Naslovnica Drama RECENZIJA: NEVIDLJIVI ŽIVOT EURIDICE GUSMAO – dragulj brazilske kinemagorafije

RECENZIJA: NEVIDLJIVI ŽIVOT EURIDICE GUSMAO – dragulj brazilske kinemagorafije

170
0
Photo: Screenshot

REDATELJ: Karim Ainouz

GLAVNE ULOGE: Carol Duarte, Julia Stockler, Antonio Fonseca, Fernanda Montenegro, Gregorio Duvivier

TRAJANJE: 134 minute

NAZIV ORIGINALA: A Vida Invisivel!

 

Koliko god Lennonova izjava o tome kako je život nešto što Vam se dogodi dok planirate budućnost djeluje nestvarno, nepraktično i neprimjenjivo na živote koje živimo situacija je, kada se malo bolje promisli o njoj, ipak ponešto drugačija. Naime, koliko god svaka jedinka nastojala uhvatiti svoje snove i zacrtane ciljeve s namjerom pretvaranja istih u javu život, u maniri ostarjelog i oronulog kockara, konstantno baca kockice na kojima se, bez ikakvog obrasca, poput vlaka bez voznog reda, jednima okreću šestice, a onima, koji ne stoje podno sretnih zvijezda, jedinice. Ti gorko-slatki događaji koji nas zapljuskuju u određenim intervalima mimo nađe volje, mimo naših utabanih staza su nešto frustrirajuće i teško, nama običnim smrtnicima krvavima ispod kože, prihvatljivi, jer mi volimo obrasce i dobro utabane puteve. Oni su toliko frustrirajući da će jedna od najvećih glava ljudskoga roda izustiti: „Bog se ne kocka!“. E, pa dragi Alberte izvjesno je kako se Bog kocka i kako nije nešto naročito dobar u tome, no ovo neće biti storija o Njemu već o dvije sestre iz Rio de Janeira. O dvije sestre koje će personificirati san i javu, život kojemu će se dogoditi budućnost.
Karim Aïnouz (Love for Sale; I Travel Because I Have to, I come Back Because I Love You; Futuro Beach) renomirani je brazilski filmaš koji nam ovom prilikom na veliko platno donosi priču o nedugo punoljetnim sestrama Eurídici (Carol Duarte) i Guidi (Julia Stockler), sestrama kojima prestoji ulazak u konzervativni život Brazila iz sredine dvadesetog stoljeća… Kratkotrajni bijeg, odnosno barem je trebao biti, iz obiteljskog doma Guide s grčkim mornarom u Europu te konzervativni otac proizvesti će zid između dviju sestara koji neće moći premostiti.
Photo: Screenshot
Od prvoga kadra Karimova filma nemoguće je ne primijetiti toplinu i prisnost između dvije sestre. Njihov mali svemir u kojemu dijele među sobom sve daće i nedaće koje proživljavaju u datim trenucima. Njihov mali svijet lišen okoline, lišen roditelja u kojemu će se prepoznati svi oni koji su proveli djetinjstvo s bratom ili sestrom ili više njih, sasvim je nebitno. Ideja iza njihova odnosa bit će i više nego li kristalno jasna, no kako to i obično biva kada se iskorači izvan dobro grijanih i ugodnih skuta na scenu stupaju događaji izvan dohvata naših ruku, događaji koje kontrolirati ne možemo, stupa na scenu onaj svima nam neugodni korak u prazno. Tu prvotnu namjeru sabijanja nečijeg života u dva i nešto sata redatelj je izvrsno nadopunio njihovim različitim karakterima, možda bolje rečeno, svjetonazorima. Oni reflektiraju ono dječje u nama, reflektiraju vrijeme u kojima su neki sanjali velike snove o tome što će postati u životu, dok su drugi bili mnogo realniji i prizemniji u svojim stremljenjima. Upravo to predstavljaju Eurídice i Guida u izvrsnoj izvedni Carol i Julie.
