Naslovnica Novo RECENZIJA: GOSPODIN MERCEDES

RECENZIJA: GOSPODIN MERCEDES

69
0
Photo: Screenshot

AUTOR SERIJE: David E. Kelley

GLAVNE ULOGE: Brendan Gleeson, Holland Taylor, Jharrel Jerome, Breeda Wool

TRAJANJE: Tri sezone, 30 epizoda

NAZIV ORIGINALA: Mr. Mercedes

Bill Hodges umirovljeni je američki detektiv. Kao i većina policajaca, svoju mirovinu ne prihvaća najbolje – provodi ju ispijajući pivo u kombinaciji s viskijem i gledajući televiziju. Uz njega je i njegov pištolj na koji Hodges često baci pogled, razmišljajući kako bi bilo najbolje da svoju agoniju završi samoubojstvom. U noćnim morama proganja ga njegov jedini neriješeni slučaj – ubojica iz Mercedesa. Godine 2009, netom prije Hodgesovog umirovljenja, u vrijeme najveće recesije u novijoj povijesti, manijakalni ubojica ukradenim se Mercedesom zabija u ljude koji su se nalazili na sajmu poslova pri tom iza sebe ostavlja kaos i mnogo mrtvih. Kada Hodgesu počnu dolaziti poruke i videa od Gospodina Mercedesa, kako sam sebe naziva, Hodges napokon nalazi svrhu u svojoj mirovini- manijaka predati pravdi. Njih dvojica kreću u igru nadmudrivanja i psihičke torture. Pitanje je samo – tko ima jači um?

 

Gospodin Mercedes je serija nastala po književnom predlošku Stephena Kinga. Serija obuhvaća trilogiju Gospodin Mercedes, Tko nađe, njegovo i Posljednja straža. Ovom je trilogijom King još jednom pokazao zašto je najbolji. Napuštajući svoju autorsku zonu komfora, za temu novog romana uzima, naizgled, najveći klišej književnosti – umirovljenog detektiva koji, igrom mačke i miša, pokušava uloviti manijakalnog ubojicu. I dok su filmovi koji su adaptacija Kingovih predložaka uspješnice svjetske kinematografije (Misery, Zelena milja, Iskupljenje u Shawshanku, Ono), serije su potpuno drugačiji format koji često dovodi do razvodnjavanja radnje. Čak i u potencijalno rizičnom žanru, koji može dovesti do klišeja i stereotipa, King se tome vrlo vješto opire, pokazujući kako triler kao žanr, u kombinaciji s paranormalnim, može biti remek-djelo. Naime, ubojica je poznat od prvog poglavlja knjige, a sva napetost stvara se samo vještinom njegovog pripovijedanja. King je jedan od izvršnih producenata serije, a glavni producent serije je David E. Kelly (Little Big lies).  Ekranizacija je u samom startu ponešto drukčija od originala. Prva sezona serije rađena je po prvom dijelu trilogije, Gospodin Mercedes, a druga sezona rađena je po trećoj knjizi, dok treća sezona ekranizira drugu knjigu. Razlog je dramsko – umjetničke prirode. Željela se zadržati kemija i napetost između protagonista i antagonista (u drugoj se knjizi pojavljuje novi negativac, a u trećoj se knjizi vraća ubojica iz Mercedesa – Brady Hartsfield). Konfuzno i nepotrebno. 

U seriji, dakle, u prve dvije sezone pratimo detektiva Hodgesa i njegov lov na ubojicu koji mercedesom ubije 16-ero ljudi. Ubojica prekida Hodgesovu mirovinu uznemirujućim porukama i videima koji se obrišu s računala nakon jednog gledanja što je dovoljno da se okolina i bivši partneri u policiji zabrinu za Hodgesa i u američkoj ga maniri, nađi novi smisao u životu, gotovo proglase ludim. Jedini koji mu vjeruju su njegov susjed mladi susjed Jerome, koji mu povremeno uređuje dvorište i neobična Holly – nećakinja vlasnice ukradenog mercedesa. Paralelno s njihovom potragom, gledatelji prate život ubojice – Brady Hartsfield računalni je genijalac s traumama iz djetinjstva i edipovskim odnosom s majkom. Odrastajući u takvoj okolini, radeći dva posla kako bi preživio (a da na niti jednom nije dovoljno cijenjen) dovode Bradyja do shvaćanja kako nikada neće biti upamćen niti poseban. Svojim genijalnim, ali još mračnijim umom, odlučuje se zagorčati život svim ljudima – i onima koji ga cijeli život zlostavljaju, ali i ostatku svijeta. 

Detektiva Hodgesa tumači uvijek izvrsni Brendan Gleeson. Koliko mu ova uloga odgovara, dovoljno svjedoči činjenica da ga je King imao na umu kao detektiva dok je pisao knjigu. Ako pokušate zamisliti umirovljenog američkog detektiva koji ne može prihvatiti činjenicu da je u mirovini, vrlo je vjerojatno je da ćete ga zamisliti kao Brendana Gleesona. Budući da je Gleeson Irac, producenti su napravili jednu kozmetičku promjenu u odnosu na knjigu – detektiva Hodgesa su napravili Ircem kako bi lik bio što uvjerljiviji i time napravili odličnu stvar – Gleeson se mogao posvetiti realizaciji lika bez, ionako prečesto viđenog, mučenja samoga sebe neuvjerljivim američkim naglaskom. 

