REDATELJ: Cord Jefferson
GLAVNE ULOGE: Jeffrey Wright, John Ortiz, Erika Alexander, Adam Brody, Leslie Uggams, Keith David
TRAJANJE: 117 minuta
American Fiction u najavama je predstavljen kao film koji će na ironičan, ali brutalno izravan način prozvati dvoličnost i lažno suosjećanje modernog američkog društva. Svatko iole upućen u događanja unutar Hollywooda zna da je u posljednje vrijeme čitava industrija pod velikim pritiskom zbog raspodjele poslova s obzirom na određene karakteristike svakog djelatnika. Naravno, borba za društvenu jednakost u filmsku industriju se prelila iz nezavidne političke situacije SAD-a. Jedno od češćih poprišta za društvenu bitku događa se unutar rasne raznolikosti, što je nažalost kamen spoticanja od najranijih početaka Sjedinjenih Američkih Država.
Pojmovi poput rasne netrpeljivosti, kulturne aproprijacije ili bijele krivnje dio su svakodnevnog folklora SAD-a, a prepirke su postale toliko glasne da su bez poteškoća prešle ocean i neveliko ušle u naš javni prostor, htjeli mi to priznati ili ne. Scenarist i redatelj Cord Jefferson, u trenutku hrabrosti ili ludosti, odlučio je ovako vruću temu odraditi pod budnim okom Hollywooda, i to ni više ni manje nego u obliku satire. Kao idealni predložak poslužio mu je roman Erasure, kojeg je 2001. napisao Percival Everett.
Osobno, bio sam vrlo skeptičan prema filmu, a nakon gledanja mogu reći kako su moje sumnje bile uglavnom opravdane. American Fiction vrlo je sramežljiv u elementima satire, a upravo je taj udarac na društvena događanja ono što je ovaj film moglo dignuti iz čistog prosjeka. Lišen svojeg najjačeg aduta, American Fiction postaje već viđena i iscijeđena crna komedija o problemima unutar naizgled dobrostojeće obitelji. Osim obiteljske drame, American Fiction bavi se i sponom između autora i njegovog teksta te načinom na koji ljudi pristupaju ocjenjivanju i svrstavanju književnih djela prema vlastitim, često potpuno subjektivnim shvaćanjima. U gotovo dva sata, na prste jedne ruke daju se nabrojati trenuci u kojima Jefferson nemilosrdno pogađa u srž rasnih odnosa u američkom društvu, no iako odlični, ti dijelovi ne mogu iznijeti ziheraški ostatak filma, zbog čega American Fiction postaje naslov s puno neiskorištenog potencijala.
Thelonious ‘Monk’ Ellison (Jeffrey Wright) sveučilišni je profesor i književnik koji muku muči s modernom i prilično nestabilnom političkom slikom unutar zemlje. Kao obrazovanog Afroamerikanca, Monka strašno smeta što je njegova rasa unaprijed obilježena, bilo lažnom samilosti, bilo stereotipima, što po njegovom mišljenju stvara neprekidni niz neskladnih odnosa u kojima su ljudi prisiljeni ponašati se drugačije prema ljudima samo na temelju njihove kože.
Osim političkih, Monka muče i brojni drugi problemi. Njegove knjige, premda kvalitetno napisane, ne donose mu preveliku zaradu, a dodatnu sol na ranu stavit će mu Sintara Golden (Issa Rae), autorica koja se proslavila romanom u kojem na banalan način opisuje getoizirani, stereotipni život Afroamerikanaca. Njegov poslovni život dodatno će zakomplicirati problemi u obitelji. Nakon iznenadne smrti sestre, Monk i njegov brat Clifford (Sterling K. Brown) moraju se pobrinuti za njihovu dementnu majku Agnes (Leslie Uggams). Agnes zbog bolesti više ne može funkcionirati sama te joj je potreban poseban starački dom, čija je cijena puno veća no što Monk i Clifford mogu platiti. Iznerviran, buntovan i financijski primoran, Monk odlučuje pod pseudonimom napisati bezveznu parodiju u kojoj gura sve moguće stereotipe o Afroamerikancima. Na njegovo iznenađenje, čin pisanja i prijem romana proći će mnogo drugačije no što je uopće mogao i zamisliti, a još veći šok uslijedit će jednom kada shvati kako njegov roman počinje upravljati njegovim životom.
American Fiction zbunjuje, ali ne na dobar način. Primjerice, jedan od glavnih pokretača drame unutar Monkove obitelji je navodni nedostatak novaca, no nekoliko se puta navodi kako je upravo Monk, sveučilišni profesor, jedini u obitelji koji nije doktor (dakle, ne zarađuje malo). Čak i ako u obzir uzmemo da je medicinska skrb u Americi bezobrazno skupa, teško se oteti dojmu kako obitelj od nekoliko doktora, estetskih kirurga i profesora ne može skupiti dovoljno novaca za starački dom. Ovoga je bio svjestan i Jefferson pa je samo šlampavo u scenarij ubacio brzinsko objašnjenje kako su sva djeca izuzev Monka trenutačno u skupim brakorazvodnim parnicama.
Nelogične financijske poteškoće još bi i mogao prožvakati, no puno veći problem je sukob unutar obitelji koji se kroz čitav film nesigurno klati između komedije i drame. Istinabog, crne komedije često u različitim omjerima miješaju ta dva oprečna žanra, no ovdje se dobiva dojam nedosljednosti: film toliko vremena provodi investirajući gledatelja u dramu jedne obitelji, a s druge strane potpuno ignorira nedavnu smrt njenog važnog člana. Moram priznati da se zbog slabog scenarija nisam uspio povezati s likovima i njihovim sukobima, iako je čitava glumačka postava, predvođena izvrsnim Wrightom, kvalitetno odradila zadatak. Uz solidnu kinematografiju i glumačku izvedbu, istaknuo bi i odličnu glazbenu podlogu koja fino dočarava središnji motiv filma.
Kada se odmaknemo od obiteljskih razmirica, pratimo priču intelektualca koji pokušava otkriti kako ljudi razlikuju dobra i loša književna djela. Tu negdje, između svih tih elemenata, American Fiction ugurao je i ono po čemu smo ga trebali najviše pamtiti, a to je reski i direktan prikaz apsurda koji proizlaze iz silnih potreba za dvoličnim te lažnim brisanjem rasnih granica kod upravo onih ljudi koji ih postavljaju. Da stvari budu tužnije, svaki puta kada se malo ohrabrio, Jefferson je dostavio one škakljive i neugodne scene koje toliko volimo kod dobrih satira.
Ključan problem koji se provlači kroz cijeli naslov je manjak hrabrosti. Otupjela oštrica društvenog komentara, većinom, je izostala, ostavljajući iza sebe naslov koji, iako kvalitetno snimljen i odglumljen, ne donosi ništa po čemu će ga gledatelj zapamtiti. Razumijem da je tema koju je Jefferson odabrao paklena i iznimno nezahvalna, ali to ne znači da joj se može pristupiti ovako mlohavo i očekivati nevjerojatne rezultate.
Photo credit: Claire Folger © 2023 Orion Releasing
Opaska autora:
Film, baš poput svih drugih oblika umjetnosti, posjeduje ogroman broj različitih funkcija čija se važnost uvelike razlikuje kod svakog gledatelja. Hoćemo li film doživjeti kao eskapizam, prolaznu zabavu, presliku stvarnosti ili duhovno obogaćivanje ovisi isključivo o vlastitom doživljaju. Naravno, naši izbori nerijetko u sebi sadrže nekoliko naizgled nespojivih kategorija, a dio razloga svakako leži u činjenici da ne postoji ispravan ili jednoznačan način za konzumiranje umjetnosti. E sad, imajući na umu da film može poslužiti kao medij za prenošenje najrazličitijih poruka, moramo priznati da se one katkad koriste za vrlo svjetovne motive, pogotovo kada zalaze u sfere društveno-političkih previranja.
Svaki puta kada gledamo film mi smo, manje ili više svjesno, suočeni s dva sasvim različita svijeta; onim koji postoji isključivo u filmu koji u tom trenutku konzumiramo te onom izvan kinodvorane ili malog ekrana. S obzirom da gledatelj nikako ne može prekinuti tu vezu, postoji mogućnost da će stvarnost iz filma u nekom obliku uči u njegovo vlastito poimanje svijeta oko sebe. I dok je takav oblik ulaska očekivan, čak i poželjan kada je riječ o filmovima koji nas na bilo kakav način čine boljima, ne možemo poreći da to može imati i negativne učinke.
Primjerice, zreliji gledatelji sjetit će se filmskog odrastanja uz popularne vestern filmove. Koliko god nam dragi bili, teško je oteti se dojmu kako je znatan dio njih, posebno kada pričamo o hollywoodskoj produkciji, prilično jednostrano oslikao osvajanje i razvijanje Divljeg zapada. Jedan dio moderne filmologije klasične vesterne svrstava pod zabavnu i vrlo agresivnu propagandu, no za potrebe našeg teksta to je sasvim nebitno, važno je samo da shvatimo kako film može biti i svjetovno-politički medij, bez obzira na svoje umjetničke vrijednosti.
Posljednjih godina svjedoci smo društvenih previranja u Hollywoodu, koji nisu ništa drugo do odraza nemira u čitavim Sjedinjenim Državama. Bilo bi potrebno nekoliko desetaka ovakvih tekstova da se propisno opišu sve pojave i promjene u Zapadnoj industriji zabave, no jedno je sigurno: osim financijskog profita i estetskih kriterija, sve važnija stavka je prilagodba filma na različitost mogućih gledatelja.
Ovoj temi gotovo da je nemoguće pristupiti tako da nitko ne bude povrijeđen, no to je i najveća ironija; u želji da se pokaže pravednim i inkluzivnim, Hollywood ljude mijenja najobičnijim kvotama koje silom prilika mora popuniti, čime ih nepobitno degradira. Iskreno vjerujem da nisam jedini ljubitelj filma koji je jednostavno umoran od neprestanih „filmskih“ rasprava oko etničkih, spolnih, rodnih, nacionalnih i drugih silnih atributa kojima se ljudi označavaju kao proizvodi, a sve u ime njihove posebnosti.
Da ne bi bilo nikakve zabune, film je medij za sve i samim time baš svi bi trebali imati pristup pri njegovom stvaranju, dijeljenju i konzumiranju. Dakako da bi se trebalo voditi računa o ravnopravnoj zastupljenosti unutar filmske industrije, no mislim da trenutačan model, u većoj mjeri, nije način na koji se to radi. S jedne strane, ozbiljno se narušava umjetnička snaga filma koji se svodi na puki model raznolikosti, dok s druge strane sav talent, znanje, trud i emocije svih uključenih u njegovo stvaranje ostaju u drugom planu. Čovjek je toliko više od svojih zemaljskih karakteristika, što potvrđuje čitavo more filmova koji se usredotočuju upravo na nevidljivo, ono što nas čini posebnima.
U neku ruku, jedno „obično“ gledanje kina u filmu najbolji je primjer toga. Nekoliko stotina ljudi u mraku mirno sjedi, opijeni onime što se događa na platnu. Toliko je mračno da jedva možemo raspoznati osobu do sebe, a tamne siluete u udaljenim redovima mogu predstavljati svakoga od nas. I dok svi istovremeno promatramo identične kadrove, povezujemo ih s različitim mislima i emocijama, samo nama poznatim. Paradoksalno, ali tim sasvim intimnim činom mi se ujedinjujemo u svojoj različitosti i nesvjesno ju prihvaćamo, čime ju neminovno nadilazimo.
OCJENA FILMA: 6.5
Tekst autora: Dominik Vadas
