REDATELJ: Ruben Ostlund
GLAVNE ULOGE: Johannes Bak Kuhnke, Lisa Loven Kingsli, Vincent Wettergren, Kristofer Hivju, Clara Wettegren
TRAJANJE: 118 minuta
NAZIV ORIGINALA: Force Majeure
DRŽAVE: Švedska, Danska, Francuska, Norveška
GODINA PROIZVODNJE: 2014
„Jedna od najbolnijih stvari koje se mogu dogoditi čovjeku je gubitak identiteta“, tvrdi Ruben Östlund, švedski redatelj i scenarist u svom trećem dugometražnom igranom filmu znakovita naziva: „Force majeure“(franc.sila prirode, viša sila).
U ranijim filmovima Östlund se pokazuje kao vrsni promatrač ljudskog ponašanja pod prisilom, racionalnom i iracionalnom. „Involuntary“ snimljen 2008. godine osvaja „Un Certain Regard“ kanskog festivala. Slijedi kratki film „Incident by a bank“ iz 2009. godine te „Play“ iz 2011. godine. U „Force majeure“ koji je naš distibuter nespretno preveo kao „Turist“, Östlund se fokusira na obitelj- oca, majku i djecu kao nukleus društva. Iza fasade civilizirane građanske kulture, propitkuje uloge unutar ove socijalne zajednice, pokazujući se kao oštar vizualni stilist, sociolog i satiričar. U cilju dekonstrukcije ega razotkriva predrasude i provocira.
Na prvi pogled krajnje bezazleno i sa određenom dozom rafiniranog humora, Östlund prati švedsku četveročlanu obitelj na petodnevnom odmoru negdje u francuskim Alpama. Otac Tomas, majka Ebba, djevojčica Vera i dječak Harry, turistički uživaju u fascinantnom krajoliku i skijanju. Drugog dana boravka, ogromna snježna lavina počne se spuštati prema otvorenoj terasi restorana u kojem ručaju. Tomas zgrabi mobitel i istrči van s pancericama na nogama ostavljajući Ebbu i djecu na milost i nemilost lavini. Okrznula ih je samo snježna prašina pa se ubrzo vraćaju i nastavljaju s ručkom. Ebba u početku ne kaže ništa. Navečer, spominjući incident pred prijateljima, naziva Tomasa kukavicom. Tomas se slama pod pritiskom ali ne želi priznati da je pogriješio. Stvari ozbiljno izmiču kontroli. Može li Tomas vratiti ulogu obiteljskog autoriteta?
U dijalozima i ocrtavanju likova koje kamera prati kroz činove, kao u teatru, a pogotovo u sentencama izrečenog i prešućenog „Turist“ podsjeća na nešto stariji uradak britanskog režisera Mike Leigh-a „Another year“, sjajan film iz 2010. godine. I dok Leigh pažljivo gradi identitet svojih likova oko obitelji i braka kao predloška sretnog i ispunjenog života i tako ultimativno glorificira društveni konstrukt, Östlund čini upravo suprotno. Svoju namjeru podcrtava već u prvim scenama filma- dok nasmiješena obitelj pozira pred objektivom fotoaparata te dok za vrijeme jutarnje toalete gotovo sinhroniziranim pokretima energično peru zube električnom četkicom- dramatičnim i pomalo grotesknim glazbenim upadima Vivaldija koje je odlično posložila Ola Flottum.
Fasciniranost ski-resortima i njihovim „well- to- do“ posjetiteljima poslužila je kao metafora neprestane borbe čovjeka da prirodu pokori sebi. Kakva je ljudska priroda u svom stalnom previranju između civiliziranog i divljeg, društvene uloge i instikta koji je iracionalan? Na razini vrste, božanska inteligencija prirode pobrinula se da dijete uživa zaštitu i sigurnost. Zato mu je dodijelila roditelje. Što se događa kada roditeljski program zakaže? Gubitak kredibiliteta, u odnosu roditelj- djeca i narušen odnos ravnoteže između partnera, a kao posljedica iznevjerenih očekivanja koje pred aktere stavlja uloga obiteljskog autoriteta, postaje bolno iskustvo s kojim se teško nositi. Pritisak je utoliko veći ako je u pitanju muškarac kojeg naše zapadno društvo percipira kao zaštitnika, heroja i pater familiasa obitelji. Drugim riječima, muškarac „zadnji napušta brod koji tone“. Što govori o ljudskoj prirodi i (de)konstrukciji muškog ega podatak da, računajući od havarije Titanika pa do Coste Concordie unazad par godina, prema podacima koje je Östlund prikupio pišući scenarij, broj stradale djece i žena premašuje broj stradalih muškaraca?
Östlund koristi statičnu kameru koja odlično bilježi obrise drame u realnom vremenu te voajerski stil snimanja. Tako na duže vrijeme, koristeći kameru u svojstvu promatrača, zamrzava scenu čime usporava radnju. To se pogotovo osjeća u sugestivnim dijalozima između Ebbe i Tomasa.
Katastrofa koja cijelo vrijeme visi u zraku ali se ne događa, daje pomalo apsurdan i groteskan (bunjuelovski) ton filmu. Obitelj se u jednom trenutku izgubi u magli na skijalištu, a u autobusu, pri povratku kući na putu od ski-resorta do aerodroma, skoro završe u provaliji. Do samog kraja filma ostaje neizvjesno kako će se završiti njihovo putovanje, ali je izvjesno kako je čovjek malen pred force majeure prirode koja ga okružuje.
Snježna lavina snimana je u kanadskoj British Columbiji, montirana u studiju u Gothenburgu i smatra jednom od najboljih scena tog karaktera prikazanoj na filmu. Po načinu na koji se koristi računalom i kamerom, osjećaju za dramu i apsurdno, te specifičnom i spontanom humoru, Östlund ulazi u sam vrh predstavnika europske kinematografije.
“Turist“ je osvojio Golden Globes nominaciju za najbolji strani film 2015. godine, European Film Awards 2014. godine za najbolji film i najboljeg redatelja, a na filmskom festivalu u Cannesu 2014. godine nagradu žirija u programu „Un Certain Regard“.
Autorica recenzije: Nada Vuković
Odgovori