći kako je Vitez ovim filmom zagrizao popriličan velik zalogaj. U pokušaju obračuna s pojedinim društvenim fenomenima, spajanju dvaju žanrova i nastojanju davanja osobnog obrata trileru kao takvom dobili smo poprilično površan proizvod koji se dotiče do svega po malo, a ničega u potpunosti. Dobili smo još jedan dokaz kako se u dilemi između dvije ljepotice, u većini slučajeva, najrazboritije odlučiti za jednu od njih – pa koja god to bila. 

OCJENA: 4

Tekst napisao: Nikola Fabijanić

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime