PREDSTAVLJAMO GOODTALKING AUTORE: DOMINIK VADAS

 

Tko je mlada snaga Goodtalkinga Dominik Vadas? Kad je rođen, gdje živi, čime se bavi kada ne gleda filmove i serije?

Zovem se Dominik Vadas i dolazim iz Zagreba. Trenutno dovršavam studij Komunikologije, medija i novinarstva na Sveučilištu Sjever, a prethodno sam završio preddiplomski studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za sebe bih rekao da sam svestrana osoba pa tako pronalazim razne načine na koje provodim vrijeme. Uvijek sam otvoren za nova iskustva, što će reći kako malo-malo otkrivam nove hobije i zanimacije. Ako bih već morao izdvojiti neke dugotrajnije, rekao bih da su to putovanja, pisanje i čitanje, volonterski rad, videoigre i sport. Svaka od ovih aktivnosti zaslužna je za stvaranje mog identiteta i iznimno sam zahvalan za to. 

Pamti li Dominik  prve trenutke odnosno prve filmove koje je pogledao ? Početak filmofilske karijere odnosno naslove koji su bili prvi susret sa serijama i filmovima…

Kao i kod mnogih, moj prvi doticaj s filmskom kulturom protekao je kroz susrete s animiranim filmovima. Filmovi poput Tarzana (1999.), Kralja lavova (1994.) i Balta (1995.) vrlo lako prebacili su me u moj neiskvareni svijet mašte, a moram priznati kako jednako lako to čine i danas. Animacija je obilježila moje djetinjstvo, premda bi nepravedno bilo pomisliti kako je riječ samo o filmovima. Jedan poseban trenutak mojeg odrastanja bio je i susret s japanskom kulturom kroz anime. Zmajeva kugla, Pokemoni i Digimoni otvorili su mi vrata u svijet animacije i narativa posve različit od zapadnjačkog Disneyja. Kada se nije gledao anime, satima se sjedilo ispred svetog Cartoon Networka i uživalo u beskrajno kvalitetnim animiranim serijama. 

Foto: Disney Enterprises

Kada je riječ o igranom filmu, moram priznati kako sam tu imao dosta sreće. Naime, posredstvom svoje obitelji, pri čemu bi ponajviše trebao zahvaliti svom djedu, moji prvi filmski koraci ispunjeni su klasicima poput Jurskog Parka (1993.) Prstenove družine (2001.) i Planeta majmuna (1968.). Serija je bilo znatno manje, no znalo se tu i tamo škicnuti na Ksenu – princezu ratnicu (1995.) ili Buffy ubojicu vampira (1997.). Vlastite filmske korake počeo sam raditi u višim razredima osnovne škole, gdje drugdje nego u videotekama. U tim godinama bio sam veliki poklonik horor filmova pa sam tako često znao brstiti police na kojima su se nalazili Freddy, Myers, Jason i kompanija. Iako relativno kratko (zasigurno kraće nego starijim generacijama), moje vrijeme provedeno u videotekama zauvijek će mi ostati u lijepom sjećanju – blejanje u nabrijane i neistinite naslovnice omota, željno iščekivanje dolaska nekog novog naslova te neizostavno gunđanje zbog kašnjenja i rezervacija.. sve su to stvari koje su odlazak u videoteku činili nemjerljivo šarmantnim i pomalo kultnim. 

Omiljeno mjesto odnosno način za gledanje filmova i serija? Kino ili streaming servisi? Ili možda DVD odnosno Blu Ray? Gledaš li više i češće filmove ili serije?

Za mene nema debate, odgovor je uvijek: kino! Za mene, kino je toliko više od projekcije filma. Poput kazališta, koncerta ili sportskog stadiona, i kino ima taj prekrasan i mističan doživljaj koji spaja naše individualne emocije s emocijama nepoznatih ljudi oko tebe. Smijeh pune dvorane ili glasna tišina prilikom neke emotivne scene nerijetko me znaju naježiti, u takvim trenucima čak i zaboravim koliko su bezobrazno skupe te kokice! Naravno, streaming servisi druga su opcija kada sam lijen ili zaposlen. Iako imaju velike pogodnosti zbog činjenice da za nevelike novce možete gledati čuda i čudesa iz udobnosti kreveta i naslonjača, nervira me što moram žonglirati platformama kako bih pogledao sve što me zanima, što je naravno rezultat nemilosrdne ekonomske borbe za prevlast između servisa.

Uz poneku iznimku, rekao bih da pretežito prevladavaju filmovi. Premda smatram da su serije format budućnosti, počesto se dogodi da nemam vremena pohvatati sve silne sezone i popratne spin-off sadržaje. Doduše, češće se uhvatim kako ipak odvojim ponešto vremena za anime. Tješim se time što jedna epizoda traje u prosjeku upola kraće od igrane serije, no kako neke adaptacije znaju imati i po više stotina epizoda – jalova je to utjeha! S druge strane, vremena za film se uvijek nađe. Za razliku od serije, film je cjelovito djelo koje govori samo za sebe. Da budem potpuno iskren, nemoguće mi je izabrati dražu opciju, stvar je samo u tome što sam nekako došao do izračuna u kojemu rjeđe imam vremena za seriju.

Kada se dogodio tvoj prvi susret s Goodtalkingom?

Goodtalking je stari lisac kada je riječ o grupama ljubitelja filmova. Nekoliko prijatelja znalo mi je tu i tamo prepričati koju debatu ili recenziju sa stranice i portala, no sve do nedavno nisam se aktivno bavio grupom. Drago mi je da sam promijenio odluku, Goodtalking je jedna lijepa priča u kojoj bi svakako htio ostaviti traga – po istinitom događaju, reklo bi se u Hollywoodu.

 

Foto: Screenshot

 

Reci nam nešto o svojim favoritima? Najdražim filmovima i glumcima, glumicama….redateljima… filmovima…

Jako škakljivo pitanje na koje se bojim odgovoriti. Volio bih reći kako imam all time favorite, no kako starim, tako se uhvatim kako se moje liste kaotično izmjenjuju do neprepoznatljivosti. Također, naivno pokušavam razdvojiti subjektivno i objektivno promatranje „naj“ kategorija, što samo dodatno unosi nered. S obzirom na rečeno, započeo bih sa svojom listom „naj“ filmova.  Teška srca uspio sam, na jedvite jade, izdvojiti deset filmova. Tako su svoje mjesto na listi pronašli: trilogija Gospodar prstenova, Vitez tame, Ikiru, Kill Bill, Kralj lavova (animirani), Oldboy, Alien, Kad jaganjci utihnu, Sedam, Princeza Mononoke. Poredak na listi sasvim je nebitan, svako od ovih ostvarenja u meni je probudilo bezbroj emocija i dan-danas me uči o različitim dijelovima života. Iako trilogija Gospodar prstenova tehnički ne može stajati kao jedan film jer je riječ o tri maestralne ekranizacije, uz dužno poštovanje i naklon svakoj od njih, ne mogu a da ih ne gledam kao jednu epsku priču ispričanu u tri vrhunska filma – Petere, ne zamjeraj mi!

Kako ne bi ispalo da favoriziram filmove nauštrb drugih formata, odlučio sam sklepati i listu deset najdražih serija: Breaking Bad, South Park, The Wire, Dragon Ball Z, The Sopranos, True Detective (samo prva sezona), Fullmetal Alchemist: Brotherhood, Attack on Titan, Better Call Saul, Band of Brothers. Moja lista je naravno subjektivna pa je nema potrebe pojašnjavati…no ipak bih se kratko osvrnuo na True Detective – mišljenja sam kako je prva sezona toliko bolja od ostatka da sam jednostavno to morao naznačiti. Istina je da je svaka sezone serije rađena odvojeno od prethodne te da međusobno nisu nikako povezane, no to ne umanjuje razliku između fantastične prve sezone i ponešto skromnijeg ostatka.

Lista „naj“ redatelja i redateljica zadala mi je prilične glavobolje. Kod režiranja mi se još više muti razlika između ionako neobuhvatne granice između subjektivnog i objektivnog. Naime, postoje neki redatelji koje jako cijenim i za koje smatram da su genijalni, no njihovi filmovi nisu mi pretjerano dragi, niti ih nužno preporučujem svima – bilo da su teško probavljivi ili vrlo istančanog umjetničkog stila, probiranje redatelja i redateljica iz nekog razloga škakljivija mi je tema od nabrajanja „naj“ filmova. Bilo kako bilo, evo moje idealne desetorice: Akira Kurosawa, Stanley Kubrick, Ridley Scott, Quentin Tarantino, Hayao Miyazaki, Martin Scorsese, Ingmar Bergman, Guillermo del Toro, Peter Jackson, Christopher Nolan. 

Naravno, nema genijalne ideje koja može biti kvalitetno realizirana bez uvjerljive i duboke glumačke izvedbe. Bez previše odugovlačenja i poštujući onu narodnu koja kaže da dame imaju prednost, mojih deset „naj“ filmskih glumica: Helena Bonham Carter, Frances McDormand, Cate Blanchett, Kathy Bates, Eva Green, Sigourney Weaver, Emma Stone, Margot Robbie, Uma Thurman, Jodie Foster. 

Popis mrske desetorke izgleda ovako: Brad Pitt, Anthony Hopinks, Daniel Day-Lewis, Choi Min-sik, Christian Bale, Leonardo DiCaprio, Al Pacino, Matthew McConaughey, Bryan Cranston, Toshirô Mifune.

 

Za kraj našeg razgovora izdvoji neki naslov (ili naslove) kojem se posebno veseliš kada je o budućnosti riječ.

Da budem potpuno iskren, najviše se veselim povratku u nekakvu „normalu“, a pod time najviše mislim na češće odlaske u pune kinodvorane. Epidemija je ekonomski poremetila čitav svijet, stoga ne treba čuditi kako se to osjetilo i na filmskoj industriji. Na svu sreću, stanje se polako popravlja pa se u 2023. imamo čemu radovati. Od pregršt sadržaja, svakako bih izdvojio nadolazeći film Ridleyja Scotta Napoleon, s Joaquinom Phoenixom i Vanessom Kirby u glavnim ulogama. Također, zanima me i nastavak Dine, pogotovo zato što je redatelj Denis Villeneuve napravio izvrstan posao s prvim dijelom. Da se ne zadržimo samo na igranim filmovima, za kraj bih izdvojio i nastavak fantastičnog animiranog filma o čovjeku-pauku. Ako Spider-Man: Across the Spider-Verse bude imalo nalik svome prethodniku, očekuje nas pravo malo remek-djelo moderne animacije.

 

 

U redu, Dominiče, hvala na razgovoru i vidimo se u …. GOODTALKING-u 

 

Foto: Screenshot

Share

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)