Naslovnica Dokumentarni RECENZIJA: AMERICAN FACTORY

RECENZIJA: AMERICAN FACTORY

209
0
Photo: Screenshot

REDATELJI: Steven Bognar, Julia Reichert

TRAJANJE: 110 minuta

Dokumentarni

Radim u tvornici na pokretnoj traci. Ili traka radi na meni? Kako mi u zadnje vrijeme prijeti otkaz, htjela sam prikratiti muke i skočila sam u drobilicu za staro željezo. Baš kada me je trebala zgnječiti i rastaviti na sastanvne dijelove, shvatila sam da je mašina zaštekala. Takvi pehovi uvijek zadese mene! Ali ovaj put nije bilo slučajno – neka mlada profesorica Inja D. navodno je zaustavila stroj. Za nju ne znam, ali mene je iz pokvarene mašine izvukao onaj novi Premijer iako čak nisam ni glasala za njega.“

Goran Rem, Radnica

Medena zemlja nije uspjela. Oscar je otišao Juliji Reichert i Stevenu Bogartu za dokumentarac o sudaru kultura i (bes)kraju kapitalizma – American Factory. Dokumentarac koji je izašao pod pod pokroviteljstvom produkcijske kuće Baracka/Michelle Obame Higher Ground Productions govori o tranzicijskom razdoblju bivše tvornice General Motorsa koju je 2014. godine kupio kineski proizvođač auto stakla Fuyao. Reichert i Bogart otvaraju American Factory snimkama zatvaranja tvornice iz 2008. od strane General Motorsa. Šest godina poslije – ulazak kineskog kapitala u liku i djelu Cao Dewanga i njegove firme Fuyao. Od tog trenutka pratimo sudar kultura uzgojenih u drugačijim kulturnim ekosustavima što se davanjem glasa i kineskom i američkom radniku naglašava.

Ohio je jednima uništio američki san.

Fuyao je drugima uništio kineski san.

U prvih trideset minuta u određenim trenucima se čini kako će dokumentarac krenuti stopama svojevrsne kritike kapitalizma, ali od toga odustaje i postaje prikaz današnjih radničkih uvjeta. Uvjeta na koje su prisiljeni. Objektiv se redom hvata Amerikanaca u četrdesetima kojima je ovo prvi posao nakon nekoliko godina. Redom su to radnici koji su većinu radnoga vijeka proveli u istoj tvornici pod GM-om što se konstantno naglašava usporedbama američke prošlosti i kineske sadašnjosti. Sadašnjosti u kojoj nisu znali kako novi posao znači i novu kulturu rada.

Živimo da radimo jer radimo da živimo. Pridošli kineski radnici došli su raditi, došli su uspjeti na ponos svoje firme. Međutim, njihova kultura rada na čijem se čelu nalazi čelična disciplina i ispunjenje ciljeva pod svaku cijenu ne pronalazi plodno tlo među američkim radnicima koji neće raditi 12 sati, prekovremeno, bez pravih uvjeta, pomoći, povišenja plaće… Neće živjeti kako bi radili. Taj sudar kultura rada ocrtava u grubim crtama ono što je kapitalizam danas postao, gruba igra brojeva i u konačnici nije važno govorimo li o kineskom kapitalu ili američkom kapitalu koji je kroz drugu polovicu dvadesetog stoljeća razvijao ono čemu danas svjedočimo. Međutim, American Factory nije kritika kapitalizma. On stremi nečem drugome.

Prva razina je već opisana razina sukoba dviju kultura koje generiraju stereotipe, rasizam, netrpeljivost te u konačnici sukobe (u ovome slučaju oko sindikata). Kroz sam naziv redateljski duo parodira američki san, p(r)okazujući činjenicu kako 21. stoljeće pripada Kini koja investira u SAD. American Factory dotiče se površno još nekoliko problema današnjeg društva, ali u nijedan ne zadire dovoljno, polažući nade u gledatelja na kojem je da nastavi slijediti dane tragove. Ta ideološka „neutralnost“ potrebna je zbog univerzalne druge razine

Ona je do samoga kraja filma skrivena, ali se naznačuje na samome početku – u trenutku kada se Caou obrazlaže razvoj kupljene tvornice. Razvoj koji uključuje robotizaciju manufakture auto stakla. Razvoj koji ne uključuje radnike. Dokumentarac legitimno pita gledatelja kako će izgledati radnik budućnosti jer nijedan čovjek se ne može mjeriti s robotskom rukom. Postavljeno pitanje je ono što odvaja American Factory od ostalih dokumentaraca slične tematike. Žrtvuje društvenu angažiranost kako bi imao priliku doći u poziciju da gledatelja može pitati gdje dalje. Ili točnije – tko će dalje? Kamera posrednika koja je skoro dva sata pratila krah fuzije dviju kulturi ustvari je pričala priču za laku noć, kako kineskim, tako i američkim radnicima. U vremenu kada je potrebno zajedništvo koje se ostvaruje kroz sindikat, događa se rasap kolektiva zbog prihoda i gubitka posla kojeg nećeš uskoro vratiti ako ostaneš bez njega….

Napisao: David Čarapina

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime