Naslovnica Drama RECENZIJA: LUCKY – odlazak Harryja Dean Stantona

RECENZIJA: LUCKY – odlazak Harryja Dean Stantona

79
0
Photo: Screenshot

REDATELJ: John Carroll Lynch

GLAVNE ULOGE: Harry Dean Stanton, David Lynch, Ron Livingston, Tom Skerritt, Ed Begley Jr.

TRAJANJE: 88 minuta

GODINA PROIZVODNJE: 2017

 

Postoji scena u dokumentarcu Partly Fiction u kojoj Harry Dean Stanton i David Lynch sjede na kauču ne baš novijeg datuma u oblaku dima, jedan do drugoga, truseći omiljene cigarete jednu za drugom uz neizostavni dodatak crne tekućine. Sama po sebi navedena scena je gotovo ikonična, no u trenutku kada David uzme papir s nekoliko osobnih pitanja za Harryja situacija eskalira. Eskalira ne u onom klasičnom smislu na koji ste možda na prvi mah i pomislili već u smislu okoštavanja, otkrivanja, možda bolje rečeno, prezentiranja Harryja kao osobe. Tih, ne više od dvije-tri minute, i više su nego li dovoljne su kako bi se stekao dojam o tom čovjeku. S jedne strane neopisivo jednostavan, nasmijan, uvijek spreman za šalu čak i u trenucima kada priča o stvarima iz svog djetinjstva na koje se ne bi trebalo nasmijati. S druge strane, iza te vedrine, stoji pogled koji otkriva jednu vrstu melankolije, prolaznosti, stoji lice koje je bilo boj sa životom. To je (bio) Harry Dean Stanton, a tih nekoliko malih zrnaca, ali ne i neznatnih, iz njegova života postat će Lucky.
Lucky (Harry Dean Stanton) je devedesetogodišnji umirovljeni ratni veteran američke mornarice koji živi u malom pustinjskom gradiću. Rutinirana i pomno isplanirana svakodnevica bit će poljuljana prije svega njegovim padom za vrijeme kuhanja prve jutarnje kave, ali i benignim pozivom na fiestu iznimno simpatične djelatnice obližnjeg marketa u koji često svraća. Ispostavit će se kako će ova dva malo prije navedena događaja, jedan više, drugi manje, biti povod i kruti okidač za propitkivanje sebe, ali i života općenito.
Kao što i naziv sugerira film s kojim ovdje imamo posla uvelike se oslanja na lik i karakter jedne osobe. Podređenost cijelog projekta jednom liku može biti, zapravo jest mač s dvije oštrice. Stavljanje svih jaja u jednu košaru riskantan je podvig koji može završiti izuzetno kobno, ali istovremeno uvelike i olakšati situaciju. Srećom, ovdje je riječ o potonjem. Zasluge i veliku većinu ordenja valja pričvrstiti za rever Harryja Dean Stantona, čovjeka koji je maestralno odigrao lika između dviju krajnosti. U jednom kutu rutina, za pretpostaviti je, prigrljena za vrijeme vojničkih dana koja se manifestira u svakodnevnoj vježbi, ispijanju istog pića, druženju s istim ljudima i slično, dok u drugom stoji ne baš željen i rado viđen gost u vidu zasićenosti životom, spoznajom o skorom kraju, sjetom i melankolijom. Taj polarizirajući, kubrickovski clockwork orange efekt u liku Luckyja, Harry je s lakoćom donio na ekran iz jednostavnog razloga: on zapravo i nije morao glumiti. S obzirom na sve ono što se zna o njemu i njegovom životu granice između njega i lika Luckyja gotovo da i nema, a ako je i ima ona je tanka poput prozirne opne. S obzirom na malo prije spomenuto, možemo komotno reći kako je Harry u ovom filmu odigrao nikoga drugoga doli samog sebe.
Sada je već razvidno kako se film bavi katarzom jednog čovjeka, spoznajom o prolaznosti te podvlačenjem crte pred sam kraj života koja nastupa pod bremenom događaja lišenih bilo kakvog utjecaja. Malih i svakodnevnih događaja koji, da frustracija bude veća, izmiču našoj kontroli te nas tjeraju na gorku spoznaju, a nama ne preostaje ništa drugo nego li, kako bi rekao Mile Kekin, odlučiti kamo, sve će se drugo već nekako naći. Ne preostaje ništa drugo nego li odlučiti naspram već zadane opcije, odlučiti između plave i crvene pilule ne uviđajući kako mi možda želimo primjerice zelenu ili ljubičastu. Opisani put, nazovimo ga tako, pročišćenja autori filma inteligentno su smjestili u maleni gradić podno obronka planina unutar pustinje kao mjesto katarze ne dopuštajući time da radnja, figurativno govoreći, lebdi u zraku. Ovim činom su ju ukorijenili i dodijelili joj čvrsto tlo pod nogama.
Photo: Screenshot
Moguće sivilo koje je malo prije opisano scenaristički je, u pozitivnom smislu, razbijeno iznimno suptilnim humorom baziranim na prvenstveno sporedne likove u filmu. Likovi koji djeluju kao da su poispadali, i to bez padobrana, iz neke priče koja se priča za vrijeme sjete i sjedenja oko ljetne vatre u vrijeme sparnih noći. Likovi koje bez imalo straha možemo opisati kao oni koje s vremenom postaju folklornim legendama nekog mjesta. U paleti osebujnosti ističe se svakako Howard kojeg je utjelovio ni manje, ni više nego li David Lynch osobno. Davidov lik možemo najbolje opisati kao i njegove filmove- čudan i uvrnut, zatvoren u svoj svijet. Lik kojemu je glavna preokupacija u životu lov na odbjeglu čančaru iz njegova doma te rješavanje problema koje taj bijeg donosi sa sobom. Lucky time, u toj plejadi likova, iako pomalo na svoju ruku, ironično, postaje svojevrsni glas razuma i odjek normalnosti u tom mjestu.
Kada već govorimo o autorima filma valja svakako odati priznanje i njima. Redatelj John Carroll Lynch te scenaristi Logan Sparks i Drago Sumonja odali su ovim filmom vrlo lijepi hommage liku i djelu Harry Dean Stantona. Snimili su film koji svakom svojom minutom kojom odmiče odiše stantovštinom. Snimili su film koji je od ideje pa do same izvedbe imao na umu samo jednog čovjeka, tako se barem čini, i nikoga drugoga. Film koji iz svega glasa, ali ne napadno i agresivno, ispostaviti će se kasnije, na nadgrobnu ploču glavnom glumcu ispisuje: posljednje zbogom i hvala ti na svemu.
Kao što se može zamijetiti film je prepun meta elemenata iz privatnih života glavnih protagonista u filmu. Gotovo je nemoguće odrediti jasnu liniju između fikcije i jave. Lucky je time jedan od rijetkih filmova koji glavninu, ali ne i svu razumije se, svoje vrijednost crpi iz realnog svijeta. Iz činjenica, događaja, okolnosti koje su se iz realnosti prelile u fikciju time postali relikt vremena, vremenska kapsula, biografija jednog čovjeka koja to u suštini nikada i nije željela biti. Upravo u tome leži sva ljepota. Nema ničega ljepšeg nego li uputiti nekome hvala između redaka. Tako da samo osoba i Vi koji ste ga uputili primijetite izrečeno u ovom slučaju autori filma i mi koji ga gledamo. Malo je umjetnika koji su u tom smislu nadišli svoj lik i djelo…Ako je David Bowie sa svojim zadnjim albumom ostavio, na neki način, testament samom sebi i izrekao gotovo kultnu rečenicu: „I’m a blackstar!“, onda je Harry Dean Stanton ovim filmom poručio svima nama: „I’m Lucky…“
Tekst napisao: Nikola Fabijanić

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime