REDATELJ: Rob Savage
GLAVNE ULOGE: Chris Messina, Sophie Tatcher, Vivien Lyra Blair, Marin Ireland
TRAJANJE: 98 minuta
Djela američkog majstora horora i trilera Stephena Kinga toliko su često ekranizirana da bi „by Stephen King“ mogao postati žanr za sebe. Neobuzdana mašta jednog od najplodonosnijih pisaca današnjice poslužila je kao idealan scenarij za više od 50 filmskih adaptacija, od kojih su mnogi prerasli u kultne klasike: od Isijavanja, Misery i Zelene milje sve do Iskupljenja u Shawshanku i Carrie. Premda se ne može reći kako je svako Kingovo adaptirano djelo doživjelo uspjeh kod kritičara, imidž autora oduvijek je bio privlačan raznim filmašima, ponajprije zbog komercijalnih razloga. Svatko tko je ikada čitao Kingove radove dobro zna da su horor i zastrašivanje često (ne isključivo) snažni pokretači radnje, ali glavni motivi uglavnom proizlaze iz obiteljskih odnosa, snage prijateljstva i prevladavanju strahova. Naravno, postoje ekranizacije koje su uspješno obuhvatile sve slojeve njegovih priča, no smatram da je puno više onih koji previše igraju na sigurno i fokusiraju se na površno zastrašivanje, što rezultira jednim prosječnim i neinovativnim filmom kakav je nažalost i Boogeyman. Umjesto da bude Kingova verzija horora poput The Babadook (2014), The Boogeyman je bolno prosječan, predvidljiv i do zadnjeg kadra ustrajan u tome da nas podsjeti na svaki horor film koji smo gledali u posljednjih dvadesetak godina.
Krenimo redom, monotono i posve lišeni kreativnosti poput našeg Boogeymana. Samohrani terapeut Will (Chris Mesina) nakon tragične smrti supruge mora preuzeti brigu o dvije kćeri koje se nikako ne mogu suočiti s gubitkom roditelja. Starija kćer Sadie (Sophie Thatcher) povučena je tinejdžerica te ima probleme sa snalaženjem u školi, dok je mlađa Sawyer (Vivien Lyra Blair) u vječitoj panici zbog straha od mraka i čudovišta koja se skrivaju ispod njenog kreveta. Kao da sve to nije bilo dovoljno, jednoga dana u očevu kućnu ordinaciju upada neurotičan i zastrašujući čovjek imena Lester (David Dastmalchian) koji mu pokušava objasniti kako je za pomor njegove obitelji zaslužan mračni entitet – Boogeyman. Zlosretnim spletom okolnosti, stvorenje koje je pratilo Lesterovu obitelj sada se dokopalo novih žrtava, a najprije će napasti najmanju kćer Sawyer. U nekom trenutku čudovište će se obrušiti i na Sadie, a sestre će očajnički tražiti pomoć od svog oca, koji njihove probleme pošto-poto pripisuje traumi uzrokovanoj gubitkom roditelja. Ako vam radnja dosad zvuči poznato, uvjeravam vas da ćete do kraja filma na prste dvije ruke moći nabrojati horore s vrlo sličnom radnjom, a neće vam ni izmaći brojni klišeizirani narativi kojima se The Boogeyman služi.
Foto: 20th Century Studios
Da stvari budu gore, ništa mi u The Boogeyman nije bilo loše, a tek rijetki segmenti ispali su ispodprosječni. Primjerice, gluma svih likova bila je na sasvim solidnoj razini, s naglaskom na izvrsnu izvedbu mlade Vivien Lyre Blair (Obi-Wan Kenobi). Iza scenarija stajali su ljudi odgovorni za filmove poput Mjesta tišine i Crnog labuda, a solidan posao napravljen je i ovdje – s iznimkom nekih bedastih odluka koje su odlika svakog lika u horor filmu. Naslovno čudovište, premda vrlo bazično i neoriginalno, poslužilo je svrsi, premda ne očekujte vrištanje, urlikanje i leteće kokice okolo-naokolo dvorane jer The Boogeyman nije pretjerano strašan horor. Glavna zamjerka ovog filma je njegova bolna prosječnost i potpuna nedorečenost.
Naime, The Boogeyman je u svojoj srži psihološka horor priča u kojoj glavnu riječ nema čudovište već gubitak i žalovanje te raspad obitelji, čega u filmu za mene nije bilo dovoljno. Igrajući na sigurno, redatelj Rob Savage (Host) odlučio se za pristup u kojem radnju dobivamo u sljedovima tako da nakon svakog pokušaja razvijanja likova i njihovih međusobnih odnosa mora uslijediti jump scare i napeta scena bježanja. Ovakav pristup možda bi bio uspješan da je ijedan od tih elemenata na kraju izvojevao pobjedu i na svojim leđima iznio film, ovako smo dobili zanimljive ali nedorečene likove i zanemarivo čudovište koje ćemo zaboraviti čim ustanemo sa sjedala. The Boogeyman nije nužno loš film, a svakako ne najgori horor naslov kojeg sam u posljednje vrijeme pogledao. Unatoč tome, pati od ozbiljnog manjka identiteta i na trenutke uopće ne djeluje kao adaptacija izvrsne kratke priče Stephena Kinga. Ukoliko vam se gleda jedan posve tipičan psihološki horor, The Boogeyman bi mogao biti dobar izbor, pod uvjetom da ne očekujete previše.
OCJENA: 6
Tekst napisao: Dominik Vadas
Odgovori