Oba filma prikazuju glavne protagonistice u situacijama u kojima su podvrgnute osuđujućim, voajerističkim pogledima muških likova, oba su filma bazirana na romanima, oba filma posuđuju elemente života Eda Geina, u oba se filma likovi nose s uznemirujućim uspomenama o preminulom roditelju, kulminacija radnje odvija se u podrumu ubojice, u oba filma glavni glumac zove se Anthony i utjelovljuje nezaboravnog negativca.
Alfred Hitchcock vs. Jonathan Demme
Oba se filma poigravaju simbolikom. Dok u Psihu čujemo unutrašnji monolog likova, u Jaganjcima su namjere i instinkt likova prikazani radnjom i mnogo je implicirano bez slušanja struje svijesti. “Kad jaganjci utihnu” više koristi dijalog. Više lokacija, veći budžet i scenografija Demme-u idu u prilog. Hitchcockova inovativnost, simbolika, stil, kombinacija dijaloga, monologa, kadrova i glazbe je ono što nadjačava i inspirira Jaganjce, ali i gotovo svaki drugi psihološki triler i horror koji dolazi nakon 1960. godine
Jodie Foster vs. Janet Leigh
Gotovo polovicu filma provodimo s Marion Crane, tajnicom ureda koji se bavi poslovanjem nekretninama. Krajem 50-ih svota od 40 000 $ bila je vrlo visoka (visoka je i danas, ali tada je bila puno veća) – kada ih Marion ukrade kako bi započela novi život sa dugovima opterećenim Loomisom, pratimo svaki njezin korak na putu od Arizone do Kalifornije i začetke paranoje kada privuče pažnju policajca zbog spavanja u autu. Čujemo misli dok zamišlja kako bi ljudi reagirali na njen zločin. Nakon zaustavljanja u “Bates Motelu” počinje razgovor s Normanom. Ubrzo nakon toga, tijekom tuširanja, Marion je žrtva sjenovita figura. Ovakva putanja lika jedan je od najslavnijih obrata u radnji u povijesti filma.
“Jaganjci” prikazuju Clarice Starling u potrazi za serijskim ubojicom Buffalo Billom. Kako bi uhvatila Billa, mora uvjeriti serijskog ubojicu, psihijatra Hannibala Lectera da joj pomogne. Od prvog kadra filma vidimo Clarice kako ruši prepreke, od treninga kojeg prolazi s lakoćom i odlučnošću prelazimo na odnos koji ima s okruženjem FBI-ja i nadređenim Crawfordom. Clarice upoznajemo kao osobu koja se probija kroz tragične događaje, ruralni background pomoću fokusiranog nagona za napredovanjem i bistrine uma. Njena ambicija da uravnoteži elemente koji rade protiv nje u radnom okruženju je jedan od detalja koji je čini iznimno zanimljivom protagonisticom. Kod Clarice postoji dualnost – nevina, neiskusna djevojka iz prošlosti i odrasla žena koja ima (ili želi imati) kontrolu nad situacijom. Prvo suočavanje s Hannibalom nije jednostavno, ali Clarice se uspijeva nositi s opakim mentalnim igrama psihijatra kanibala. Suzama se prepusti tek nakon napuštanja ustanove – umjesto klasične priče o nastajanju ratnice iz krhke početnice, gledamo formiranu osobu koja se trudi zadržati stajalište protiv više suparnika i takva brzo ulazi pod kožu gledatelja.
Anthony Hopkins vs. Anthony Perkins
Photo: Paramount
Odavno je poznato kako je horor film snažan koliko i antagonist. U “Jaganjcima” je najpametnija i najsposobnija osoba u prostoriji ona koje se najviše bojimo. Gledajući film ponovno zapravo je nevjerojatno koliko nadljudskih osobina Hannibal posjeduje. Pojačana osjetila, intelekt, snaga, samodisciplina i volja – sve sposobnosti Lecter koristi za podmukle, odbojne, naturalističke prikaze nasilja te manipulaciju ljudima oko sebe. Ne postoji zombi, vampir, ili bezlični manijakalni koljač u kilometrima od civilizacije udaljenom ljetnom kampu koji se može usporediti s Hannibalom. Teško je ne primjetiti kako Hopkins uživa u ulozi.
Na drugoj strani imamo Perkinsa koji nam tijekom velikog dijela “Psiha” ne daje naznaku vlastite krivnje. Njegov Norman je nevinašce, nervozan s manjkom samopuzdanja, posebno u sudaru sa senzualnošću, krivnjom i samouvjerenošću uloge Janet Leigh. Suosjećamo s njim, čak i kada je prikazan kao voajer. Obrat na kraju upravo iz tog razloga funkcionira. Hannibal sve adute drži na površini, Norman tek u finalu filma prikazuje stvari ispod površine, gađenje koje Perkins odašilje nakon otkrivanja trupla poslije slavnog tuširanja ne daje naznaku o stvarnom stanju njegova uma – zadnja scena u ćeliji i njegov izraz lica sugerira zlo koje se u njemu skriva.
Hannibal u “Jaganjcima” dominira svakom scenom u kojoj se pojavljuje, ali on nije glavni antagonist – Buffalo Bill tj. Ted Levine jest. Njegov je lik možda i najsličniji Normanu, osim eksperimentiranja s odjećom, oba lika skrivaju tajnu u podzemlju kuće.
“Jaganjci” zapravo puno elemenata duguju “Psihu”. Psiho se više poigrava s napetošću i više daje gledateljevoj mašti da dopuni određene scene. U filmu su prikazana samo dva ubojstva i nikad ne vidimo kako nož dotakne kožu, možda mislimo da vidimo, ali to se nikad ne dogodi. U “Jaganjcima” krv i ostale tjelesne tekućine izbijaju na sve strane, Hanibal nosi lice žrtve pri bijegu te nas film počasti i scenom njegovog žvakanja lica s žive žrtve. Ponovno razmatrajući uvjerljivost oba filma, naturalistički prikazana stvarnost lokacija u Jaganjcima djelomično je nespojiva s nerealističnim prikazom osiguranja čiji sastav čine dva lokalna policajca u ostarjeloj, trošnoj sudnici s Hannibalom, ali i pomalo nesposobni specijalci i medicinsko osoblje koji interveniraju kod neizbježnog bijega. Harris je spomenute detalje opisao u romanu, ali da li je uvjerljivo preneseno na ekran? Hitchcockov Norman nije ostarjeli debeljuco kao u romanu, promjena koja itekako ima više smisla i koja je zapravo najbolji aspekt adaptacije za film. Iako je završna scena “Psiha” možda pretjerana za današnje poimanje filmske uvjerljivosti, učinkovito je odrađena, ozbiljno shvaća Normana kao ljudsko biće, ali i iznenađujuće je osviješten pogled prema publici što je rijetkost u 1960-tima. Oba su filma postali dio popularne kulture i općeg filmskog znanja, ne postoji filmska akademija koja ih ne spominje i secira. Filmovi su desetljećima nakon izdavanja još uvijek citirani – na temelju glavnih protagonista snimljene su uspješne TV serije. U Jaganjcima preferiram dijalog, koji bliješti iznad svih ostalih aspekata scenarija i režije. Pored svih ostalih elemenata kojima filmovi žongliraju, odnos prema seksu i seksualnosti je bitan. Represija i čežnja, sloboda i osuda su dio puta svih glavnih likova, a hvatanje u koštac s ovom tematikom u 60-tima čini se hrabrije. “Psiho” je jedan od filmova koji je najbolji prikaz „manje je više“ kad se radi o napetosti u scenama, Jaganjci nam daju gotovo sve aspekte napetosti – dijalog , istraga nepoznatog okruženja, horor i krvoproliće. Ipak, Hitchcock opravdava nadimak Majstor napetosti, iako su “Jaganjci” složeniji film. Uzimajući u obzir vrijeme izdavanja filmova, prednost dajem “Psihu”, što zbog standarda horora koje Hitchcock postavlja, ali i zbog činjenice da gledajući filmove ponovno primjećujem koliko nadahnuti “Psihom” “Jaganjci” zapravo jesu, Lecterov skladišni prostor čak sadrži i prepariranu sovu koja izgleda kao Normanovo vlasništvo. Klasik protiv klasika, Psiho je možda objektivno bolji, postiže više s puno manje vremena, ali Jaganjci nisu manje dragi čak i nakon više gledanja.
Autor teksta: Enis Osmanović
Odgovori