U tom kontekstu valja svakako istaknuti i sam ton filma čiji su događaji uprizoreni iznimno, ali zaista iznimno sirovo i životno, bez zrna uljepšavanja. Možemo komotno reći kako su pojedine situacije prikazane gotovo i karikaturalno realno što je s jedne strane vrlo neobično, no s druge rijetko viđeno pa samim time i pohvalno. Ako malo prije opisano zrcali Guida, onda bez imalo bojazni možemo reći kako Eurídicin sanjarski duh lebdi poviše cijelog filma nedopuštajući tom sivilu potpunu prevlast čime je dobiven efekt svojevrsne bajkovitosti, doduše, bajke koja prouzročuje noćne more, no bolje prigrliti ikakvu bajku nego li hladnu i surovu realnost, zar ne?
Uz prekrasan duh i arhitekturu Brazila, koju je svojim objektivom dočarao Aïnouz, te priču koja se može, ili ako baš želite, ne smije dogoditi više od jednom na milijun slučajeva, priča koja izvrsno predstavlja onu krilaticu kako život piše romane provučena je i iznimno kvalitetna i nadasve suptilna kritika konzervativnog društva te feministička nota koja daje dodatnu dimenziju filmu. Kritika i nota koja neće udarati gledateljevu glavu suptilno poput Thorovog Mjölnira već će, kao i primjerice Martinov Taxi Driver, kroz simbole i ono što likovi predstavljaju pa na koncu konca i svijet u kojem se nalaze natjerati gledatelja na razmišljanje i pokušaj iščitavanja poruke koja nam je između redaka upućena.
Photo: Screenshot
Kao što smo već i napomenuli – ovo je jedna od onih priča koja da se kojim ludim spletom okolnosti i odigrala u stvarnom životu zaslužila bi, ako ne uvodne i naslovne stranice omiljenih nam novina i dnevnika, onda barem zadnja slova i posljednje sekunde istih kao svojevrsni kuriozitet. Ogledni primjerak svima dobro znane rubrike: „Vjerovali ili ne“. Imajući u vidu upravo tu činjenicu kako je ovo jedna gotovo nestvarna priča koja pomalo i prelazi u melodramatiku – kao što to uostalom i čine slični filmovi poput Wendersonovog Paris, Texas; Villeneuveove Naše majke ili Brooksovog filma “Vrijeme nježnosti”. Karim poseže za prokušanim receptom u vidu zrcala koje nama gledateljima u svijest prizivaju činjenicu kako Eurídice može biti svatko od nas, kako nas iste nedaće mogu zadesiti kao i Guidu, kako je ustvari njihov otac sličan starcu iz mjesta u kojemu živimo. Ta realnost iznimno je važan element filma bez kojega bi isti nepovratno odletio u nebesa poput probušenog balona ispunjenog toplim zrakom.
Zaseban segment filma je svakako i protok vremena, odnosno pisma koja povezuju dekade života dvije glavne protagonistkinje. Uslijed razdvojenosti koje donose godine prisnost dviju sestara s početka filma bit će razvučena kroz film upravo pomoću pisama koja bez obzira na broj kilometara u njihovim cipelama odražavaju onu dječju ljubav, čežnju i zabrinutost. Toplinu koja se kasnije izgubi negdje putem, usred procesa kojemu smo mudro nadjenuli ime- odrastanje. Ta dječja Guidina naivnost koja se proteže poput crvene niti kroz film, a najbolje je oslikana u vidu stereotipnog prikaza mornara, gotovo je zastrašujuća. Misao koja bez obzira na veliko neznanje o tome što i gdje joj je sestra ne poznaje negativan ishod. Kada bi ju imali prilike upitati o tome zasigurno bi Vam odgovorila onako, pomalo prvoloptaški, kako je trava u tuđem dvorištu uvijek zelenija te kako mi to mislimo da ljudi ne žive svoje snove? Odbrusila bi kako svako suprotno mišljenje od njenog ne dolazi u obzir. Parafrazirajući Kekina, njen Superman s fudbalerkom se uvijek nekako snađe. Nije teško zamisliti njih dvije u poznim godinama kako sjede na trijemu oronule kuće prepune sjećanja uz zalazak sunca i zriku zrikavaca, dok im život poput već neugodnog konobara pred kraj noćne smjene ispisuje poveći ceh, kako jedna drugoj sneno i izmučeno upućuju: -„Što nam se to dogodilo? –Dogodio nam se život, seko.“
OCJENA: 8
Tekst napisao: Nikola Fabijanić

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime