DESET FILMOVA O TOKSIČNIM VEZAMA

Toksične veze u filmovima često služe kao snažan narativni element koji istražuje dinamiku moći, kontrole i emocionalnog zlostavljanja. Kroz likove koji su zaglavljeni u takvim odnosima, filmovi prikazuju kako destruktivna povezanost može oblikovati živote, potkopavati samopouzdanje i emocionalnu stabilnost. Postoji mnogo vrsti toksičnih odnosa i vrsti zlostavljanja; od fizičkog zlostavlja koje je daleko najreprezentiranije na ekranu jer je „najlakše“ za prikazati, do emocionalnog zlostavljanja, pasivno- agresivnih odnosa, manipulacije, gaslightinga itd.

Američka kinematografija često romantizira toksične odnose, posebno u žanrovima poput romantičnih komedija ili žanrovskih filmova, gdje dinamika zlostavljanja i/ili emocionalne manipulacije može biti prikazana kao “sudbinski” ili “strastveni” odnos. U mnogim slučajevima, likovi u takvim filmovima prolaze kroz ozbiljne izazove i nesuglasice, ali na kraju se njihove veze često idealiziraju kao nešto što je vrijedno borbe. Ovaj pristup može dati pogrešan dojam da su toksične dinamike, poput kontrole ili emocionalnog zlostavljanja, zapravo “prirodan” dio ljubavi, što može normalizirati opasne obrasce ponašanja u stvarnom životu. Ali to je tema za druge liste (kojima ću definitivno posvetiti vrijeme u budućnosti).

S druge strane, europska, azijska i druga kinematografija često prikazuju toksične odnose u realističnijem i dubljem svjetlu. Ovdje, umjesto da se problemi u vezi reduciraju na “konflikte koji se mogu nadići”, filmovi često pokazuju dugoročne emocionalne i psihološke posljedice takvih odnosa. U europskim filmovima, likovi se suočavaju s ozbiljnim, često bolnim posljedicama svojih odluka, što publiku natjera na dublje razmišljanje o stvarnoj prirodi ljubavi i međuljudskih odnosa. Azijski filmovi, pak, često prikazuju emotivne manipulacije, nasilje i kontrolu, ali u kontekstu društvenih normi i očekivanja, što dodaje složenost pri analiziranju i razumijevanje takvih odnosa. Kroz ove filmske prikaze, često se daje više prostora za refleksiju o tome kako društvo, obitelj i kultura oblikuju naša očekivanja o ljubavi i što ona doista jest te kako treba izgledati.

Dok američki filmovi mogu često ponuditi površinske i idealizirane prikaze toksičnih veza, kinematografije drugih zemalja nastoje prikazati te iste dinamike s većim naglaskom na njihove stvarne emocionalne i psihološke implikacije. U ovoj ću listi istaknuti deset filmova neameričke kinematografije koji su, po meni, donijeli stvaran (koliko se to već može) prikaz toksičnih obrazaca ponašanja i odnosa. 

 

BOLESNICA (Sick of myself) – Signe i Thomas)

 

Film Sick of Myself, norveški je film redatelja i scenarista Kristoffera Borglija i prati Signe (Kristine Kujath Thorp) i Thomasa (Eirik Sæther), par koji živi u Oslu. Signe je ambiciozna žena koja postupno postaje ljubomorna na Thomasa i njegov poslovni uspjeh kao ostvarenog umjetnika te pažnju koju zbog uspjeha dobiva. Signe odlučuje poduzeti drastične mjere da postane središnja figura tog odnosa, čak i ako to znači manipulirati svojim zdravljem kako bi izazvala pažnju. Signe se podvrgava bolnim i dramatičnim postupcima kako bi izazvala sažaljenje i stvorila lažnu naraciju o svojoj patnji, koristeći bolest kao sredstvo kojim bi privukla pozornost, odvratila svu pažnju od Thomasa te se statusom izjednačila s njim i možebitno vratila nešto moći koju je izgubila kroz njihovu vezu.

Film istražuje temeljne dinamike toksične veze, gdje oba partnera manipuliraju i koriste jedan drugoga kako bi se osjećali važnima. Toksična dinamika između Signa i Thomasa je višeslojna i prikazuje kako nesigurnost, ljubomora te želja za priznanjem mogu postati glavni pokretači djelovanja u vezi. 

Signe osjeća duboku nesigurnost jer je u Thomasovoj sjeni. Njegov uspjeh za nju je konstantni podsjetnik na njezin vlastiti osjećaj nevrijednosti i nesposobnosti. Kako bi se osvetila i dosegla pozornost koju misli da zaslužuje, ona poduzima ekstremne mjere koje uključuju manipulaciju vlastitim zdravljem. Njezina odluka da izazove fizičku bolest i javnu patnju kako bi se natjecala za pažnju s Thomasom ukazuje na duboko ukorijenjeni nedostatak samopouzdanja i povjerenja.

Thomas, s druge strane, pokazuje pasivnu agresivnost i ne prepoznaje ni Signeinu patnju ni vlastitu odgovornost u toj dinamici. Umjesto da je podrži, on se također bavi vlastitim problemima, čime potvrđuje koliko je njihova veza ispunjena narcisoidnošću i ignoriranjem drugog partnera. Ova međusobna nesigurnost čini njihovu vezu sve više neprijateljskom i uništava svaki pokušaj stvaranja ravnoteže.

U kontekstu filma, njihova veza postaje istovremeno patološki ovisnička i toksično uzajamna, jer niti jedan od njih ne može napustiti spiralu manipulacije i igre moći. To je prikaz vrlo modernog, skoro nihilističkog pogleda na veze, gdje međusobna potreba za priznanjem zamjenjuje stvarnu emocionalnu povezanost.

 

BIRDS WITHOUT NAMES (Kanojo ga sono na wo shiranai tori-tachi) – Towako i Jinji

 

Film Birds Without Names japanskog redatelja Kōjija Fukade, temelji se na istoimenom romanu autora Hiromija Kawakami. Priča se fokusira na Tōkō (Fumi Nikaidō), ženu koja živi u Tokiju i bori se s traumama iz prošlosti te neostvarenim, seksualnim maštarijama. Nalazi se u vezi s Jinjijem (Sadao Abe), a ta se veza očituje kroz raznovrsne forme agresije Tōkō prema Jinjiju, koji je vrlo pasivan i dopušta ga ona tlači, manipulira i u neku ruku zlostavlja jer smatra kako nije dovoljno dobar za nju niti će ikada biti. U njegovom se ponašanju može iščitati neka vrsta sado-mazohizma. Tōkō ne može preboljeti bivšeg dečka Shunichija Kurosakija te zbog toga započne aferu s Makotom Mizushimom, čovjekom koji je podsjeća na ne prežaljenog bivšeg dečka.

Tōkō je u potrazi za nečim što bi moglo ispuniti emocionalni vakuum koji osjeća te posljedično, s Jinjijem stvara toksičan krug ovisnosti, gdje njihova međusobna povređivanja postaju sve češća. Toksična dinamika između Tōkō i Jinji u ovom filmu prikazuje emocionalno neskladnu vezu koja se temelji na manipulaciji, međusobnom povređivanju i ko-ovisništvu u vezi. 

Zajedno, Tōkō i Jinji održavaju odnos u kojem je povređivanje gotovo uvijek prisutno, bez stvarne želje za izlječenjem. Oni nisu sposobni izaći iz tih ciklusa, jer njihova međusobna ovisnost o boli postaje oblik emocionalne intimnosti. Ova dinamika pokazuje kako trauma i nesigurnost mogu uvelike oblikovati toksične, destruktivne veze, gdje ljubav i pažnja nisu temeljeni na stvarnoj njezi, nego na međusobnom zadovoljavaju emocionalnih rana i nesigurnosti.

 

SRETNI ZAJEDNO (Happy Together) – Ho Po-wing i Lai YIu Fai

 

Happy Together film je hongkonškog režisera Wonga Kar-waija koji prati emotivnu i turbulentnu vezu između dva muškarca, Liya (Leslie Cheung) i Hsiaoa-kua (Tony Leung). Ho i Lai sele se u Buenos Aires kako bi pokušali obnoviti svoju problematičnu i destruktivnu vezu. Film istražuje njihove pokušaje da premoste emocionalne razlike, nesigurnost i međusobno emocionalno (i fizičko) povređivanje. Veza dvojca temelji se na konstantnom konfliktu, ljubomori i međusobnom emocionalnom zlostavljanju. Kroz izuzetnu vizualnu stilizaciju i melankoličnu atmosferu, film istražuje teme ljubavi i ukorijenjenih nesigurnosti.

Njihova veza obilježena je emocionalnim nasiljem, nesigurnošću i destruktivnim obrascima ponašanja. Iako obojica traže ljubav i pažnju, stalno se povređuju, međusobno se razočaraju i manipuliraju, stvarajući ciklus uzajamnog zlostavljanja. Umjesto da glorificira njihov konflikt, Happy Together istražuje patološke aspekte njihovog odnosa.

Iako se obojica trude održati kakav takav odnos, njihova se dinamika temelji na destruktivnom ciklusu manipulacija i nasilja. Ho je nestabilan, emotivno hladan i često nepravedan prema Laiu, dok se Lai, usprkos tome što se osjeća emocionalno iscrpljeno, ne može osloboditi jer je ovisan o Ho-u. 

Iako je film duboko emotivan i ističe pozitivne aspekte njihove strasti, istovremeno prikazuje kako ta strast može biti otrovna, jer ljubav između dvaju protagonista postepeno prerasta u ovisnost koja ih oboje iscrpljuje. Njihova međusobna nesposobnost da se iskreno suoče s vlastitim problemima čini njihovu vezu toksičnom, jer se emocionalni i psihološki obrasci manipulacije ponavljaju.

 

MOJ KRALJ (My King) : Toni i Giorgio

 

U My King, francuskoj drami koju je režisirala i napisala Maïwenn, pratimo priču o Toni (Emmanuelle Bercot), ženi koja nakon skijaške nesreće mora proći kroz dug proces oporavka. Dok je u rehabilitaciji, Toni razmišlja o svom odnosu s Georgijem (Vincent Cassel), karizmatičnim i emocionalno nestabilnim muškarcem, kojeg je voljela, ali čije ponašanje je negativno utjecalo na njezino mentalno zdravlje i osjećaj vrijednosti. Film prikazuje uspon i pad njihove veze, istražujući kako ljubav, strast i emocionalna ovisnost mogu stvoriti toksičnu dinamiku. Iako su oboje duboko povezani, njihova veza je puna uzajamnih povreda, konflikata i emocionalnog zlostavljanja, što ih na kraju vodi ka konačnom prekidu (a opet, koliko je taj prekid zaista konačan?).

Georgio koristi svoju moć i šarm kako bi Toni držao blizu sebe pod svaku cijenu, no istovremeno je podvrgava emocionalnim manipulacijama, posljedično pojačavajući njezine nesigurnosti i sumnje u vlastitu vrijednost. Toni, s druge strane, postepeno postaje emocionalno ovisna o Georgiju, pokušavajući ga promijeniti i opravdati njegovo ponašanje, što je često karakteristično za osobe u toksičnim vezama.

Film vrlo precizno prikazuje destruktivne cikluse ljubavi i boli, gdje se likovi, unatoč svakodnevnim emocionalnim i psihološkim ranama, vraćaju jedni drugima u nadi da će stvari postati bolje. My King ne pokušava romantizirati njihovu vezu, već nudi surovu refleksiju o tome kako toksične veze mogu potkopati osobnu slobodu i emocionalnu stabilnost, ostavljajući likove s dubokim ranama čak i nakon što veza završi. Kraj filma postavlja otvoreno pitanje mogu li takve strastvene, toksične veze u kojima su osobe ko-ovisne jedna o drugoj ikada zaista završiti i koliko snage i volje je potrebno da se takvi odnosi doista prekinu. 

 

PLAVA JE NAJTOPLIJA BOJA (Blue is the Warmest Color) – Adèle i Emma

 

Foto: Screenshot

 

Film Blue Is the Warmest Color režirao je Abdellatif Kechiche i temelji se na istoimenom stripu Julie Maroh. Glavni likovi su Adèle (Adèle Exarchopoulos), mlada djevojka koja se suočava s pitanjima identiteta, ljubavi i seksualnosti, i Emma (Léa Seydoux), starija i iskusnija umjetnica koja iznenadno ulazi u Adèlin život. Priča započinje kada Adèle, u svojim tinejdžerskim godinama, susreće Emmu, u kojoj vidi sve što ona nije, a htjela bi biti; slobodna, samosvjesna, ambiciozna i hrabra. 

Tijekom nekoliko godina, njihova veza suočava se s brojnim izazovima, uključujući emocionalno udaljavanje, nesigurnost i konfliktne vrijednosti. Dok Emma raste kao osoba i umjetnica, Adèle se suočava s vlastitim nesigurnostima i strahovima koji se manifestiraju kroz ljubomoru i ovisnost o Emmi. Film završava s objema ženama na različitim životnim putovima, gdje se njihova veza raspada.

Veza između Adèle i Emme u Blue Is the Warmest Color često prelazi granice emocionalne zdrave dinamike i postepeno postaje toksična, osobito zbog neravnoteže između njihovih emocija, interesa i životnih ciljeva. Iako je ljubav između njih prvotno ispunjena dubokom strašću, postepeno se razvija u odnos u kojem su nesigurnost i emocionalna ovisnost ključni faktori koji vode k destruktivnim obrascima ponašanja. 

Adèle je, na početku filma, mlada i nesigurna osoba koja još uvijek istražuje svoju seksualnost i emocionalnu stvarnost. Iako ona doživljava intenzivnu ljubav prema Emmi, njen nedostatak samopouzdanja i osjećaj nesigurnosti stalno su prisutni te se oslanja na Emmu kao na izvor svoje emocionalne stabilnosti. Ova emocionalna ovisnost vodi do ljubomore, kontrole i nesigurnosti, jer Adèle nije u stanju nositi se s promjenama u Emminom životu, osobito dok Emma raste kao umjetnica i postepeno se distancira od Adèle.

S druge strane, Emma, iako na početku voli Adèle, postepeno postaje emocionalno distancirana i sve manje spremna nositi se s Adèlinim emocionalnim potrebama. Emma se razvija kao umjetnica i osoba, ali u tom procesu gubi vezu s Adèlinim potrebama i sve više se fokusira na vlastiti rast i slobodu. U mnogim trenucima, Emma pokazuje indiferentnost prema Adèlinim osjećajima, što dodatno raspiruje Adèlinu sumnju u Emminu ljubav i budućnost njihove veze.

Kroz film, jasno je da obje unose u odnos vlastite nesigurnosti i traume koje im onemogućuju da stvore zdravu vezu. Umjesto toga, njihova veza postaje igra moći i nesigurnosti, gdje emocionalna ovisnost i ljubomora preplavljuju prostor između njih, a komunikacija postaje gotovo nemogućom.


NAJGORA OSOBA NA SVIJETU (The Worst Person in the World) – Julie i Aksel

 

Film The Worst Person in the World režirao je Joachim Trier i prati Julie (Renate Reinsve), mladu ženu koja je u potrazi za vlastitim identitetom i smislom života. Julie je u tridesetima, nezadovoljna svojim poslom, a također ima problema u ljubavnom životu. Kroz film pratimo njezin put samospoznaje i pokušaj da shvati tko je i što želi od života, dok se suočava s različitim odnosima i emotivnim izazovima. 

Julie započinje vezu s Akselom (Anders Danielsen Lie), uspješnim, starijim strip-autorom, ali s vremenom shvaća da se njezina želja za nečim “boljim” nije zadovoljila. Iako se u početku čini kao stabilna i ispunjavajuća veza, Julie se ubrzo osjeća nesretno i počinje istraživati druge opcije, što uključuje kratku aferu s mladim Danielom (Hans Olav Brenner). Kroz ovu emocionalnu i romantičnu pomutnju, film istražuje Julieinu nesigurnost, potragu za ljubavlju i njezinu borbu s vlastitim očekivanjima i stvarnošću života u modernom društvu.

Odnosi između Julie i Aksela u filmu The Worst Person in the World imaju duboko toksičnu dinamiku koja se temelji na nesvjesnoj emocionalnoj manipulaciji, neispunjenim očekivanjima i vlastitoj nesigurnosti. Iako na početku izgleda da je njihova veza puna strasti i uzajamnog poštovanja, s vremenom postaje očito da se temelji na neravnoteži i emocionalnoj ovisnosti.

Aksel, stariji i emocionalno stabilniji partner, predstavlja stabilnost koju Julie traži, ali njegova veza s njom često prelazi u pokušaj dominacije i kontrole. Njegova očekivanja od nje, a i njezina ovisnost o njegovom mišljenju, stvaraju napetosti koje Julie ne može podnijeti. Dok on želi stabilnost i zajednički život, Julie nije u stanju donijeti konačnu odluku i osjeća se zarobljenom. Njegova sve očiglednija želja za “savršenom” vezom, gdje je ona temelj njegovog identiteta, čini Julie emocionalno distanciranijom od njega. Ona je u procesu samospoznaje, dok je s druge strane, njegov stav prema njihovoj vezi usmjeren na vlastito ispunjenje, što dodatno stvara nesklad.

Julie, s druge strane, bježi od Aksela kako bi našla vlastitu slobodu i eksperimentirala s različitim mogućnostima, ali to ne čini na zdrav način. Iako ima osjećaj da joj treba promjena, njezino ponašanje prema Akselu postaje sve više manipulativno. Odluka da započne aferu s Danielom također je njezin pokušaj da pobjegne od odgovornosti i neispunjenih emocija u vezi, a njezino ponašanje prema Akselu postaje emocionalno nepravedno, jer ne komunicira jasno svoje osjećaje i potrebe.

Film pokazuje kako obje strane nisu u stanju izgraditi zdrav odnos temeljen na uzajamnoj podršci i razumijevanju. Julie se osjeća nesretno s Akselom, a Aksel se osjeća povrijeđeno i odbačeno. Ova neravnoteža stvara toksičnu dinamiku gdje nijedna strana ne zadovoljava stvarne emocionalne potrebe druge, čime se odnos sve više raspada.

 

ANATOMIJA PADA (Anatomy of a Fall) – Sandra i Samuel

 

Francuska, sudska drama, Anatomy of a Fall (2024) u režiji Justine Triet, prati priču o Sandri, ženi koja je optužena za ubojstvo svog supruga, a ključni element istrage je pitanje da li je njegova smrt bila nesretan slučaj ili je Sandra odgovorna za njegovu smrt. Sandra je autorica knjiga, koja sa svojim mužem, koji je također autor, i slijepim sinom, živi u Alpama. Nakon suprugove tragične smrti, ona se suočava s okrutnom osudom javnosti i nemilosrdnom pravnom borbom za svoju slobodu, dok pokušava dokazati svoju nevinost. Film istražuje složene dinamike međuljudskih odnosa, sumnje i prirodu partnerskih odnosa.

Iako su na prvi pogled Sandra i Samuel u braku koji djeluje stabilno, iza zatvorenih vrata se otkrivaju duboki problemi u njihovom odnosu, koji uključuju njegovu emocionalnu manipulaciju i pokušaj kontrole i njezinu pasivnost i rezignaciju da se potrudi oko spašavanja odnosa sa suprugom. Sandra konstanto podcjenjuje Samuela i pruža mu manje pažnje nego što bi trebala, najvjerojatnije i zbog neprocesuiranih stvari iz prošlosti zbog kojih mu podsvjesno zamjera.

Samuel, pak se, sam bori s posljedicama svog djelovanja iz prošlosti i krivi se za sljepoću svog sina te vidi kako mu supruga to (ne)svjesno, također, zamjera. On je vrlo ljubomoran i posesivan prema Sandri te često koristi psihološke manipulacije kako bi je izazvao na bilo koji način, a sve u pokušaju da joj privuče pažnju i prekrije svoje nesigurnosti. 

Film prikazuje koliko štete može nanijeti manjak komunikacije i potiskivanje neprocesuiranih osjećaja i trauma iz prošlosti. 

 

ZIMSKI SAN (Kis Uykusu) – Aydin i Nihal

 

Winter Sleep (2014) je turski film režisera Nuri Bilge Ceylana koji prati Aydinov život. Aydin je umirovljeni glumac koji je upravitelj i vlasnik luksuznog, izoliranog hotela u turskom selu. Aydin je u braku s Nihal, ženom koja je nezadovoljna i osjeća se zarobljeno u braku s njime. Njihov odnos je napet, a kroz zimske mjesece film istražuje njihove međusobne konflikte, unutrašnje dileme i razočaranja. Dok Aydin pokušava održati svoju intelektualnu superiornost i snishodljivost prema okolini, Nihal se bori s vlastitim neostvarenim željama i frustracijama. 

Veza između Aydina i Nihal rezultat je emocionalno iscrpljujućeg i neskladnog odnosa bez komunikacije. Aydin je intelektualac koji se osjeća superiorno prema svima, uključujući i svoju ženu. On je emocionalno distanciran i koristi svoju snagu, novac i status kao način kontrole, što stvara ozbiljan jaz u njihovoj braku. Iako se pretvara da je pasivan i filozofski nastrojen, on stalno podsjeća Nihal na njenu inferiornost, često je kritizirajući za njezine „emotivne“ reakcije i želje, dok istovremeno ignorira njezine stvarne potrebe.

Nihal se, s druge strane, osjeća zarobljeno, neispunjeno i nesretno u tom braku, a njena frustracija je sve veća kako odmiče vrijeme. Ona se bori s vlastitim unutrašnjim konfliktima, ali je u isto vreme emocionalno ovisna o Aydinu. Iako pokušava zatomiti svoju nesreću i zaokupiti se različitim hobijima, njezino nezadovoljstvo kulminira povremenim sukobima, što dodatno pogoršava već iscrpljujući odnos.

Aydin i Nihal zarobljeni su u ciklusu međusobnih optužbi, pasivno-agresivnog ponašanja i nedostatka stvarne komunikacije, što ih sprječava da postignu međusobno razumijevanje i zdrav odnos. Na kraju, film prikazuje kako su toksični odnosi duboko ukorijenjeni u unutrašnjim nesigurnostima i egoizmu oba partnera.

 

NA OBALAMA NILA (Nil by mouth) – Lee i Ray

 

Nil by Mouth (1997) je britanski film koji je napisao i režirao Gary Oldman. Film prati život Lee, žene koja pokušava preživjeti u nasilnoj i disfunkcionalnoj obitelji u Londonu. Lee je u braku s Rayem, nasilnim alkoholičarem, dok se istovremeno pokušava nositi s vlastitim emocionalnim i fizičkim traumama. Film prikazuje brutalnost i surovost svakodnevnog života u takvom okruženju, gdje nasilje, destruktivne navike i međusobne manipulacije oblikuju odnose. Lee je zarobljena u toksičnom braku jer je s jedne strane emocionalno, a s druge strane financijski ovisna o Rayu. Nil by Mouth istražuje kako nasilje, ovisnost i žrtvovanje mentalnog zdravlja i emocionalnih potreba, mogu dovesti do destruktivnih efekata na sve životne aspekte partnera u takvom odnosu.

Veza između Lee i Raya uključuje nasilje, emocionalnu i fizičko zlostavljanje, kao i ozbiljnu emocionalnu ovisnost. Ray je alkoholičar koji je emocionalno nestabilan, a njegovo ponašanje je ispunjeno nasiljem, uvredama i manipuliranjima. On koristi svoju fizičku snagu kako bi dominirao nad Lee, prijeteći joj i povređujući je, dok istovremeno stvara atmosferu straha i kontrole.

Lee, iako svjesna destruktivnosti svog braka, nije se u stanju osloboditi jer se suočava s vlastitim nesigurnostima, ovisnostima i traumama. Njezina unutrašnja borba između želje za slobodom i emocionalne ovisnosti o Rayu dovodi do ciklusa samouništenja, što uključuje i njezino okretanje alkoholizmu i drugim destruktivnim obrascima ponašanjima. Iako se pokušava osloboditi, teško joj je prekinuti krug nasilja i emocionalne ovisnosti koja joj je oblikovala život.

Film prikazuje kako nasilje u vezi ne utječe samo na fizičko zdravlje, već i na mentalno i emocionalno stanje žrtve. Lee se ne može osloboditi jer je emocionalno vezana za Rayevu kontrolu, ali istovremeno zna da je njegov utjecaj uništava. Ovaj odnos ilustrira opasnosti emocionalne i fizičke manipulativne dinamike te pokazuje duboku patnju koja nastaje kada ljudi ne mogu prepoznati toksične obrasce u svojim životima ili, još gore, kada nisu u mogućnosti izaći iz njih zbog financijske i emotivne ovisnosti, straha i niskog samopouzdanja.

 

SINOVI I KĆERI JIANGHUA (Ash is the purest white) – Qiao i Bin

 

Ash is the purest white (2018) kineski film režisera Jia Zhangkea, prati život Qiao, žene iz nižih slojeva društva i njezinu vezu s lokalnim gangsterom, Binom. Qiao se zaljubljuje u Bina, ali njihova veza funkcionira jednostrano i ispunjena je emocionalnom manipulacijom. U jednoj eskalaciji nasilja, Qiao preuzima krivicu za Binov zločin i završava u zatvoru, a nakon izlaska iz zatvora, želi ga pronaći i obnoviti njihov odnos. Film istražuje teme odanosti, ljubavi, gubitka i pokušaja da se popravi veza koja je od samog početka bila toksična i ispunjena manipulacijama.

Veza između Qiao i Bina, između ostaloga, zasniva se na neravnoteži moći partnera. Bin je lokalni gangsterski vođa, emocionalno hladan i okrutan, dok je Qiao, iako snažna i hrabra, isprva beskompromisno odana i podređena njemu i njegovim potrebama. U početku, Qiao je zaljubljena u Binov status i moć, ali se ubrzo suočava s njegovim nasilnim ponašanjem i nepoštovanjem njenih granica. Bin je emocionalno distanciran, koristi je kao sredstvo za svoje ciljeve i stavlja je u opasne situacije koje je na kraju koštaju slobode.

Iako Qiao pokušava pronaći smisao u vezi i ostati mu odanom, ona je u stalnom ciklusu neprestanih razočaranja, nasilja i obmanjivanja. Postepeno postaje emocionalno i fizički iscrpljena, ali njena sposobnost da vidi stvarnost oko sebe je iskrivljena zbog duboke ovisnosti o Binu. Njena nesvjesna ovisnost o njegovoj prisutnosti i njenoj želji da ga “spasi” od njegovih grešaka, stvara veći jaz u njihovom odnosu, jer ona ne shvaća da je ona ta koja se mora osloboditi iz tog ciklusa. Također, Binova slijepa odanost vlastitoj definiciji muškosti i tradiciji, naposlijetku ga košta odnosa s Qiao.

 

Tekst napisala: Kristina Košutić

Share