Naslovnica Filmovi RECENZIJA: THE KING

RECENZIJA: THE KING

106
0
Photo: Netflix

REDATALJ: David Michod

GLAVNE ULOGE: Timothee Chalamet, Ben Mendelsohn, Robert Pattinson, Joel Edgerton, Tom Glynn-Carney, Gabor Czap

TRAJANJE: 140 minuta

Engleski povjesničari još uvijek nemaju jedinstven stav oko vladavine i naslijeđa Henrika V. Konzervativniji povjesničari njegovu vladavinu prikazju u herojskom ključu, dižući ga u nebesa zbog početne stabilizacije kraljevstva te manevara na bojnom polju tijekom Stogodišnjeg rata. Za njih vrijedi rečenica Sir Sidney Leea kojom je opisao dramu Williama Shakespearea, Henry V.:„ Henry V is the author’s confession of faith in what he deems to be the best and most distinctive type of English character“. S druge strane imamo mlađe generacije povjesničara koji Henriku priznaju isključivo vojne uspjehe, dok mu istodobno prigovaraju izostanak osjećaja za reforme u drugim društvenim poljima. Međutim, i ovdje ima podjela jer pobjeda kod Agincourta nije bila ključna za ishod Stogodišnjeg rata. Iz spomenutog razloga mnogi mu današnji povjesničari umanjuju i uspjehe na bojnom polju . Zanimljiva usporedba može se povući s Rikardom Lavljeg Srca koji je do 20. stoljeća isto uživao u statusu jednog od junaka engleske povijesti. Sve dok nije detaljno istraženo kako je Engleska bankrotirala zbog njegove avanture na Bliskom istoku začinjenom pokojom pobjedom i mnoštvom poraza.
Jedino oko čega se ove dvije struje slažu je faktografija koja govori kako je Henrik V. bio vojskovođa koji je svoju slavu zaradio na bojnome polju. Velika većina povijesnih izvora o njemu govori kao o teškoj osobi čije su misli isključivo bile usmjerene prema ratovanju u kojem je bio uspješan. Upravo zato je o njemu 1944. godine (kada su Saveznici počeli oslobađati Europu) Laurence Olivier snimio film s neskrivenom propagandnom crtom. Veliki vladar mora biti i veliki ratnik. Kenneth Branagh će 1989. godine više pažnje posvetiti formiranju ličnosti Henrika V. te kontekstu koji ga je definirao u ratnika. Brannagh gledatelju u konačnici ponovno nudi sliku Henrika V. kao vojskovođe koji ponosno drži do Ženevskih konvencija (koje nisu postojale do 1864. godine).

Photo: Netflix

Pitanje koje moramo postaviti je zašto je redatelj David Michod ignorirao prethodnike i odlučio dati novu interpretaciju Henrika V. Michod je u zadnje tri godine isključivo snimao u anti-ratnom raspoloženju; 2016. godine režirao je prosječan “War Machine” s Brad Pittom u glavnoj ulozi, dok je prošle godine snimio hvaljenu kratkometražnu igranu seriju “Kvaka 22”. Pristup koji se ponavlja tijekom snimanja “The Kinga”. Australski redatelj uvodi nas u priču prikazom mladog Henrika u liku Hala (Timothée Chalamet) koji se odao pijančevanju i mirotvorstvu zbog neslaganja s očevom politikom. Ljutiti otac koji je na samrti, odlučuje vlast prenijeti drugome sinu, ali on pogiba tijekom jedne pobune. Time je Hal osuđen na prijestolje – vrlo ubrzo i zbog provokacija francuskoga princa (Robert Pattinson) i na Stogodišnji rat. Prvih sat vremena filma posvećeno je dolasku Hala na prijestolje, dok ostatak filma tematizira Stogodišnji rat.
Unatoč tome što se “The King” reklamira kao povijesni film, Michod zbog vlastite vizije Henrika V. ignorira mnoge povijesne činjenice . Primjerice, Henrik V. nikada nije bio vaš prijatelj iz kvarta koji se odazivao na ime Hal već je od djetinjstva bio u vojsci što objašnjava njegove kasnije vojne uspjehe. Ujedno, naš Hal nije se odmetnuo od oca – bio je uz njega do njegove smrti kao savjetnik. Kao i njegova braća (ne brat). Slabašno je odrađen povijesni kontekst filma – gledatelji koji nisu upoznati s povijesnim trenutkom kojeg obrađuje film mogli bi ostati zbunjeni. Međutim, opisana odstupanja razlikuju Michodova Henrika od “Henrika” Kennetha Branagha, Laurencea Oliviera i Williama Shakespearea. Michodov Henrik je mladi buntovnik koji odbija živjeti u svijetu skrojenom prema ukusu starijih što se podudara s trenutnim generacijskim sukobom u svijetu između Boomera i Millennialsa. Iščašeni povijesni kontekst Michodu daju mogućnost motiviranja mladoga Henrika smrću njegova brata (u stvarnosti je umro godinama kasnije). Jedini razlog koji je Henrika mogao preobraziti u
vladara potrebnoga Engleskoj. U filmu se to događa preko noći – jučerašnji veliki pacifist i hedonist u samo nekoliko dana pretvara se u vladara spremnog provesti društvene reforme i povesti rat na Francusku. Problem je što Michod nastavlja inzistirati na pacifističkoj slici Henrika V. što od glavnoga lika u pojedinim trenucima čini naivca i, oprostite na izrazu, budalu. Pregrubo napisano? Kako drugačije nazvati potez scenarista engleski kralj izgovara rečenicu „Why is he telling me all this?“ u trenutku kada mu nadbiskup nabraja razloge za nastavak Stogodišnjeg rata? Gledatelj više ne zna tko je ustvari Henrik V. – čvrst i pametan vojskovođa ili naivan pacifist koji silom prilika masakrira francuske zarobljenike.
Film je opterećen poviješću i tradicijom koja Henrika V. guraju u ulogu vojskovođe koji će se tijekom 14 godina većinom boriti u Stogodišnjem ratu. Moderan generacijski sukob nije moguće preseliti u 14. stoljeće te očekivati kako će imati smisla. Upravo zbog toga postoji riječ anakronizam.

Photo: Netflix

Ipak, treba pohvaliti ulogu mladoga Chalameta koji se dobro snašao kao Henrika V. Zasigurno mu je pomogla činjenica što je ovaj Henrik sličniji likovima koje je imao prilike utjeloviti doli likovima koje je vjerojatno gledao u pripremi za film.
Isto se ne može reći za Roberta Pattinsona koji je (skoro) samostalno svojim parodijskim francuskim naglaskom uspio skrenuti pažnju sa svih ostalih problema u filmu. Zapadnjačko odbijanje korištenja izvornih jezika u zamjenu za engleski s drugim naglaskom pokazalo se kao tragična redateljska odluka. Zanimljivo je jedino opravdanje koje nailazimo u jednoj rečenici Dauphina – „I love speaking english – it is simple and ugly“. Jednim potezom je Francuska stavljena u podređeni položaj naspram Velike Britanije. Michod je tako dao doprinos dugogodišnjem suparništvu koje je zadnjih godina ponovno aktualizirano zbog Brexita. Sve nam to ne znači puno za Dauphina kojeg je nemoguće sagledati kao ozbiljnog lika s obzirom na to da je sveden na naglasak i poslanu tenisku lopticu. Usput, slanje teniske loptice od strane Dauphina Henriku V. se uistinu dogodilo. Od ostalih likova vrijedi istaknuti Falstaffa koji se iz pijanice s početka filma pretvorio u mentora mladome Henriku. Preobrazba koja se događa iznenada, “preko noći” što redatelj nespretno pokušava objasniti njegovom privrženosti Halu zbog koje je spreman zaboraviti svoje ratne traume.
U konačnici će nam u sjećanju ostati jedino bitka kod Agincourta koja će mnoge podsjetiti na “Battle of the Bastards” iz “Igre prijestolja”. Mnogo krvi, mnogo blata, akcija na nivou. Jedini problem s bitkom je taj što je prvo potrebno pogledati prvih sat i pol filma.

 

Autor teksta: David Čarapina

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime