REDATELJICA: Justine Triet
GLAVNE ULOGE: Sandra Huller, Swann Arlaud, Antoine Reinartz, Samuel Theis, Jehnny Beth
TRAJANJE: 151 minuta
NAZIV ORIGINALA: Anatomie d’une chute
Na površini, Anatomija pada pomalo se sramežljivo predstavlja kao čvrsto strukturirana parnička drama. Naime, ovdje je riječ o klasičnoj fabuli koja do najmanjih sitnica slijedi sva bitnija pravila naslova koje svrstavamo pod takozvane sudske drame. Sukladno konvencijama žanra, i ovdje je riječ o filmu sporijeg tempa koji se snažno oslanja na pedantan scenarij, uvjerljive glumačke izvedbe i neizvjesnost koja ne popušta sve do posljednjeg kadra i sudačke presude. Ipak, Anatomija pada dobitnik je prestižne filmske nagrade Zlatna palma, a osim europske pobjede u Cannesu, Anatomija je nominirana u nekoliko glavnih kategorija u predstojećoj dodjeli Oscara, uključujući i nominaciju za najbolji film.
Na prvu, teško je spojiti ovako prestižna postignuća s filmom koji gledatelju ne donosi baš ništa novog, što je ujedno i najveća zamka u koju možete upasti prilikom letimičnog pogleda na Anatomiju. S jedne strane, radnja filma vrti se oko sudskog postupka u kojemu se pokušavaju utvrditi okolnosti koje su dovele do neobične smrti člana jedne obitelji. Dok se gledatelj bavi svim uobičajenim narativnim elementima poput unakrsnog ispitivanja, pregledavanja dokaza, neprestanih prevrata i novih zaključaka, Anatomija mu suptilno servira i drugu, mnogo intimniju stranu.
Puno puta citirana, Tolstojeva izjava o sretnim i nesretnim obiteljima dobro pristaje Anatomiji pada, jer osim potencijalnog ubojstva, do najsitnijih detalja propitkuju se brak jedne osebujne obitelji i žena koja je odlučila živjeti izvan zadanih društvenih okvira. Kroz čitavo suđenje, glavna protagonistica uporno će naglašavati kako svi izneseni dokazi i teorije koje se uz njih vežu ne postoje kao cjelina, već kao puki djelić kompleksnog i višegodišnjeg odnosa dvoje ljudi koji su izgubljeni u svojim svakodnevicama. Anatomija pada secira ne samo kobni fizički pad čiji se uzrok mora razjasniti, nego i emocionalni te moralni pad bračnog para koji nije znao kako ponovno pronaći ljubav u moru vlastitih strahova, zatomljenog bijesa i nedosanjanih snova koje su nakupili tijekom života.
Sandra (Sandra Hüller) i njezin muž Samuel (Samuel Theis) žive u okolici francuskog Grenobla, gdje su se preselili kako bi lakše brinuli o svom maloljetnom sinu Danielu (Milo Machado-Graner), ali i u nadi da će planinski zrak pozitivno utjecati na Samuelovu spisateljsku blokadu. Njihov jedanaestogodišnji sin Daniel doživio je nezgodu zbog koje je trajno izgubio vid, a da stvari budu gore, jedan od roditelja osjeća se krivim za njegovu nesreću, što neprekidno razara njihove bračne odnose.
Kulminacija obiteljske drame događa se kada Daniel, vraćajući se iz šetnje, ispod prozora nabasa na beživotno očevo tijelo. Samo nekoliko trenutaka prije no što je izveo obiteljskog psa, Daniel je čuo svoga oca kako na balkonu izvodi radove. S obzirom na neobičan položaj tijela i druge okolnosti zbog kojih policija nije sa sigurnošću uspjela ustvrditi kako se radi o nesretnom slučaju, Sandra postaje glavni osumnjičenik za ubojstvo svog partnera. Uplašena i zabrinuta, Sandra u pomoć doziva Vincenta (Swann Arlaud), bliskog prijatelja i odvjetnika. Slučaj uskoro završava na sudu, a suđenje za ubojstvo pretvorit će se u maliciozno i krajnje neugodno iskustvo za Sandru, koja će biti secirana i (pr)osuđivana u svim svojim životnim ulogama.
Foto: Screenshot
Ova intelektualna obitelj sve je samo ne obična, no njihov prljavi veš gledatelj će razotkrivati postepeno tijekom cijelog filma, upravo ne bi li, baš poput porote, neprestano mijenjao svoje mišljenje o slučaju. Jedna od stvari na kojoj je francuska redateljica i scenaristica Justine Triet opetovano inzistirala je nedorečenost glede Sandrine krivice, pri čemu je navodno išla toliko daleko da ni glumcima na setu nije htio otkriti pravi uzrok Samuelove smrti. Ovakav pristup, osim što djeluje kao izvrstan marketing, gledatelja iz pasivnog promatrača pretvara u aktivnog sudionika rasprave i daje mu svu nadmoć potrebnu za donošenje vlastitog suda koji može trajno obilježiti Sandru.
Triet svakom koraku postavlja zamke, tjerajući Vas da zauzmete stranu dok u pozadini gradi jednu sasvim drugu poantu. Čovjekov um nikada ne možemo u potpunosti obuhvatiti, a posebno ne onda kada ga promatramo iz izobličenih i skučenih sklopki mehanizama koje često nazivamo predrasudama, pretpostavkama i nagađanjima. Dokazi koji mogu djelovati neoborivi i sasvim logični djeluju ništavno kada se sudare s ljudima, stvorenjima koja posjeduju čudesnu sposobnost koja im omogućuje da na identične podražaje reagiraju na bezbroj različitih načina. Gledajući Anatomiju pada, gledatelj će konstantno preispitivati ne samo Sandru, već i samog sebe, jer u moru nagađanja i različitih ishoda, konačan sud na kraju će krojiti prema vlastitom odrazu.
Glumačka postava fantastično je odradila svoj posao, ali Sandra Hüller ipak je jednakija od drugih i s punim pravom zaslužuje nominaciju za najbolju glavnu žensku ulogu. Način na koji Hüller u isto vrijeme glumi nekoliko likova, ovisno o vašoj percepciji njene nevinosti, fascinantan je i neće vas ostaviti ravnodušnim. Unatoč tome što je film francuske produkcije, u njemu se podjednako izmjenjuju engleski i francuski jezik na način koji je dramaturški opravdan, što ovaj film čini puno privlačnijim internacionalnoj publici. Jednostavna kinematografija potpomognuta je prekrasnim planinskim pejzažima koji, osim što stvaraju prikladnu atmosferu, pomažu razbiti jednoličnost koju neminovno donosi detaljan prikaz sudskog postupka.
Premda je u nekim trenucima prespor, film se neprestano poigrava sa idejom našeg projiciranja na glavnu junakinju i njenu obitelj. Ovisno o vama, Samuel je stradao vlastitom željom, nesretnim slučajem ili nasilnim činom, a njegova žena može biti brižna supruga, nesretna partnerica ili narcisoidni sociopat. Činjenica da je Triet odluku ostavila gledatelju zastrašujuća je koliko i oslobađajuća. U našoj je prirodi da preispitujemo te promatramo sve oko sebe, a pri tom činu vrlo je lagano zabrazditi u osuđivanje i stvaranje unaprijed određenih lijenih etiketa. Anatomija pada pokušava ispraviti naše unaprijed zadane temelje tako što dostavlja priču koja po svim pravilima mora imati zaključak i moralan sud, a oni su jedino što na kraju izostaje. Suočeni s takvom situacijom, Triet vas dodatno mami da ga pošto-poto donesete sami, dok se istovremeno nada da ćete zastati i cijelu priču odgledati bez da u njoj tražite sebe te tako priznate da postoje stvari koje su prevelike da bi o njima sudili.
Ocjena: 7.5
Tekst napisao: Dominik Vadas
