RECENZIJA: DAVID LYNCH – ŽIVOT KAO UMJETNOST

„Najbolje što je moja majka učinila, kada je shvatila da volim crtati, jest činjenica da mi je zabranila bojanke kako mi ne bi ubila kreativnost“– David Lynch

Teško je govoriti u nečije ime, no lako je zamisliti situaciju u kojoj se ovaj dokumentarni film neopisivo sviđa Sigmundu Freudu. Pitate se zašto? “David Lynch: Život kao umjetnost” životna je priča Davida Lyncha od ranog djetinjstva pa sve do današnjih dana u kojima s kćerkicom uživa u vlastitom ateljeu na prostoru Hollywood Hillsa. Uz malo prije navedeno, idealno djetinjstvo, do razuzdanih formativnih godina, pa sve do ranih početaka karijere paralelno možemo pratiti i razvoj njegovog umjetničkog izričaja. Slikarstvo, ponešto glazbe, praktičniji umjetnički rad, film… You name it. David nudi apsolutno sve.

Na film je potpisano nekoliko režisera, no dokumentarac ima pravu lynchovsku notu. Gledatelj se, tijekom gledanja, često pitao: je li ga on i režirao ? Neopisivo mi se svidio element poštovanja njegovog vizualnog i atmosferskog izričaja u filmu. Istini za volju, teško je i zamisliti dokumentarni film u ovim okvirima koji bi izgledao i disao drugačije pošto se bavi njegovim umjetničkim radom s jedne, dok nas s druge strane David, kao narator svog vlastitog života, vodi, kao za ruku, kroz isti dok šutke u svom ateljeu slika, sluša glazbu ili radi nešto treće.

Najzanimljiviji dijelovi filma su njegova razmišljanja, način na koji vidi i doživljava svijet oko sebe. Možda će nekima zvučati pretenciozno, no jasno je vidljivo da je to jedan od onih ljudi koji svijet gleda kroz nešto drugačiju prizmu – čovjek koji ne nosi obične leće podno vjeđa kao mi obični smrtnici. Vidljivo je to iz jedne dogodovštine s nagom ženom iz djetinjstva, načinu na koji opisuje Philadelphiju… Teško je ne steći dojam, koliko god patetično zvučalo, koji će Vam u uho šapnuti kako ovaj čovjek ne diše običan zrak. Način na koji priča, kako doživljava stvari je naprosto drugačiji.

Prva Lynchova ljubav nije film već slikarstvo… Na pamet mi je odmah pao veliki Stanley Kubrick koji je fotografiju zamijenio filmom. Interesantan je taj kuriozitet. Izgleda kako ima nešto u toj „statičnoj slici“ bilo da nastaje pokretnom ruke u plastičnim rukavicama, kista ili fotoaparata. Kako je došao na ideju filma je isto tako, u nedostatku boljeg izraza, ponovno lynchovska. Izrazito zanimljivo je čuti kako je otkriven, kako je počeo te zašto je na koncu konca prevladao upravo film, a ne nešto drugo.

Za kraj može se zaključiti kako je Lynch jedan od onih redatelja koji nije samo redatelj već umjetnik. Čovjek koji svim svojim bićem živi za umjetnost, čovjek koji život shvaća samo kao formu iste.