Naslovnica Drama RECENZIJA: VITA & VIRGINIA

RECENZIJA: VITA & VIRGINIA

263
0
Photo: Orlando/Blinder Films
REDATELJICA: Chanya Button
GLAVNE ULOGE: Gemma Arterton, Elisabeth Debicki, Isabella Rossellini
TRAJANJE: 110 minuta
GODINA PROIZVODNJA: 2016
Vita Sackville-West i Virginia Woolf čine jedan od najpoznatijih tandema pisane riječi 20. stoljeća. Sackville-West čuvena je engleska pjesnikinja i romanopisac najpoznatiji po pastoralnom epu “The Land” iz 1927. godine te zbirci pjesama simptomatično nazvanih “Collected poems” izdanih šest godina poslije. O Virginiji nije potrebno trošiti mnogo riječi. Jedna je od najvažnijih umjetnika modernog pravca uopće. Nezaobilazna točka razgovora kada govorimo o najznačajnijim umjetnicama minulih desetljeća. Žena koja je udarila neizbrisiv pečat romanu struje svijesti. “The Voyage Out”, “The Lighthouse”, “Mrs. Dalloway” samo su neka od najpoznatijih djela navedene autorice. Do, kako to vole reći, godine Gospodnje 1928. biva poznata relativno malom krugu pučanstva, no situacija se tada drastično mijenja. Izdaje knjigu pod nazivom “Orlando: A Biography” kojom nepovratno ulazi u domove običnih ljudi. Film je istinita priča o „Orlandu“, o pozadini istog, o događajima koji su nadahnuli Virginiju da napiše spomenutu „biografiju“.
Photo: Orlando/Blinder Films
Radnja filma smještena je u visoko englesko društvo 1920-ih. Vita Sackville-West (Gemma Arterton) aristokratska je supruga diplomata Harolda Nicolsona (Rupert Penry-Jones). Drska, poprilično svojeglava,  egocentrična žena koja ne preza rušiti visoke, puritanske aristokratske standarde. S druge strane Virginia Woolf (Elizabeth Debicki) živi u, možemo to tako reći, balonu od sapunice, točnije, knjiga i riječi iz kućne radinosti sa svojim suprugom Leonardom Woolfom (Peter Ferdinando). Sudbonosni susret Vite i Virginie, i sve što će doći nakon njega, na jednoj zabavi, odnosno prijemu ostavit će neizbrisiv trag na svjetskoj književnosti.
Chanya Button prikazujući visoko englesko društvo poslužila se trikom Paula Thomasa Andersona iz filma Phantom Thread (2017). Aristokraciju se nominalno smatra nečim čistim, gotovo uzvišenim, bez mana. Nečim što bi trebalo poslužiti kao ogledni primjer, svojevrsni moralni, pa i svaki drugi, putokaz za one s druge strane ograde. Chanyino društvo iza ukrašenih sofa, kreveta, kuća te u konačnici pravila kriju ljude koji se pred javnošću drže istih, no u sljedećem koraku, kada ta javnost skrene pogled, prkose im i svemu onome što ona nalažu. Možemo tako reći da je Chanyino visoko englesko društvo blještavo i uglađeno izvana, ali trulo iznutra. Trulo zbog ljudi koji ga sačinjavaju, trulo zbog ljudi koji ga potkopavaju u njegovoj srži.
Dio tog svijeta i njegovog ponašanja su naše glavne protagonistkinje, naročito Vita Sackwille-West koju je utjelovila Gemma Arterton. Gemma je Vitu prikazala kao, već ranije spomenuto, drsku, svojeglavu, pomalo egocentričnu ženu koja se nalazi u braku samo na papiru. Nalazi se u braku iz koristi čije beneficije ne idu samo na ruku jednom supružniku. Naime, Vitin suprug je homoseksualac kojemu brak služi kao izvrstan paravan za ono što skriva od očiju javnosti, dok Viti neku vrstu odskočne daske za upoznavanje dama, nekada i muškaraca, s kojima se (pre)često upušta u (seksualne) odnose. Odnosi koji služe kao možebitna samoobmana, skretanje misli sa samoće. Činjenice da ne može podignuti sidro i u potpunosti se prepustiti nekome. Vita je ekstrovert, žena koja preuzima inicijativu te osoba koja ne poznaje „ne“ kao odgovor – osoba koja zacrtano i dobije.
Photo: Orlando/Blinder Films
S druge strane, Virginia Woolf je suprotnost Viti. Introvert. Žena koja živi u hladnom braku baziranom na intelektu. Braku koji gotovo liči na oblik poslovne suradnje. Iako su obje glumice odradile odličan posao, pobjedu u ovom glumačkom dvoboju (koji to u suštini nije) odnijela je Elizabeth Debicki prvenstveno zato što je njen lik scenaristički gledano masniji i sadržajniji. Izvrsno je utjelovila povučenu, hladnu intelektualnu osobu prožetu deluzijama koja se polako počinje otvarati uz pomoć Vite.
Glavni problem filma proizlazi upravo u prikazivanju, točnije, načinu prikazivanja njihove međusobne interakcije. U suštini je zanimljivo gledati njihove suprotnosti. Vita je, kao što je u tekstu već spomenuto dominantniji lik. Lik koji prvi  pokreće akciju, no Virginija je protagonistkinja koja udara tempo filmu bez obzira na to što im je Chanya ravnopravno podijelila vrijeme na ekranu. Lik čiji „da“ ili „ne“ određuje ritam radnji, lik koji stoji na petama, ali čije stajanje na prste, figurativno govoreći, prouzrokuje tektonske poremećaje. Njihov odnos prikazan je, kako bi Lynch to rekao, vrlo dreamy. Deluzije, čitanje pisama koje ruše četvrti zid, aristokratski, odnosno intelektualni govor odnio je fokus nad istinskom karakterizacijom likova koju imamo u filmu slične tematike. (“Shadowlands” Richarda Attenborougha iz 1993. godine).
Za kraj, možemo reći kako je “Vita & Virginia” film u kojem se gledaju izvedbe glavnih protagonistkinja te film koji će nam omogućiti da vidimo što se nalazi iza zastora. Što je bilo, uvjetno rečeno, skriveno neće i nema namjeru objašnjavati.
Tekst napisao: Nikola Fabijanić

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime