Naslovnica Drama RECENZIJA: DVOJICA PAPE

RECENZIJA: DVOJICA PAPE

468
0
Photo: Netflix

REDATELJ: Fernando Meirelles

GLAVNE ULOGE: Anthony Hopkins, Jonathan Pryce

TRAJANJE: 125 minuta

NAZIV ORIGINALA: The Two Popes

Dijalog je ključna riječ novog filma brazilskog redatelja Fernanda Meirellesa pod imenom „Dva pape“. Meirelles na velebnoj vatikanskoj pozornici suprotstavlja dvije teološke struje kroz kontrast najvažnijih crkvenih figura zadnjeg desetljeća – Benedikta XVI. (Anthony Hopkins) i Jorge Bergoglia/Franje I. (Jonathan Pryce).

Radnja filma na papiru jednostavna je i poznata – prati odnos između Benedikta XVI. i Jorge Bergoglio tijekom pontifikata prvoga koji biva obilježen mnoštvom skandala koji su u konačnici istaknuli te preokrenuli javno mišljenje vjernika oko kontroverznih stajališta pape i konzervativne katoličke struje. Meirelles se služi dokumentarnom građom koja ima dvije namjene – da opiše povijesno važne trenutke (proglašavanje pape primjerice) ili da uvede kontekst (financijske afere kroz televizijske reportaže). Međutim, brazilski redatelj ne ulazi pretjerano u detalje afera koje naznačava samo kako bi istaknuo crkvenu krizu (isticanje seksualnih afera kod Benedikta XVI.-a) nego se fokusira na odnos između crkvenih dužnosnika na različitim polovima. Kontrast između njih predstavlja potku ovoga biografski nastrojenog buddy style filma u kojem pratimo razvitak odnosa između Benedikta XVI. i Bergoglia koje iz otvorenog neprijateljstva izrođenog iz neslaganja u razmišljanjima te biranjem strana u Crkvi postepeno kroz film prelazi u otvoreno prijateljstvo koje prihvaća razlike, ali i šire probleme u kojima se nalazi Crkva. Tako će pape najmanji dio filma diskutirati o problemima u crkvi -najviše će biti p(r)okazivani kao ljudi, prijatelji koji uživaju u šetnji, vinu, nogometu, životu. Treba naglasiti kako, osim dokumentarne građe, film je INSPIRIRAN – nikako STVARAN prema istinitim događajima.

S jedne strane imamo stereotipno hladnog i konzervativnog Nijemca, s druge strane imamo skromnog i toplog, liberalno nastrojenog Argentinca. S jedne strane imamo tradicionalnu (europsku) Crkvu, s druge strane imamo otvorenu (južnoameričku) crkvu. Tako su postavljeni odnosi, svojevrsni antonimi koje Meirelles koristi kako bi glasao za svojeg kandidata – Franju I. Lik Benedikta XVI. je statičan te redatelju služi kao referentna točka kako bi u dobrom svijetlu pokazao svaki potez budućeg pape. Hopkinsova ispovijed na kraju filma nema snage niti utjecaja nego služi više kako bi Meirelles zaokruži odnos između njih dvoje, svojevrsni prijenos vlasti liberalnijoj struji. S druge strane, lik Franje I. karakterno je dobro odrađen iako u pojedinim trenucima redatelj previše koristi stereotipe (nogomet na prvom mjestu). U samoj karakterizaciji veliku ulogu igraju flashbackovi koji nam pričaju o ključnim trenucima njegova života (ulazak u crkvu, uloga tijekom građanskog rata…) koji su ubačeni pomalo nespretno. Jedan dio analepsi odrađen je u jednom formatu, drugi u drugome formatu. Jedan dio je crno-bijeli, drugi u boji. U pojedinim trenucima imamo previše nekonzistentnosti čime se gubi odjeljenje između sadašnjosti i prošlosti. Čak i slijed istih može postaviti upitnik nad glave mnogih zbog svoje smislenosti.

Unatoč tome, “Dvojica pape” ugodan je film s toplom porukom. Pryce i Hopkins izvrsni su u ulogama dvaju papa koji kroz film nebrojeno puta simpatično ispadaju iz svojih uloga kako bi publici rekli – i mi smo samo ljudi. Meirelles ovdje uskače svojim redateljskim igrama koje će onima koji na film gledaju više stilistički, manje fabularno, biti ugodno iznenađenje. Od korištenja kosog kadra do simboličkih igri svijetla i mraka, Meirelles je uspio jedan na papiru suhoparan film učiniti izuzetno dinamičnim u čemu uvelike zasluge ima i dijalog. Otvaraju se redom etičke i moralne teme u koje se ne zadire pretjerano s obzirom na ciljanu publiku (film za širu publiku), ali površinski u ovome slučaju ne znači banalno. Koriste se poznati citati, raznolik broj jezika kako bi se dočarala heterogenost Crkve – zanimljivo je korištenje slenga kod likova koje Meirelles koristi kako bi postavio još jedan sloj karakterizacije. U spoju s kadroviranjem, dijalog je uistinu moćan te drži gledatelja uključenog u film. Prevelike lovorike ipak ne treba davati piscu (Anthony McCarten; Bohemian Rhapsody) s obzirom na to kako je u previše navrata prazan prostor između ozbiljnijih i smislenijih dijaloga popunjen nepotrebnim šalama i ispraznim riječima. Nije se teško složiti kako ne mora svaka nova filmska biografija biti ispunjena nepotrebnim šalama kako bi se određene osobe približile gledateljstvu.

Zaključak? Meirelles je propustio zadati pravu kritiku Crkvi kako bi uzdignuo Franju I. – time je propustio i priliku da film stavi u rang svojih najboljih ostvarenja (“Božji grad”).

Autor recenzije: David Čarapina

 

Prethodni članakRECENZIJA: JOJO RABBIT – djetinjstvo u doba nacizma
Sljedeći članakRECENZIJA: SVETI DIM
Filmofil i serijofil, bivši videotekar koji je pogledao tisuće filmova. Puni krug filmofilstva koji je počeo u lokalnom Domu kulture, nastavio se u gradskim kino dvoranama i videotekama zatvoren je nastankom portala Goodtalking kao i osnivanjem Udruge Filmofil (postoje i Goodtalking grupa te stranica na istoj društvenoj mreži) gdje svakodnevno sa suradnicima piše o filmovima i serijama. Bez žutila, prepisivanja i clickbait naslova bez sadržaja. Goodtalking je postalo i ostalo najbolje mjesto za sve ljubitelje filma i serija - potvrdili korisnici.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime