REDATELJ: Taika Waititi
GLAVNE ULOGE: Sam Neill, Julian Dennison, Rima Te Wiata, Rachel House, Stan Walker
TRAJANJE: 101 minuta
NAZIV ORIGINALA: Hunt for the Wilderpeople
“Ponekad u životu mislimo da nema izlaza.”
Prije nekoliko mjeseci izašao je prvi trailer za “Thor: Ragnarok”. Otkačena i raznobojna najava s Hulkom, neprepoznatljivom, opako atraktivnom Cate Blanchett, Thorom u lancima i Zeppelinima na prepad je osvojila obožavatelje superjunačkih, Marvel, projekata. Redatelj kojem je povjeren novi Thor novozelandski je filmaš Taika Waititi. Ime koje nekim ljubiteljima filma na prvu i ne znači puno no kada se spomene redateljev nedavna vampirska zafrkancija “Kad padne mrak” onda stvari izgledaju drugačije. Nakon vampirskih doživljaja (za koje je napisao scenarij te nastupio u jednoj od uloga) Waititi je režirao (prema vlastitom scenariju temeljenom na knjizi “Wild Pork and Watercress) pustolovnu komediju-dramu “Lov na divljake” koja je, s vampirima, kvalificirala Waititija u superjunačku, visokobudžetnu filmsku ligu.
Ricky je problematičan klinac. Dugačak je popis njegovih nepodopština – krađe, paleži, pisanje i crtanje grafita neke su od njih. Odrastao bez roditelja, Ricky putuje od udomitelja do udomitelja, ali ne zadržava se dugo – nemiran, buntovan duh razočaranog klinca seli Rickyja iz svake obitelji. Jednoga dana Ricky dolazi na imanje Hectora i Belle. Stariji bračni par, bez djece, želi Rickyju pružiti dom. Zapravo, ideja o usvojenju je Bellina – mrzovoljni Hector tek nevoljko kima glavom na pomisao novog člana obitelji. Ricky, na oduševljenje socijalne radnice, ostaje na imanju no ne zadugo – već prve večeri pokušava pobjeći. Kako se Rickyjev novi dom nalazi u divljini bijeg nije uspio točnije Bella spašava Rickyja. Bellina upornost i razumijevanje osvojili su dječaka i on se privikne na novu sredinu. Želi ostati u obitelji. No sudbina ponovo izaziva Rickyja (kao i Heca) i obiteljsku priču odvodi u potpuno neočekivanom smjeru….
“Lov na divljake” duhovit je i zabavan film koji nije komedija. Puno je tema kojima se Waititi bavi i one su obrađene u dva dijela – prvi je kraći, traje do trenutka Belline smrti – trenutak je to kada Hector i Ricky kreću u pustolovinu života. Prvi dio predstavlja likove i naglasak stavlja na obiteljski život. Drugi dio, duži i kompleksniji, zadržava obiteljsku crtu, ali se počinje baviti i drugim aktualnim pitanjima koja muče današnjeg čovjeka odnosno ljudsko društvo u cjelini (bijeg od rutinske svakodnevice, ali i od vlastitih životnih razočaranja i gubitaka, biti drugačiji, usamljenost…). Čitavim trajanjem filma redatelj prilazi i ocrtava glavne likove s toliko empatije i razumijevanja da gledatelju ne preostaje ništa drugo nego da ih prigrli i zavoli. Ne, nisu Ricky i Hector likovi napisani zbog jeftinog uvlačenja gledatelju – oni su opipljivo životni s dobrim i lošim stranama, određeni životnim okolnostima. Ricky i Hector ne simpatiziraju jedan drugoga, sve do trenutka kada, spletom okolnosti moraju surađivati. Oni su suprotnosti koje se, istina ne odmah, privlače te svojevrsni buddy dvojac (mladost-starost, pismen- nepismen….).
Predivni kadrovi novozelandske prirode (prvenstveno šuma koje pamtimo iz “Gospodara Prstenova”) otvaraju jednu od mnogih podtema kojima se film bavi. Film sugerira potrebu ljudskog pomirenja s prirodom odnosno potrebe da se više pažnje i životnih trenutaka posvete prirodi i životinjskom svijetu. Okolini koju često zanemarujemo i ne vidimo. Mada je ona tu, oko nas – lijepa, ponekad i opasna.
Kada Ricky i Hector postanu bjegunci redatelj, uz razvoj odnosa između glavnih protagonista, prikazuje današnje društvo (za Rickyjem i Hectorom raspisana je i novčana nagrada), utjecaj medija i ismijava zaposlenike sustava (genijalno histerična socijalna radnica koja je Rickyjev slučaj primila vrlo osobno). Redatelj nije nametljiv u prikazu navedenih detalja – on ih izvrsno kombinira s odnosom odnosno pričom glavnih protagonista te ih uklapa u radnju filma.
Bijeg od stvarnosti odnosno civilizacije ponekad, barem privremeno, izgleda kao jedina opcija. Kako izgleda kada teorije zavjere uzrokuju bijeg od dosadašnjeg života redatelj je prikazao kroz sjajan lik Sama Bush-Mana. Duhovito i zabavno, ali i poruka – ne pretjerivati, čak i ako je u pitanju bijeg od svakodnevnog, urbanog nereda.
Waititi je u radnju filma ugradio niz prisjećanja i(li) posveta poznatim filmovima. Od “Ramba” na koji dio radnje podsjeća, preko spomenutih “Gospodara prstenova” sve do “Lica s ožiljkom” i finala filma koji podsjeća na “Thelmu i Louise”, “Lov na divljake” prepun je posveta filmovima, ali i jednoj vrlo popularnoj seriji.
Čitava priča filma, interakcija između likova leži na izvrsnim izdanjima glavnih glumaca. Sam Neill nije nepoznat u filmskom svijetu no uloga usamljenog i mrzovoljnog čovjeka koji u dječaku ponovo pronalazi razloge za život jedna je od najboljih u glumčevoj karijeri.
Pravo otkriće je četrnaestogodišnji novozelandski glumac Julian Dennison koji se izvrsno nadopunjuje i nadmeće s Neillom. Dennison je sjajno interpretirao ljutog, razočaranog i buntovnog dječaka koji obožava čitati, voli Tupaca i haiku.
“Lov na divljake” mali je veliki film. Priča o obitelji, humanosti, prirodi i svijetu u kojem živimo osvaja gledatelja u prvim sekundama i ne pušta sve do odjavne špice. Zabavan i duhovit, često i brutalno iskren i emotivan, film redatelja Taika Waititija ima previše dobrih i odličnih detalja da bi se propustilo njegovo gledanje.
OCJENA: 9
Odgovori