Naslovnica Drama RECENZIJA KLASIKA: KRADLJIVCI BICIKLA

RECENZIJA KLASIKA: KRADLJIVCI BICIKLA

273
0
Photo: Screenshot

REDATELJ: Vittorio De Sica

GLAVNE ULOGE: Lamberto Maggiorani, Enzo Staiola

TRAJANJE: 90 minuta

NAZIV ORIGINALA: Ladri di biciclette

GODINA PROIZVODNJE: 1948

Kad govorimo o filmu i njegovoj prirodi, primamljiva premisa pobjede dobra nad zlom iznjedrila je mnoge ideje, probudila inspiraciju i režiserima omogućila plodno stvaralačko tlo. Ne postoji povijesni događaj kojem pojam ‘epitoma zla’ bolje pristaje od Drugog svjetskog rata potaknutog nacističkim i fašističkim režimom. Dominantan broj filmaša period tijekom i nakon prve polovice 40-tih godina iskoristio je za prikaz trijumfalnog epiloga.
Ostatak kameru koristi kao svojevrsnu terapiju kako bi što uvjerljivije zabilježili i osvijestili ratne posljedice ostavljene na teret običnim ljudima. Potonja grupa svrstava se struji talijanskog neorealizma. Prilikom upisivanja naziva pokreta u internet tražilicu, prvi detalj koji upada u oči je crno-bijela fotografija oca i sina dok zamišljeno sjede na pločniku. Pažnju sa skromne, sirotinjske odjeće odvraća tek zabrinut izraz na licima. Prizor pripada filmu ‘Kradljivci bicikla’ Vittoria De Sice iz 1948.
Konceptualno jednostavna, radnja prati poniznu radničku obitelj u poslijeratnom Rimu. Da bi ostvario preduvjet za zaposlenje i nahranio obitelj, Antonio (Lamberto Maggiorani) mora pribaviti bicikl, što uspijeva nakon što supruga Maria (Lianella Carell) založi osobne stvari. Preplavljen ushićenjem odlazi na prvi radni dan gdje doživljava krađu te ruku pod ruku sa sinom Brunom (Enzo Staniola) kreće u potragu za lopovom i biciklom.
Minimalističkom izvedbom nasuprot koje se nalazi bogata lepeza osjećanja i psiholoških stanja likova, ‘Kradljivci bicikla’ predstavlja esencijalni naslov talijanske, ali i kinematografije uopće. Za uloge u filmu, režiser De Sica ustrajao je u izboru naturščika polazeći od mišljenja da ne postoji profesionalni glumac koji može prenijeti emocionalnu čistoću i surovu iskrenost poput običnih ljudi. I zaista, u premijernom nastupu Maggiorani s mlađahnim Staniolom nosi film formirajući uvjerljiv odnos otac-sin.
„Neorealizam nije zamišljen da bude stvarnost, već da prikazuje stvarnost kroz poeziju“, izjavio je jednom De Sica. Antonio i Bruno suočavaju se sa stvarnim problemima običnog, malog čovjeka, problemima koji simboliziraju realizam, bez imalo uljepšavanja. Predah od stresnih situacija gledatelj nalazi u prozaičnom susretu pogleda, zajedničkom ručku ili optimističnom razgovoru protagonista, iako takvi naizgled sretni trenutci mogu biti posebno bolni.
Posebno dojmljiv element filma je korištenje alata iz naslova kao simbola. Iz današnje perspektive bicikl predstavlja trivijalno prijevozno sredstvo čija se upotreba najčešće veže s rekreacijskim, hedonističkim kontekstom. U ratom potučenoj Italiji značaj bicikla bitno se razlikuje. Filmski akteri njegovim posjedovanjem osiguravaju egzistenciju i sigurnost – on ne simbolizira luksuz, već potrebu. Uspostavljanjem značenjske hijerarhije režiser preuzima kontrolu nad publikom, a svakim trenutkom u kojem je bicikl izvan vidokruga glavnih protagonista napetost raste.
Sukladno simbolici, kao neke od istaknutijih tema ‘Kradljivaca bicikla’ nameću se socioekonomska neimaština i jaz na relaciji bogati-siromašni. Potezi koje likovi povlače bez poznavanja okolnosti bili bi neprihvatljivi, ali u ovoj priči ništa nije crno-bijelo, osim besprijekorne filmske fotografije. Stambeni objekti gdje borave skromni su, protežu se na nekoliko kvadrata i omanjih prostorija. Prva lokacija u potrazi za kradljivcem je sajam dijelova na poznatom rimskom trgu Vittorio Emanuele II, iz čega zaključujemo da potreba za novcem prevladava želju konzumacije ukradenog artikla.
Photo: Screenshot
Čin krađe potaknut je teškim životnim okolnostima što ga ne opravdava, ali pomaže razumjeti. Vrhunac kušnje moralnost doživljava u završnim scenama, kada do izražaja dolazi savršena dekonstrukcija ljudske psihologije mimikama lica i gestikulacijama tijela koja gradacijom doseže potpuni krešendo. Buka ispunjenog rimskog stadiona reflektira stanje uma protagonista i ostaje u pamćenju kao djelo majstora.
U potrazi za pravdom Antonio ne može računati na nadležne. Društvo u kojem pokušava funkcionirati ne mari za potlačene i potrebite. Neefikasna policijska birokracija pokazuje sklonost selektiranju zločina, pa minorni slučajevi kao što je krađa bicikla nisu vrijedni njihove pažnje. Neefikasnost zakonskog sustava pretvara Antonia u istjerivača pravde te postaje sam svoj policajac.
Oni proračunatiji oportunistički koriste očaj, naivnost i nesreću ostalih kroz seanse proricanja budućnosti. Ljudi u potrazi za izvjesnošću – koju su izgubili krađom bicikla – posežu za praznovjerjem, dok ni vjerski segment nije zaobišla kritika s predznakom licemjerstva. De Sica kirurški pridaje pozornost detaljima i koristi posao lijepljenja plakata da oda omaž hollywoodskoj divi 40-tih Riti Hayworth i filmu Gilda. Također, tada još sramežljivi Sergio Leone (Dollar trilogija) bilježi kratku epizodnu ulogu kao jedan od svećenika.
Režijom, ‘Kradljivci bicikla’ po mnogočemu je revolucionaran komad filmske umjetnosti i istinski odraz neorealizma. Dugim i statičnim kadrovima kamera se izjašnjava kao neutralni promatrač i izbjegava sugestivnost. Prikazuje likove onakvima kakvi jesu – stvarni ljudi sa stvarnim problemima, istovremeno prepuštajući publici da donese konačni sud. Kod vizualnog portreta osoba najčešće koristi srednji plan kojim vidimo osobu od glave do pete, baš kao što doživljavamo okolinu oko sebe. Živopisne lokacije grada Rima su stvarne i snimljene izvan studija zbog postizanja autentičnosti te će zauvijek ostati upamćene po pojavljivanju u filmu.
Struja neorealizma predvođena remek djelom ” Ladri di biciclette’ zauvijek je promijenila film, uvela dotad neistražene granice fikcijske stvarnosti i utjecala na kasnije majstore sedme umjetnosti poput Akire Kurosawe ili Luisa Buñuela. Jednodnevnim emocionalnim putovanjem Antonia i Bruna, De Sica bilježi sumornu javu talijanske radničke klase prepuštene poratnoj rimskoj depresiji, ogoljava nesrazmjer društva te beskompromisno osuđuje akutnu birokratsku prljavštinu, istovremeno ne propuštajući podcrtati temeljne životne vrijednosti poput snage obiteljske ljubavi. Budućnost predstavlja neizvjesnost, ali sve dok imamo jedni druge – nije beznadna.
Autor teksta: Matija Petek

Prethodni članakRECENZIJA: TRAŽEĆI PRAVDU
Sljedeći članakFILMSKI NEGATIVCI KOJE PAMTIMO (prvi dio)
Filmofil i serijofil, bivši videotekar koji je pogledao tisuće filmova. Puni krug filmofilstva koji je počeo u lokalnom Domu kulture, nastavio se u gradskim kino dvoranama i videotekama zatvoren je nastankom portala Goodtalking kao i osnivanjem Udruge Filmofil (postoje i Goodtalking grupa te stranica na istoj društvenoj mreži) gdje svakodnevno sa suradnicima piše o filmovima i serijama. Bez žutila, prepisivanja i clickbait naslova bez sadržaja. Goodtalking je postalo i ostalo najbolje mjesto za sve ljubitelje filma i serija - potvrdili korisnici.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime