REDATELJ: Wim Wenders
GLAVNE ULOGE: Harry Dean Stanton, Nastassja Kinski, Dean Stockwell, Aurore Clement
TRAJANJE: 145 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 1984
Cijela „izgubljena generacija“ američkih pisaca pisala je „romane ceste” kao hommage Americi – bio je to svojevrsni glas generacije koju je predvodio Jack Kerouack koji je živio duh izgubljenog vremena tražeći sebe i fragmente koji nedostaju negdje “na cesti” kao putokaz svim izgubljenima generacijama kasnije. Na krilima i u duhu takve literature nastaje i „film ceste“ ili „road film” o izgubljenim protagonistima koji na cesti i pravoj i metaforičkoj traže isto ono što i doajeni literature desetljećima prije njih.
Wim Wenders tražio je svoj signature sign nezadovoljan prvim uradcima koje je mogao njegovim riječima: “snimiti i režirati bilo tko“ – tražio je ono nešto što će ga izdvojiti, što će ga učiniti besmrtnim, što će biti samo njegov prepoznatljiv otisak u filmskom svijetu. Godine 1984.Wenders lansira (prema scenariju između ostalih i vječnog Sama Sheparda) „Paris, Texas“ i pečatira svoj rad u bespućima kinematografije. Jedan vječno sporedni lik poput Harrya Dean Stantona dobrano je navikao na uloge iz sjene. Dok nije postao Travis – uloga za koju je rođen.
Što su odlike muževnosti, što jednoj ženi predstavlja muškarac? Pitanje na koje postoji tisuću različitih odgovora. Individualno i subjektivno. Možda je pravi odgovor odmjerenost, suzdržanost, ne previše riječi već onih pravi i jedna ranjiva crta koju malo tko može zaliječiti, možda progonjenost demonima, ali sa snagom za nastaviti dalje. Sve navedeno subjektivno je mišljenje žene u tridesetima koja poznaje mnogo muškaraca, autorice redaka koje čitate. I baš too je, ukratko, Travis, filmski lik privlačan i težak za osuđivanje. Izmučena duša koja tumara zemaljskim Čistilištem koji je rekreirao Wenders. Suhi, negostoljubivi dijelovi Amerike, pustinja usred vremena kad je američki san bio življi nego ikad, neplodnost nasuprot raskoša i kiča osamdesetih koje su dale najbolje i najslađe od kapitalizma i zlatnih vremena.
Četiri godine Travis je lutao, ne znamo gdje, ali znamo da namjerava pronaći Paris u Texasu. Vjeruje da je tu začet i da su tu odgovori na sva pitanja koja ga proganjaju.
To je njegov početak i njegov cilj – on je moderni Odisej koji samo pokušava pronaći put nazad do doma i ljudi koji zapravo znače dom.
Amerika koju upoznaje nakon svog povratka je sapunica sa slike Normana Rockwella.
Na slici idealna, u suštini pustinja. Njegov sin Hunter je savršena protuteža režiranim životima odraslih – nevino, neiskvareno dijete koje svijet gleda sasvim drugim parom očiju. Wenders voli motiv takvog djeteta provlačiti kroz svoje filmove jer koliko god bilo klišej djeca imaju vještine koje smo odavno zakopali i zaboravili u vrevi svakodnevnog življenja. Kako Travis upoznaje svoje dijete i reintegrira se u društvo, njegovi lanci su jasni. On je zatočenik prošlosti i osobnih pogrešaka kao i mnogi koji hodaju među nama. On je hodočasnik koji želi okajati svoje grijehe i on svoju prošlost ne uspijeva ostaviti postrani i nacrtati osmijeh s kojim će izdržati dan. Njega njegova prošlost proganja, ali mu začudo daje i gorivo te smisao u nekom drugom životu u koji se vratio.
On zna svoju ulogu. On je otac, on je brat, on je muškarac no Travis je crna ovca… kao i svi ranjivi, izgubljeni, progonjeni. On zna te društvene uloge, čak i u simpatičnoj sceni traži pomoć da bude “otac” onako kako se od oca i očekuje.
„On je ovakav i onakav, on je sa šeširom, hod mu je ispravan, gleda u pod ili nebo, ima dostojanstvo.“
Koliko ste se vi puta našli u situaciji da dajete sve od sebe da ispunite ulogu koja vam je dodijeljena?
Wim Wenders odaje priznanje onima kojima to ponekad i ne ide od ruke, dok se čini kako svima oko njih je.
“Paris, Texas” je oda takvim ljudima. Oda ljudima koji u društvo pripadaju, ali istovremeno su neprilagođeni i gdje god pobjegnu ne mogu pobjeći od sebe.
Motivi lutanja i trčanja kroz američke pustopoljine ono su što i primjerice Forresta Gumpa čini prepoznatljivim toliko godina kasnije ili Chrisa McCandlessa u odličnom Into The Wild. Motiv koji vole i filmaši i publika, a koji je toliko snažan u liku Travisa.
Foto: Screenshot
Opipljiv je i motiv osamljenosti, poput hotelske sobe kroz čiji prozor gleda Hunter, osjećajući se sam na svijetu u tuđem gradu, motiv koji je Sofia Coppola preuzela u svom prekrasnom Lost In Translation.
Motivi su to koji nisu strani i meni i tebi, štovani čitatelju, štovana čitateljice
Uz glazbu Rya Coodera i flashbackove neke sretnije prošlosti ne možete osjetiti nego sjetu, melankoliju i bezbroj pitanja:
Gdje uopće nestane ljubav?
Kako ljudi ne riješe neke stvari?
Da li je, zapravo, glavni problem onaj koji imamo sami sa sobom?
Ispaštaju li drugi naše ožiljke iz prošlosti?
Win Wenders postavlja pitanja koja grebu…
On nas suočava s dijelom nas na koji nismo ponosni – jesmo li možda mi krivci? Jel moguće da se nismo suočili sami sa sobom? Am I the bad guy?
Travis skuplja i slaže cipele kao male podsjetnike da je čovjek lutalica, proklet da traži, da istražuje, da ga ne drži mjesto.
Barem Travis.
I oni poput njega.
Nakon lutanja, nakon praznine i nakon pustinje i američke i duhovne Travis pronalazi svoju staru ljubav u utjelovljenu u Nastassji Kinski koju prvi put vidimo tek kasnije u filmu i čiji ružičasti džemper i gola leđa pričaju za nju.
U finalu Travis se suočava sa starom ljubavi suočavajući se sam sa sobom u prostoriji koja i podsjeća na ispovjedaonicu.
Njihov dijalog je vrhunac kinematografije, dijalog koji je i monolog, životna ispovijed i suočavanje s onim tko si, što si, koji su ti grijesi i koliko je to nekad teška pilula za progutati.
I unatoč svim nedaćama, usponima, padovima, ljubavima, savršenim predgrađima, nevinoj djeci i sretnim i manje sretnim trenucima svima ostaje ogledalo s kojim se prije ili kasnije moraju suočiti. I to je Wenders servirao za kraj u tako dobro režiranoj sceni bivših ljubavnika koji se stapaju u jedno i zapravo gledaju u sebe same.
Ovdje leži veličina filma, to je poanta ove priče pogrešno tumačene da je samo o izgubljenoj ljubavi, ona je o izgubljenom sebi, povratku, ispravljanju stvari i konačnom pomirenju sa samim sobom.
Svaki drugačiji kraj bio bi pogrešan.
Paris, Texas je film lutanja, pronalaska i pobjede nad samim sobom i zaista ima li ijedne borbe više vrijedne?
Film iskupljenja.
Uz nekoliko suza, stisnut želudac, melankoliju i sjetu Wim Wenders ga ostavlja u nasljeđe svim lutalicama, tragačima, neprilagođenima i grešnima koji čine ispravno i učinak je upravo terapeutski, kako Travisu tako i nama.
Tekst napisala: Donna Dodig
Odgovori