ŽENA U ZLATU

REDATELJ: Simon Curtis
GLAVNE ULOGE: Helen Mirren, Ryan Reynolds, Daniel Bruhl, Tatiana Maslany, Katie Holmes, Jonathan Pryce, Charles Dance
TRAJANJE: 110 minuta
NAZIV ORIGINALA: Woman in Gold

Drugog rujna 1945 godine na američkom brodu USS Missouri potpisana je bezuvjetna kapitulacija Japana. Nekoliko mjeseci ranije kapitulirala je i Njemačka, fašistička Italija otišla je u povijest dvije godine ranije. Nakon prestanka borbi čovječanstvo se suočilo s posljedicama najvećeg krvoprolića u povijesti. Milijuni poginulih i nestalih vojnika i civila, izbjeglice, čitave obitelji izbrisane s lica Zemlje. Svijetu su se dogodili genocidi, ekocidi, urbicidi i kulturocidi. Upravo je kulturocid tema novog filma redatelja Simona Curtisa (“Moj tjedan s Marilyn”). Za razliku od prošlogodišnjeg “Odreda za baštinu” koji je prikazao uspješno spašavanje umjetnina tijekom trajanja rata, “Žena u zlatu” bavi se događanjima nakon rata. Riječ je o sudbinama umjetničkih djela (procjenjuje se da oko 100 000 umjetnina nikada nisu vraćene vlasnicima) i njihovih vlasnika nakon prestanka sukoba.

Radnja filma, temeljena na istinitoj priči, počinje ovako: Austrija je odlučila razmotriti zahtjeve za vraćanjem umjetnina koje su nacisti oteli tijekom Drugog svjetskog rata. Rat je završio, umjetnička djela ostala su u muzejima, neke od njih i zauvijek s obzirom na to da njihovi vlasnici više nisu među živima. Jedna od najvrjednijih oduzetih umjetnina  je “Portet Adele Bloch Bauer I” Gustava Klimta naslikana pa narudžbi bogatog bečkog Židova Ferdinanda Bloch Bauera . Nacisti su oteli sliku (koja je bila dio bogate umjetničke zbirke Bauerovih) i nakon rata ona je ostala izložena u Beču kao vlasništvo Austrije. Jedina preživjela nasljednica je Maria Altman (Helen Mirren) nećakinja Bloch Bauerovih. Gospođa Altman, sada državljanka SAD, uzima odvjetnika, mladog Randola Schoenbera (Ryan Reynolds) i kreće u pravnu bitku za povrat umjetnine…..

 

Photo: Robert Viglasky/The Weinstein Company

Ambicioznost “Žene u zlatu” može se prepoznati u odabiru glumačke ekipe. Većina likova filma “pokriveni” su zanimljivim glumačkim imenima. Charles Dance, Daniel Bruhl i Katie Holmes tumače sporedne likove, užitak je gledati Tatianu Maslany koja je svoj ogromni glumački potencijal pokazala u televizijskoj seriji “Siročad” (Orphan Black) u ulozi mlade Marie Altman. Glavne uloge filma pripale su Ryanu Reynoldsu i Helen Mirren. Ovdje dolazimo do prvog problema filma. Reynolds i Mirren odnosno likovi koje tumače podsjećaju na Judi Dench i Stevea Coogana iz priče o Philomeni. Slučajni partneri, različitih generacija, koje slučajevi na kojima rade zauvijek zbližavaju. Dok je Coogan bio dostojan partner Judi Dench, Ryan Reynolds ne može stati u istu rečenicu s Helen Mirren. Od prvog susreta Mirren “krade” film i glumački je dominantna mlađem kolegi. U redu, odvjetnik Schonberg je mlad i neiskusan stoga i kao lik filma ponešto inferioran Mariji, ali Reynolds u niti jednom trenutku nije uspio definirati lik i dostojno parirati glumačkoj partnerici. Glumac često izgleda impresioniran ponekad i zbunjen pored Helen Mirren.
Tematika filma je intrigantna i vrlo zanimljiva. Sudbina otetih umjetnina u periodu kada su milijuni ljudi gube živote isprva izgleda nebitno. Međutim, vrijednost umjetničkih djela koje su nacisti ukrali nije samo novčana; one su dio naslijeđa i identiteta obitelji koje je nacistički režim nastojao prebrisati kao da nikada nisu postojale. Uspomena i emotivna vrijednost.

 

Photo: Robert Viglasky/ The Weinstein Company

Redatelj je ritam i radnju filma razvodnio (pre)čestim flashbackovima. Curtisu je jako stalo da pokaže dolazak nacista na vlast te okolnosti pod kojima je “Žena u zlatu” oteta. Dio filma koji ne donosi ništa novo, neviđeno. Stvari bolje funkcioniraju kada pratimo borbu gospođe Altman i mladog odvjetnika za povrat umjetnine. Curtis je imao priliku radnju odvesti u nekoliko, potencijalno vrlo zanimljivih i potencijalno provokativnih, dramaturških pravaca, ali površnost i nedostatak minuta (ponajviše zbog spomenutih odlazaka u prošlost) nisu dopustili intrigantniji film. Utjecaj slučaja na odvjetnikovu obitelj, moralno dvojbeno opiranje i borba države Austrije da slika ostane na njenom teritoriju te pitanje koliko je “Portret Adele Bloch Bauer” gospođi Altman emotivno važan ili je tu prisutna i želja za bogaćenjem samo su neki od detalja koji su u filmu spomenuti, ali nisu detaljnije razrađeni.
Film sadrži nekoliko vrlo neuvjerljivih, patetikom pretjerano nabijenih scena. Teško je povjerovati u svojevrsnu katarzu koju mladi odvjetnik doživljava kod spomenika nacističkim žrtvama. Iako mlad Randol Schoenberg je i prije navedenog trenutka znao za stradanja u Drugom svjetskom ratu tako da scena izgleda prilično proračunato.
“Žena u zlatu” je film velikih ambicija, ali slabašne realizacije. Glavni adut, vrijednost filma je izvrsna Helen Mirren.

OCJENA: 6

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)