Photo: Screenshot

Bradya Hartsfielda tumači Harry Treadaway. Jedan je od dvoje glumaca koja su tijekom oživljavanja Kingovih izopačenih likova uspjeli biti jeziviji i izopačeniji nego u književnom predlošku (druga je glumica Kathy Bates u filmu Misery). Treadaway u svakoj sceni kod gledatelja izaziva nelagodu i nemir. Najstrašnije je shvaćanje koliko prirodno i stvarno djeluje na ekranu. Gleeson i Treadaway su ujedno dobili i najviše prostora u scenariju, pa su se likovima mogli potpuno posvetiti. Kako bi se naglasila bilo kakva nijansa njihove osobnosti, radnja serije je usporena, a sav je fokus prebačen upravo na to. Lik Holly tumači Justine Lupe. Iako je korektno odradila posao, nije niti približno zanimljiv lik kao što je u književnom predlošku. Naime, lik Holly najkompleksniji je lik ove Kingove trilogije. Riječ je o 45-godišnjoj ženi s nizom poremećaja – od napada panike do poremećaja autističnog spektra. Njezin razvoj kao osobe najizraženiji je od trenutka kada se oslobađa kontrole svoje majke. Lupe je jednostavno premlada i neiskusna da bi kompleksnost lika mogla biti vidljiva na ekranu. U seriji je lik Holly mlada, neobična djevojka s ponekim tikom usnama – bez nijansi, bez osjećaja i bez uvjerljivosti. Holland Taylor tumači ulogu Ide Silver, lika kojega u knjizi nema, a koji seriji unosi prijeko potreban dašak vedrine. Umirovljena učiteljica, Hodgesova susjeda koja ga svojim duhovitim dosjetkama dovodi do ludila. Lik je dodan kao protuteža sumornosti i sivilu, kao zraka sunca koja iza oblaka pokušava unijeti svjetlost u život detektiva Hodgesa. Brenda Wool tumači ulogu Lou Linklatter, Bradyevu najbolju i jedinu prijateljicu. Njezin je lik diskretno prisutan kao simbol ljudskosti  u Bradyjevom životu tijekom prve dvije sezone. Njezin se lik razvija i dobiva dovoljno prostora u trećoj sezoni te je više zastupljen u seriji nego u knjizi, a Wool je takvu priliku iskoristila na najbolji mogući način. U trećoj se sezoni, već uigranoj glumačkoj postavi, pridružuju Gabriel Ebert i Kate Mulgrew kao novi antagonisti sezone u ulogama Morrisa i Alme. Ponukani uspjehom Bradyjeva lika, scenaristi se opet odlučuju za sličnu priču na relaciji zlostavljačica- žrtva. Ovoga puta dobili su već viđenu, puno lošiju verzije Bradya i njegove majke. Alma je starija žena koja je lik Morrisa zavela kada je on 13-godišnjak, a tu su vezu nastavili i kasnije. Alma Lane je beskrupulozna žderačica mlađih muškaraca, a lik Morrisa sveden je na kukavičkog, zlostavljanog muškarca. Lik Morrisa u knjizi je negativac kakav se rijetko viđa – od lošeg života pobjegao je u književnost – načitan je, elokventan i kriminalac koji krade rijetka književna djela kako bi ih pročitao, a ne prodao. U seriji takva kompleksnost uopće nije vidljiva, a scene s Morrisom mlake su i razvodnjene. 

Tijekom druge sezone serija dobiva elemente paranormalnog horora sa starom Kingovom premisom- telekinezom, odnosno, kontrolom uma. Brady je u komi, postaje zatvorenikom vlastitoga uma, sve dok ne dođe do spoznaje kako pomoću njega može kontrolirati druge ljude i navoditi ih da rade za njega.  Scenaristi su savršeno prenijeli metaforu Bradyeva uma. Brady je naime, zatočen u svome podrumu koji mu je  nekada služio kao ured iz kojega je realizirao sve svoje stravične ideje. Sada je taj podrum savršena metafora zatvora njegova mračnoga uma, a njegove oči u svijet postaju njegovi ekrani na računalima. Uz kombinaciji s Treadawayevom jezivom izvedbom, tako moćna metafora jedan je od najboljih prikaza zatvora vlastitoga uma posljednjih godina.  

Brojna ekipa iza kamere i odjel za kostimografiju zemljanim je tonovima interijera i odjećom likova uvukla gledatelje u depresivnu, mračnu sepiju i sumaglicu koja je pogodila željeni ton anksioznosti i beznađa. Ekipa producenata zapravo je poprilično vjerno prezentirala Kingove poruke gledateljima. Svaki naš potez kojega često nismo niti svjesni, poput zaključavanja automobila, može imati posljedice katastrofalnih razmjera, a sekunda nepažnje može dovesti do toga da postanete taoci i sukrivci nečije mračne ideje. 

Posljednjih nekoliko sekundi posljednje epizode serije završava ultimativnom kingovskom porukom vidljive u svakom njegovom djelu – zlo se nikada ne može iskorijeniti. 

 

Tekst napisala: Dora Ivković

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime