REDATELJ: Damien Chazelle
GLAVNE ULOGE: Milles Teller, J.K. Simons, Paul Reiser, Mellisa Benoist
TRAJANJE: 107 minuta
NAZIV ORIGINALA: Whiplash
“Ključ uspjeha je biti opušten.” – Fletcher (J.K.Simmons)
Andrew (Milles Teller) je dečko koji obećava. Njegova strast je jazz, Andrew je bubnjar. Želi postati najbolji, bez obzira na cijenu uspjeha. Živi s ocem, majka ih je napustila. Andrew želi postati član vrhunskog jazz sastava kojeg vodi Terrence Fletcher (J.K.Simons). Jednog dana Terrence poziva Andrewa na probu, priključuje ga sastavu. Mladac je oduševljen pozivom, dolazi na probu i ubrzo dobiva priliku. Međutim, na prvoj probi Andrew saznaje da je naišao na osobu sličnu sebi; Terrence je perfekcionist, veliki poznavatelj jazza, ali njegove metode vođenja sastava su brutalne i nemilosrdne. Vrijeđanje i psihofizičko maltretiranje članova redovita je pojava i Andrew mora pokazati mentalnu snagu kako bi dobio mjesto prvog bubnjara….
Godine 2013. Damien Chazelle napravio je kratki film “Whiplash” i osvojio nagradu žirija na najvećem američkom festivalu nezavisnog filma u Sundanceu. Godinu dana kasnije Chazelle je “produžio” film i rezultat je bio isti; glavna nagrada žirija, ovoga puta za dugometražni film, ponovo u Sundanceu. Zašto Chazelle nije odmah snimio dugometražni film? Pogađate, riječ je o novcu. S obzirom na to da nije imao sredstva da odmah snimi dugometražnu verziju “Whiplasha”, Chazelle je odlučio snimiti kratku verziju za koju se nadao da će privući investitore. Operacija je uspjela; redatelj je uspio osigurati više od tri milijuna dolara i snimanje je moglo početi. Cijeli projekt snimljen je za dvadesetak dana, glavna uloga je dodijeljena Millesu Telleru (“Spektakularna sadašnjost”, “Različita”) i J.K. Simmonsu (“Juno”) koji je nastupio i u kraćoj verziji. Odmah nakon premijere zaredali su hvalospjevi većeg dijela kritičara, nominacije za nagradu BAFTA (pet kategorija) i “Zlatni Globus” za najbolju sporednu mušku ulogu. Chazelle odnosno “Ritam ludila” nadmašio je i “Zvijeri južnih divljina”, pobjednika Sundancea iz 2012 godine koji je nominiran za “Oscara” u četiri kategorije. “Ritam ludila” ima pet nominacija uključujući i one za najbolji film i najbolju mušku sporednu ulogu (J.K.Simmons).
Kada se spomene glumac J.K.Simmons prve filmske asocijacije su “Juno” i “Spiderman”. Međutim, Simmons je (do uloge u “Ritmu ludila”) najbolje uloge ostvario u televizijskim serijama. Kratka i efektna uloga u kriminalističkoj seriji “Zakon i red:Odjel za žrtve” bila je uvod za briljantnu ulogu u televizijskoj seriji “Oz”. Simmons je briljantno odglumio vođu nasilne, rasističke zatvorske bande zvane Arijci. Dio Schillingera Simmons je prenio na Fletchera, voditelja jazz sastava. Fletcher je tiranin; agresivan i sarkastičan. Za članove jazz sastava on je kao narednik Hartman (briljantni Ronald Lee Ermey) za svoj vod u “Full Metal Jacketu”; vođa čije metode mogu dovesti do mentalnog sloma. Obuka u vojsci često sadrži psihofizičko maltretiranje, “Ritam ludila” nam prikazuje kako takve stvari izgledaju kada je u pitanju puno benignija “obuka” od vojne. Vježbe i probe jazz sastava.
Fletcher izabire novog talenta; riječ o mladom, fanatično ambicioznom bubnjaru Andrewu. Odnos Fletchera i Andrewa (koji je u početku odnos učenik-mentor ali se tijekom filma produbljuje) je okosnica priče te redatelj daje detaljan psihološki prikaz i motive dvojice glavnih likova. Andrew želi uspjeh pod svaku cijenu te je spreman trpjeti Fletcherovo maltretiranje. Njegova glad za uspjehom djelomično je izazvana i očevom pasivnošću. Fletcherovi motivi, način rada izgleda kao posljednji pokušaj da učini, otkrije nešto veliko. Dojam je da Fletcher, glazbeni znalac i poznati učitelj nije potpuno uspio iskoristiti svoje potencijale. Zbog toga je u potrazi za svojim glazbenim “Svetim gralom”. Kroz odnos učenika i učitelja Chazelle govori o ambicioznosti i realizaciji talenta. Redatelj je pomalo i provokativan kada prikazuje kako učiteljeve metode i učenikova ambicioznost nemaju granica. Gdje su zapravo granice i što je potrebno da bi se talenat pretvorio u vrijednost? Netko odlično funkcionira pod pritiskom, netko pod pritiskom “puca” i raspada se. Tko može odrediti granice kada je u pitanju “brušenje” talenta? Svjedoci smo da i roditelji često previše “pritišću” djecu kako bi uspjeli, realizirali svoje mogućnosti. Andrew ne treba roditelje, njegova glad za uspjehom je velika, gotovo autodestruktivna i jedan je od razloga (unatoč svim problemima) zašto želi surađivati s Fletcherom. Njegove metode su brutalne. ali on pomiče Andrewove granice.
Posebno važan detalj filma je glazba. Bez obzira sluša li jazz ili ne gledatelj uživa u svakoj glazbenoj sekundi filma. Muzika je pokretač i motivacija glavnih junaka i redatelj jazz ritmovima daje zaslužen prostor u filmu. Sjajno su režirane scene kada Chazelle prikazuje svirku u kojoj svaki djelić sastava, svaki instrument mora savršeno odraditi svoj dio kako bi mehanizam melodije savršeno funkcionirao. Treba istaknuti i sjajne bubnjarske minute filma u kojima briljira Milles Teller a koje vrhunac dostižu u finalu filma.
Ljutnja, razumijevanje, prezir….Samo su neke od emocija koje izaziva gledanje filma. “Ritam ludila” je sjajno, u dijelovima uznemirujuće, filmsko-glazbeno iskustvo sa izvrsnim glumačkim izvedbama.
OCJENA: 9
Odgovori