REDATELJ: Tate Taylor
GLAVNE ULOGE: Emily Blunt, Haley Bennett, Rebecca Ferguson, Justin Theroux, Edgar Ramirez, Lisa Kudrow
TRAJANJE: 112 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Girl on The Train
“Ona je sve što ja želim biti” – Rachel
Razvod je ostavio teške posljedice na život mlade Rachel (Emily Blunt). Rachel nije izgubila samo muža, izgubila je i dom u kojem sada žive njen bivši (Justin Theroux) i njegova nova odabranica Anna (Rebecca Ferguson). Tom i Anna su dobili dijete i imaju sve ono što je Rachel željela. Barem tako na prvi pogled izgleda. Rachel dane provodi u opijanju (od rastave je prošlo dvije godine) i vožnji vlakom. Svaki dan prolazi pored kuće u kojoj je birala namještaj i gušeći se u suzama i alkoholu prisjeća se dana kada je bila u braku s Tomom. Ponekad putujući pogled joj zaluta i u Tomovo susjedstvo. Tamo žive Megan (Haley Bennett) i Scott (Luke Evans), mladi bračni par čiji život, gledajući iz Racheline perspektive, izgleda strastveno i romantično. Jednoga dana, prolazeći pored bivšeg doma Rachel ugleda Megan u zagrljaju nepoznatog muškarca. Detalj koji isprva izgleda nevažan u Rachelinoj svakodnevici ispunjenoj tugom i alkoholom. No ubrzo prizor s balkona postaje jednako važan za Rachelinu sudbinu, ali i sudbinu Toma i Ann….
Nekoliko tjedana nakon izlaska roman “Djevojka u vlaku” Paule Hawkins proglašen je britanskim odgovorom na best seller “Nestala” američke spisateljice Gillian Flynn. Usporedba nije promašena; oba romana tematiziraju, između ostalog, sveprisutnu krizu braka. U prvom planu su ženski likovi (priča “Djevojke o vlaku” vrti se oko sudbine triju žena koje su, otkrivamo, povezane) i to sličnosti prestaju. “Nestala” je znatno pregledniji, konkretniji i napetiji film.
Iako najave vrište o “Djevojci u vlaku” kao o trileru godine, film redatelja Tatea Taylora (“Tajni život kućnih pomćnica”) blagu trilersku napetost dostiže tek u finalu filma. Elemente trilera možemo pronaći cijelim trajanjem filma no većim dijelom film je drama o posljedicama bračnih problema glavnih protagonistkinja, prije svega Rachel. Film odlazi u nekoliko dramaturških pravaca (Racheline patnje, Annine sumnje i Meganini demoni prošlosti) koji se isprepliću, ali ponekad izgledaju kao zasebne priče. Radnja filma nije linearne, redatelj nas više puta tijekom gledanja vraća u bližu i(li) dalju prošlost. Redateljeva slagalica ne funkcionira najbolje. Priča sadrži priličan broj nejasnoća i nelogičnosti i, iako je riječ o fikciji, prilično je teško i komplicirano uživjeti se u priču, kupiti sadržaj koji redatelj prodaje.
Ako izuzmemo finale filma (mada i završetak ne obara s nogu) “Djevojka u vlaku” film je lišen napetosti. Bez prave napetosti baš i nema pamtljivog, nezaboravnog trilera. Dramski dijelovi filma imaju zanimljivih pa i potresnih detalja (najčešće prikazani u flashbackovima), ali film sadrži i trenutke kada je radnja tek za nijansu iznad televizijskih sapunica. Malo je istinske provokacije i intrige u Taylorovu filmu. “Djevojka u vlaku” šokantan je film koji će malo koga šokirati.
Ogromni problem filma je gledateljeva ravnodušnost (barem je takav dojam bio pisca ovih redaka) prema događanjima u filmu odnosno glavnim protagonistkinjama. Iako film obrađuje teške teme redatelj nikako ne uspijeva gledatelja povezati s likovima, izazvati empatiju. “Djevojka u vlaku”tek je jedan od filmskih proizvoda, nikako film s autorskim pečatom i redateljskom emocijom.
Fotografija odnosno izgled filma jedan je od rijetkih detalja koji funkcioniraju. Kamera uvjerljivo, sugestivno prikazuje naizgled mirno i tiho predgrađe. Ispod površine pitomog naselja kriju se mračne ljudske tajne.
Najsvjetlija točka “Djevojke u vlaku” upravo je djevojka iz vlaka. Emily Blunt dala je sve od sebe; čitavim trajanjem filma Rachel je pijana, psihofizički dezorijentirana i uplakana. Iako je inzistiranje na Rachelinu alkoholizmu ponekad pretjerano i pomalo naporno za gledanje, Blunt je uspjela izvući najbolje iz lika kojeg tumači. Vrlo dobro glumičino izdanje u ne tako dobrom filmu. Dobar posao je napravila i Haley Bennett u ulozi Megan. Treba spomenuti i kratko ulogu prijateljice Lise Kudrow.
Ekranizacija romana Paule Hawkins nije uspjela. Od silnih najava o priči koja je šokirala svijet ostalo je malo, gotovo ništa. Projekt redatelja Tatea Taylora neuzbudljivo je filmsko iskustvo lišeno napetosti prepuno nelogičnih i neuvjerljivih dijelova. Jedini pravi razlog za gledanje filma je Emily Blunt. No jedna glumačka lasta ne čini filmsko proljeće.
OCJENA: 5
Vidi se da je film režirao muškarac, ali da je i muškarac pisao ovu recenziju. Film nije neuzbudljiv, ni u kojem trenutku nije dosadan i osobno, u punoj kino dvorani, nije izgledalo da itko ima problema da se uživi u priču i radnju. Nadalje, kako priča napreduje, svaki lik postaje potencijalni ubojica, a osobno sam imala onaj osjećaj 'samo da to nije Rachel' (glavna junakinja, za koju nema valjanog razloga da bi se stalo na njenu stranu – a ipak se to dogodi.) Emily Blunt je napravila izvanredan posao, njen lik je izuzetno kompleksan, a glumila je nekoga tko ne može imati dijete – dok je sama glumica bila trudna. Film nije za 10, što je i razumljivo za adaptaciju knjige – bestsellera, ali da je neuzbudljiv – nije!
Naravno da ne moramo svi jednako razmišljati i doživjeti film ali u komentaru su dva detalja koja su u najmanju ruku čudnovata. Prvi je konstatacija da u punoj kino dvorani nitko nije imao problema da se uživi u priču i radnju. Mislim da je nemoguće otkriti u mraku kino dvorane kakve gledatelji imaju dojmove u filmu kojeg gledaju. Drugi je uvodna rečenica o muškarcima režiserima i recenzentima. Doista mi nije jasno zašto bi bilo važno da ovaj film režira ili ocjenjuje muškarac ili žena. Ako je to zbog tri ženska lika podsjećam da u filmu postoje i muški likovi. Zapravo jedini potpuno negativni lik, pravi monstrum iz predgrađa je upravo muškarac i doista ne vidim zbog čega je problem u muškarcu redatelju a posebno u muškoj osobi kao recenzentu filma. 🙂