Inside Man (2006.)
Redatelj: Spike Lee
Glume: Denzel Washington, Clive Owen, Jodie Foster, Christopher Plummer, William Dafoe
Od karavana i puteva svile preko Pony Express kočija i željeznica, razni stručnjaci zanata manje ili više uspješno olakšavaju one s debljim računima, novčarkama ili pretincima punim dragocjenosti, domišljato odrađujući taj slavni “posao stoljeća”. Zašto?
Mislim, beyond the obvious financial motivation? Because they can. Ima nekoliko pristojnih „pljačkaških“ filmova koji često volim gledati, a ako u jedan upakirate Denzela Washingtona i Clivea Owena, nema šanse da će me takva dva sata mimoići – čak ću i ponoviti.
“Inside Man” mnogima nije trofejni primjerak, ali to nije mjerilo je li vrijedan jednoga gledanja. Kako se to možete i upitati kada znamo da u film nastupa, između ostalih, Clive Owen briljantni i užasno podcijenjeni glumac najinteresantnije intonacije glasa ikad? Ma, zapravo, riječ je o ukusima i bojama. Spike Lee i Denzel Washington imaju svoju zajedničku prošlost (prisjetimo se Malcolm X-a), no Inside Man ju je, iako ne baš izvikan i slavan, jako lijepo dopunio. Nastavio.
U interesantno sklopljenu i fino nauljenu mašineriju ovog pothvata dodatni je dašak svježine unio Russell Gewirtz, kojemu je ovo i prvi scenarij za dugometražni film.
Impresivna uvodna scena Brooklyn Bridgea neočekivano je prosječena (gotovo neprikladnom i svakako neočekivanom) glazbenom temom „Chaiyya Chaiyya”, no točno takva kombinacija na jednostavan način daje složen rezultat, a to je – New York. Sjedi, pet! Nadalje, to „prosijecanje“ se nastavlja jer glazba nestaje, a u facu nam se unosi zagonetni i šarmantni Dalton Russell (Clive Owen) dok kamera lagano, nenajavljeno, glatko i oku ugodno pretapa pozadine, fokuse, objekte, otkrivajući ali i zbunjujući (ta se tehnika nekako zove, jasno, samo što ja to ne znam.)
Dalton je kuler prvog reda, upadne tako u pjesmu i nestane, a mi uz šarmantne ritmove Indije upadnemo u banku Manhattan Trust, u najklasičniji njujorški set svih mogućih profila, boja, rasa,
prezimena i naglasaka, u New York kakav jest – melting pot. Loši se dečki pojavljuju poput duhova, cijelo vrijeme s maskama, kapuljačama i tamnim naočarima na nosu, u soboslikarskim kombinezonima. Identični su, kao da se u startu i čin pljačke poistovjećuje sa svim ostalim prijestupima na svijetu. Doduše, ne mislim da je to cilj. U svakom slučaju? Pametno. A što će uraditi s taocima? Još pametnije…
I dok šareni svijet tih Njujorčana proživljava svoje najgore minute, pregovarački tim detektiva, Keith Frazier (Denzel Washington) i Mitch (Chiwetel Ejoifor), ubija vrijeme u postaji razmjenjujući dosjetke i vječne policijske tužaljke. Savršeno nesvjestan dešavanja, Frazier razglaba s djevojkom telefonom i jada se partneru o besparici dok mu Unutarnja visi za vratom zbog pristojne količine nestalog novca iz neke tamo racije na drogu. Glavni je pregovarač na odmoru te Frazier (ipak je on tu neka faca) dobiva šansu u talačkoj krizi s kojom se uhvatio detektiv Darius (Willem Dafoe), očito nesklon suradnji. Malo mačizma i „tko je tu velika faca“, i šarmantni se Frazier u tri i pol sekunde nameće kao suveren „poštene“ ekipe. Sve vrijeme, oko svakog lika, tona i glasa, vrije New York svojim raznolikostima koja nalaze mjesta i u scenama koje možda nisu najoriginalnije na svijetu, ali su sjele kao kec na desetku. New York nije samo vani, u neboderima, ulicama, New York je svugdje, New York je „outside“ i „inside“, a u banci je Inside Man, bezličan, savršeno organiziran i neumoljiv. I volimo ga jer od prvih minuta pokazuje interese koji su daleko mimo očitog i to lijepo popapamo sa šlagom jer to tako želimo.
“I’m no martyr. I did it for the money. But it’s not worth much if you can’t face yourself in the
mirror. Respect is the ultimate currency. I was stealing from a man who traded his away for a
few dollars.”
Vreva oko banke već se plavi od policije, specijalaca raznih profila, uz neizbježnu gomilu znatiželjnika i novinara, kombija i reflektora (Frazier će prikladno spomenuti i Pseće popodne), dok se unutra odvija jedna odista neobična pljačka. Glavni outside man (Denzel) i glavni inside man (Owen) imaju neku zajedničku magiju i osjetno igraju timski i kao glumci i kao likovi, vrebajući načine na koje će jedan drugoga ispreskakati potezima. I dok britki pljačkaši odugovlače u banci, Madeleine White (Jodie Foster), „čistač“ visokog ranga i stila, pristaje pokušati spasiti pretinac već ostarjelog predsjedavajućeg banke, veleštovanog starca Arthura Casea (Christopher Plummer), koji se u svom carstvu okružio menorama, Davidovim zvijezdama, majkama Terezama i inim svjetskim facama, jamcima svoje humanosti. Madeleine radi s najvišim instancama zakona, što ne znači da radi zakonite stvari, no radi ih za ljude od zakona, što često jedno drugo isključuje. Dok u pretincu nisu šifre za lansiranje nuklearnih raketa, njoj je ravno do mora, poštivat će želju klijenta i jamčiti diskreciju. Jer takvi i predobro plaćaju. A ona je… kako je osloviše jednom u filmu, jedna zbilja veličanstvena pizda, čija uloga pristojno lijepi u cjelinu skoro osnovnu ideju na kojoj film počiva – lovaši povlače konce ne želeći znati što će time prouzročiti (White će to pomesti pod tepih), oni koji za njih rade ne brinu kojim su putevima došli do novca i statusa. White (kako simbolično) kroči i sama trnjem do zvijezda, ne stječući pritom neprijatelje (osim možda detektiva Fraziera i Daltona Russella, koji će obojica na svoj način pristojno uzdrmati njeno samopouzdanje u mogućnost izvršenja svega što želi točno kako i kad to želi).
“Fuckin’ tired of this shit. What happened to my fuckin’ civil rights? Why can’t I go anywhere
without being harassed? Get thrown out a bank, I’m a hostage, I get harassed. I go to the airport, I can’t go through security without a random selection. Fuckin’ random, my ass.”
Pametno parkirani fazoni i rasne cake začinjavaju dinamičan razvoj i rješavanje plotova, te britke i pamtljive dijaloge (i zašto film ovakvog profila ne bi imao takve dijaloge ili plotove, iako su možda prepoznatljivi?) Ne smetaju konotacije koje vuku na 9/11 jer su ciljane i pametne, ne smeta „Kill Dat Nigga“ jer je namjerno tu gdje jest, barem tako redatelj tvrdi. Kolaž – brze scene – gro plan – prepucavanja. Taoci su autentični: traumatizirani ili njujorški, ljudi su iskreni, spretni, pametni i glupi, nekad pomalo od svega. Atletičarski tempo filma u kojem, pak, nema jurnjave ni žešće pucnjave nadopunjuje ionako ugodnu cjelinu koja bez zadrške i ošamari i pomiluje – pravi New York, s vrha pa nadolje pa opet ispočetka.
Tekst napisala: Vanja
Odgovori