POGREŠNA DOSTAVA

The Lunchbox i podnošljiva lakoća komunikacije

Bollywood je jedna od najvećih filmskih industrija na
svijetu. Na godišnjoj razini proizvede od šesto do osamsto filmova, što je u
prosjeku za stotinjak filmova više od zapadnog mu brata Hollywooda. Bez obzira
na veliku količinu snimljenih filmova i ne baš tako malenu bazu fanova na
zapadu, vrlo su rijetki Bollywoodski filmovi koji uspiju ostaviti kakav-takav
trag na zapadu. Jedan od njih je svakako The Lunchbox. Film prati priču Ile (Nimrat Kaur), žene koja nastoji
začiniti, bolje rečeno, oživjeti vlastiti brak i zahladnjele odnose u istom na
jedan vrlo jednostavan, ali svima prisan i razumljiv način-kuhanjem. Glavna
misao vodilja joj je kako će svakodnevim slanjem užine mužu na posao
rasplamsati njegove osjećaje koji su zapali u svojevrsni status quo, jer ljubav,
naravno, „prolazi kroz želudac“. S druge strane objektiva nam se predstavlja
Saajan Fernandes (Irrfan Khan), srednjovječni udovac  koji ne mari previše za svijet oko sebe, želi
živjeti u osobnom balonu od sapunice dok obavlja posao sa što manjim doticajem
s kolegama i ostalim ljudima oko njega.

Gledajući film u režijskom smislu, Batra je odradio i više
nego li solidan posao. Uvodeći nas u sam film koristi se kadrovima iz
svakodnevnog života prosječnog Indijca gotovo u vidu neke vrste turističke razglednice
koja se proteže kroz cijeli film između kadrova u kojima je glavni protagonist
pismo, odnosno pošiljka hrane. Spomenuti ćemo ovom prilikom i podosta
zanimljive scene koje gledamo iz vizure pošiljke, a istima je uloga što
vjernije i suptilnije prikazati duh Indije. Na taj način redatelj smješta film
u jedan konkretni prostorno-vremenski bazen. Glavni se protagonisti na samom
početku ne izdižu poviše ostalih. U kojem smislu!? Dostavu  hrane nije monopolizirana na glavne
protagoniste. Ostali ljudi/radnici također zaprimaju pakete, a između redaka
možemo isčitati kako Ile nije jedina koja šalje užinu. Stječe se dojam kao da
Batra na taj način želi ostvariti prisnost s gledateljem, kao da želi stvoriti
atmosferu svakodnevnice s kojoj se svaki gledatelj (čovjek) može poistovjetiti.
Tek nakon ovog poopćivanja gura u prvi plan naše protagoniste. Samu spoznaju o
zamjeni pošiljke Batra donosi na vrlo interesantan način. Ostavlja gledatelju
upitnik nad tjemenom, no isti se isto tako vrlo brzo razriješi te se može
nastaviti gledati film u mirnom tonu.

The Lunchbox svoju priču priča pomoću pisama i svakodnevnom
dostavom pošiljke. Ona je glavni motor za razvoj radnje, ali isto tako i za
karakterizaciju likova. Nešto slično možemo vidjeti u filmovima Mad Max:Fury Road
koji priča akcijom ili Ex Machina koja svoju radnju razvija sesijama. Za
razliku od malo prije navedenih filmova, Lunchbox ne uspijeva do kraja u svom
naumu te se u drugom djelu filma fokus prenosi na popratne stvari likova, a sam
prvotni značaj pisama i pošiljke gubi svoj intenzitet što pomalo dovodi do
razvodnjavanja same radnje. U sam film lijepo su ukomponirani komični trenuci;
vic o Taj Mahalu, lik tete kojoj cijeli film čujemo samo glas i tome slično.

Karakterizacija glavnih likova je odlično odrađena. Događa
se uz pomoću kratkih pisama i gotovo nezamjetnih događaja, što u kombinaciji
čini vrlo suptilnu, ali kvalitetu karakterizaciju. Ile je žena koja (gotovo)
očajnički želi nanovo pridobiti muževu ljubav. U takvoj situaciji, igrom
slučaja, započinje dopisivanje s potpunim neznancem, otvara mu se u nadi
„boljeg sutra“. Film u jednom trenutku biva obavijen dominantno ženskom
perspektivom u kojoj više otkrivamo o osobnosti i situaciji u kojoj se Ile
nalazi. S druge strane Saajan je introvertan, gotovo ga ne zanima ništa oko
njega. Za razliku od Ile, on kroz film prolazi kroz neku vrstu razvoja. S
obzirom na početnu i završnu točku filma njegova osobnos je podosta
promjenjena. Kao glavne okidače promjene redatelj koristi ljubav te lik
asistenta koji ga na neki način postupno otvaraju prema svijetu i ljudima.
Njihova različitost odvijanjem filma biva poravnata, gotovo stopljena te ih se
na neki način poistovjećuje što se vrlo lijepo može vidjeti kroz scene s
ventilatorom, tjeranjem mušica itd. Crvena nit likova je tuga, oboje tuguju, no
razlika je što Ile tuguje pored živih, a Saajan pored mrtvih.

Veličina filma leži u njegovoj aktualnosti i prikazu
(realnih) životnih situacija u kojima se mnogo ljudi može pronaći. Živimo u
virtualnom novo svijetu, komunikacija je u velikom broju slučajeva svedena na
razgovor preko ekrana, nema interakcije niti živog doticaja s ljudima.
Komuniciramo i otvaramo dušu ljudima koje nikada nismo vidjeli niti upoznali.
Ovaj segment filma je izvrsno odrađen. Razlika je u tome što se film koristi
pismom, a mi facebookom, twitterom…Bit ostaje ista dok se samo forma mjenja.
Drugi značaj segment filma čini njegova realnost, prisnost i mogućnost
poistovjećivanja svakog gledateljima s glavnim likovima u istom. Koketirajući s
temema nesretne ljubavi, bijega od stvarnosti (svijeta), traženje utjehe  u ljudima bez lica čine ovaj film
jednostavnim, ali i dubokim istovremeno. Za kraj spomenuti ćemo i nit vodilju,
odnosno glavnu premisu koja obavija kako cijelokupni  film tako i likove u njemu. Ona se na neki
način pretvara u filozofiju života Ile i Saajana kako film odmiče, a želi nam
poručiti i ubaciti u svijest činjenicu kako nas i pogrešan vlak može dovesti na
željeno odredište.

Autor recenzije: Nikola Fabijanić

OCJENA: 7.5