TAKSIST

REDATELJ: Martin Scorsese
GLAVNE ULOGE: Robert De Niro, Jodie Foster, Harvey Keitel, Peter Boyle, Albert Brooks, Cybill Shepherd
TRAJANJE: 113 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 1976
NAZIV ORIGINALA: Taxi Driver

“Listen, you fuckers, you screwheads. Here is a man who would not take it anymore. A man who stood up against the scum, the cunts, the filth, the shit. Here is a man who stood up.” – Travis Bickle

Američki redatelj i scenarist Paul Schrader pripada tzv. movie brat generaciji američkih filmaša. Članovi uglednog movie brat društva su i Spielberg, Coppola, Lucas, Scorsese, De Palma te drugi manje ili više poznati filmaši. Iako Schrader široj filmskoj publici nije toliko poznat poput navedenih filmaša, njegova biografija i filmografija izuzetno je plodna i zanimljiva (režirao je filmove “Američki žigolo” i “Ljudi mačke”, napisao scenarij za “Razjarenog bika”). Strog kalvinistički kućni odgoj mladom je Schraderu onemogućio druženje sa sedmom umjetnošću. Schrader je tek nakon osamnaestog rođendana popunio filmske praznine i počeo se ozbiljno zanimati za film i filmsku industriju. Međutim, sredinom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća Schrader proživljava privatno-poslovni kaos. Razvodi se od supruge, ostaje bez posla, postaje beskućnik i počinje se luđački opijati. Noći je provodio na klupama u parku i jeftinim porno-kino dvoranama. Dani su bili rezervirani za samovanje u automobilu. Takav način život brzo je donio posljedice – Schrader zbog puknuća čira završava u bolnici. Nakon izlaska iz bolnice Schrader je napisao priču u koju je, između ostalog, ugradio vlastita životna iskustva. Desetak dana pisanja rezultirala su scenarijem za jedan od najvažnijih filmova u povijesti. Stvoren je “Taksist”.

Scenarij je objeručke prihvatio Martin Scorsese. Scorsese je tada već bio potvrđen autor, redatelj filmova “Ulice zla” i “Alice više ne stanuje ovdje”. Iako je Schrader pišući scenarij za glavnu ulogu zamišljao Jeffa Bridgesa, Scorsese je inzistirao na ljubimcu Robertu De Niru (prethodno surađivali na “Ulicama zla”). De Niro je u to vrijeme bio vruća roba. Oduševio je ulogom mladog Vita Corleonea u nastavku “Kuma” i glumčeva tržišna vrijednost bila je izvan budžeta koji je bio predviđen za snimanje “Taksista”. De Niro je prepoznao potencijal filma i pristao je nastupiti u filmu za 35 000 dolara. Uz De Nira glumačkoj ekipi su priključeni Harvey Keitel, Peter Boyle, Albert Brooks i Cybill Shepard. Posebno zahtjevnu ulogu dobila je dvanaestogodišnja Jodie Foster. Ona je izabrana za ulogu maloljetne prostitutke Iris. Ekipa je okupljena i filmska priča o Travisu Bickleu mogla je početi. Tko je uopće taj Travis Bickle?

Travis je ratni veteran. Vijetnamsku džunglu zamijenio je urbanom džunglom New Yorka. Travis je usamljen, ne od trenutka kada počinjemo pratiti pratimo priču nego oduvijek. Bickle je  depresivan, pati od nesanice, vjerojatno i demoni ratne prošlosti utječu na njegovu psihu. Gradske četvrti ispunjene narkomanima, prostitutkama i kriminalcima izazivaju gađenje i Bickle zaziva temeljito čišćenje. U prvom dijelu filma Travis želi ugušiti samoću i beznađe – opsesivno je zaljubljen u Betsy zaposlenicom u predsjedničkoj kampanji. Ona pristane izaći s Travisom, ali krivi izbor filma natjera Betsy da zauvijek prekriži Travisa. Nakon razočaranja s Betsy i susreta s maloljetnom prostitutkom Iris, Travis nabavlja oružje i preuzima stvari u svoje ruke….

Postoje tumačenja prema kojima je Schrader iskoristio taksi kao metaforu za vlastiti lijes. Tako se naime scenarist filma osjećao kružeći New Yorkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kao u lijesu. Lijes ili ne, taksi odnosno taksist je izvrsno pogođeno zanimanje kako bi se prikazala stvarnost  grada. Taksisti su svakodnevni svjedoci gradskog života, oni žive sa stanovnicima. Svakodnevnim vožnjama gradom, susretima sa znanim i neznanim sugrađanima opipavaju bilo grada, detektiraju njegove svijetle i tamne strane. Poput konobara, razlika je tek u mobilnosti.

Upravo u takav taksi sjeo je i Travis Bickle. Psihotičan, traumatiziran od ratnih događanja, Travis traži lijek protiv samoće (nismo li svi ponekad takvi, tražimo lijek protiv samoće i vlastitih demona na različite načine). Međutim, ono što Travis može sresti na ulicama neće ublažiti njegovu depresiju. Grad je, posebno noću, utopljen u kriminal, nemoral. Ulicama vladaju ružni, prljavi, zli. Danju gradom odjekuju obećanja političara, verbalni pucnji u prazno. Dok kamera prikazuje gradske ulice slušamo Travisove monologe, razmišljanja o okolini koja ga okružuje. Bickle prevozi putnike u sve dijelove grada, ne odbija odlazak u najopasnije kvartove. Svakodnevno gledajući događanja u gradu Bickle priziva čišćenje, promjene koje će promijeniti stvarnost. Prljave ulice, narkomani, dileri i svodnici, korumpirani političari i neefikasni pripadnici policije smjenjuju se tijekom Travisovih vožnji. Zbog proživljenog i svega viđenog Bickle postaje tempirana bomba. Gledatelj je svjestan da će bomba eksplodirati, pitanje je trenutka kada će Travis uzeti pravdu u svoje ruke . Potrebna je mala kap koja će preliti čašu Travisova nezadovoljstva. Ta kapljica zove se Iris, prostitutka je i ima samo 12 godina…

“Taksist” je režiran bez kalkuliranja s puno redateljskog nerva i osjećaja za glumce. Ništa čudno; mjesto radnje je New York rodni grad Martina Scorsesea. Film je mračan i vrlo nasilan (neki kritičari su nakon premijere filma redatelju zamjerali pretjeranu količinu nasilja) i malo je hollywoodskih projekata koji su toliko subverzivni i brutalno realni. Scorsese je pokazao drugačiju, suroviju sliku SAD-a. Bez uljepšavanja, lažnog prikaza svakodnevice. Daleko od Američkog sna. Amerika je to u kojoj vladaju nemoral, kriminal i nedostatak empatije. Ravnodušnost običnih ljudi omogućuje zadržavanje statusa quo. Jedini kojem je stalo do promjene, jedini koji želi promijeniti stanje je usamljeni, depresivni Travis Bickle. Travis je (anti)heroj, čovjek koji je, za razliku od ostalih, pokušao nešto promijeniti.

Priča o “Taksistu” nepotpuna je ako se ne spomenu sjajna glumačka ostvarenja. Robert De Niro, složit ćemo se, jedan je od najboljih glumaca u povijesti filma. De Nirova filmografija sadrži niz velikih glumačkih ostvarenja. Interpretacija Travisa Bicklea za mnoge je najbolja De Nirova uloga. Glumac je tumačeći Bicklea odigrao dvije uloge u jednom filmu. Travisa promatrača i Bicklea osvetnika.

Jodie Foster je u trenutku nastupa imala samo 12 godina. Ona je zapravo glumila u filmu koji, obzirom na njene godine, prema cenzorskim pravilima nije smjela pogledati. Mlađahna Jodie briljira (u nekim scenama zamjena za Jodie bila je njena tada devetnaestogodišnja sestra), interakcija Iris i Travisa je nevjerojatno snažna i uvjerljiva.
Od ostalih uloga treba spomenuti Harveya Keitela u ulozi Sporta te Petera Coyotea kao Wizarda. U cameo nastupu možemo vidjeti i Martina Scorsesea.

“Taksist” je osvojio brojne filmske nagrade. “Oscar” ga nije volio; od četiri nominacije nije potvrđena niti jedna. Nezasluženo, ali očekivano. U vrlo jakoj konkurenciji članovima akademije prihvatljivija je bila dobroćudnija priča o “Rockyju”. Ništa protiv “Rockyja”, riječ je o sjajnom filmu, ali “Taksist” je ipak nešto posebno.
Veliko je, ogromno naslijeđe “Taksista”. Mnogi veliki filmaši spominju film kada se sastavljaju popisi najboljih i(li) filmova s najvećim utjecajima. Kod filmofila “Taksist” je odavno podignut na pijedestal. Potpuno zasluženo; riječ je o snažnom i upečatljivom putovanju tamnom stranom New Yorka.

P.S. : Često mi postavljaju pitanje kako je nastalo ime bloga/stranice/grupe GOODTALKING. Da, “Taksist” je odigrao presudnu ulogu. Prva riječ kod stvaranja bloga (on je nastao prvi) je bila GOOD. Nešto dobro, mjesto na kojem će se svi ljubitelji filma i tv serija osjećati kao nekada u videotekama. Naravno, good nije dovoljno i trebalo je još nešto dodati. Tada se na stolu pojavila fotografija Travisa Bicklea ispod koje je vrištao poznati citat “You talking to me ?”. Good plus talking i nastao je GOODTALKING. Ostalo je, kažu, povijest.