REDATELJ: Sergio Corbucci
GLAVNE ULOGE: Jean-Louis Trintignant, Klaus Kinski, Vonetta McGee, Frank Wolff
TRAJANJE: 105 minuta
NAZIV ORIGINALA: Il grande silenzio
GODINA PROIZVODNJE: 1968
“C’è un uomo che fa tremare i cacciatori di taglie quando lo incontrano… si chiama Silenzio, perchè dopo che è passato resta soltanto il silenzio e la morte!”
Jednom mi je muž pričao o tom čovjeku. On osvećuje naše nepravde. A lovci na ucjene uvijek drhte, kad se on pojavi. They call him “Silence.” Because wherever he goes, the silence of death follows. (ponosnim glasom kaže udovica Pauline)
Legendarni folk – rock duo iz buntovnih 1960-ih – Simon & Garfunkel – iznjedrio je jednu od najpoznatijih pjesama svih vremena. Taj je singl u prvom izdanju ostao nezapažen i nije zvučao kao hit, a zvao se – The Sound of Silence. Pjesma predstavlja svojevrsnu himnu otporu, odnosno njeno značenje bi mogli prevesti kao – šutnja nije zlato, tj. ljudi bi trebali naučiti međusobno komunicirati (neki od nas to rade i pisanjem filmskih tekstova). Paul Simon je pisao i pjevao o tami, njegovom starom (jedinom) prijatelju, o šutnji, koja raste kao karcinom, o klanjanju neonskim bogovima, o talking without speaking and hearing without listening…Naravno, pjesma je preko filma Mike Nicholsa – Diplomac (Dustin Hoffman, Anne Bancroft & Katharine Ross) – postala bitna i za filmsku umjetnost. Međutim, autor ovih redaka smatra kako bi stihovi ove pjesme, u nekom prenesenom značenju, mogli biti signifikantni i za jedan potpuno drukčiji film – iz istog razdoblja – jer nitko se nije usudio, ometati zvuk – Tišine.
People writing songs that voices never share…
No one dared…
Disturb the sound – of silence…
Usamljeni konjanik, kroz studen, inje i prašinu, jaše iz daljine. Netko ga promatra iz zasjede. Njegov konj lagano i s određenim naporom kroči kroz duboki snijeg. Prvotno je konjanik nejasna crna vizura u vječnom snijegu i ledu. Možda osvetnik iz raja ili pakla. Naime, neki kažu kako na pištolju poteže brže i od vraga, dok će drugi reći – „For all I know, he is the devil.” Onda se kamera iz srednjeg fokusa, polako, još više udaljava i od konjanika ostaje samo crna točkica, u nepreglednom snježnom prostranstvu, kojeg krase borove šume i vrhovi snježnih planina. Uživamo u Tišini uz prekrasni Morriconeov poklon za uši. Jako simboličan uvod u film. Sve su ovo motivi, koje možemo naći i u kasnijim filmovima, ali jedan je ipak bio svojevrsni trailblazer, trendseter, pionir…
Dame i gospodo, upoznajte usamljenog revolveraša – pistolero solitario – Tišinu (Silenzio) i legendarnog talijanskog špageti redatelja – Sergia Corbuccija. Corbucci se dvije godine prije proslavio s legendarnim i originalnim Djangom, filmom koji je lansirao karijeru Franca Nera. Međutim, njegov revizionistički špageti western – Il grande silenzio (The great silence, Velika tišina) – ide uz bok Djangu, a za neke je i malo bolji, važniji, upečatljiviji te a u svakom slučaju – još mračniji i sumorniji. Ako ste mislili kako je Clint Eastwood u Nepomirljivima bio mračan, promislite još jednom. Naravno, Eastwoodov Will Munny (ubojica žena i djece) je svakako odjahao u mrak (ne u suton!) sa riječima:
Any sumbitch takes a shot at me, I’m not only gonna kill him, but I’m gonna kill his wife, all his friends, and burn his damn house down…
…Te je svima u gradu zaprijetio da pokopaju njegovog prijatelja i da više nikada ne naude kurvama, jer će se vratiti i sve ih poubijati…To je bio hollywoodski moderni revizionizam svetog kaubojskog žanra, sa završetkom, koji je (iako pesimističan) bio pravedan.
Ipak, poznavatelji filmske povijesti će Vam reći, kako to i nije bio izrazito mračan završetak filma, posebno naspram (za široke mase novopečenih gledatelja) zaboravljenog špageti vesterna – Velika tišina. Europski štih u kaubojskim filmovima je često sumorniji od uljepšanog Hollywooda. Naravno, i Amerikanci su znali snimiti vesterne bez happy end-a. Npr., sjetimo se legendarnog Paula Newmana i tužnog završetka u poštenom (ali nerazvikanom) filmu Hombre. He was called John Russell, je rečenica (i scena) za pamćenje. Upravo je Hombre (možda i među prvima) dao tada moderniji i istinski politički korektni naglasak na pitanje američkih Indijanaca (kasnije je došao Chato, Ples s Vukovima itd.). Tim putem (davanja određene počasti) ide i talijanski redatelj Cobrucci. Doduše, ovdje u glavnim ulogama nisu američki starosjedioci, već Corbucci snima političku alegoriju (maskiranu u špageti vestern) o drugim obespravljenim skupinama društva. Naime, film Il grande silenzio je nastao kao umjetnički odgovor na poznate atentate i politička ubojstva 1960-ih. Corbuccija su navodno inspirirale smrti Che Guevare (koliko je ta osoba zaslužila divljenje ili poštovanje, ostavimo za neki drugi put) i Malcolma X-a, a naravno, ne možemo ne spomenuti i šezdeset-osmaške atentate na velečasnog Martina Luthera Kinga te predsjedničkog kandidata Roberta F. Kennedyja (mlađeg brata JFK-a). Kraj politički turbulentnih 1960-ih se jednostavno simbolički ogledao u filmu Velika tišina.
Legendarna Velika tišina iz 1968. je svojevrsni drugi dio Corbuccijeve neslužbene mud & blood trilogije, koju još čine originalni Django (1966.) i Specijalisti (Gli specialisti aka Drop Them or I’ll Shoot iz 1969.). Django i Velika tišina se smatraju (možda) jedinim pravim špageti westernima, koji se mogu približiti majstorstvu legendarnog Sergia Leonea te njegovoj dolarskoj trilogiji (koju će znalci uvećati i za četvrti film i jednu od najboljih uloga legendarnog Charlesa Bronsona – Bilo jednom na divljem zapadu/ C’era una volta il West, a nije loš niti peti film s James Coburnom – Za šaku dinamita ili Duck you sucker, tj. Once Upon a Time … the Revolution). Ako Veliku tišinu direktno i primarno uspoređujemo s Leoneovim filmovima, ona bi se, na prvu loptu, mogla okarakterizirati kao B kategorija. Međutim, to je samo za površne kritičare. Naime, sva bitna obilježja špageti žanra su prisutna i kod Corbuccija, s tim da je on (puno) više politički angažiraniji u prikazivanju simbolike stvarnog života, a naturalizam i nasilje su na steroidima, dok se ipak poštuju određene umjetničke uzance, a kako sve baš ne bi postalo karikatura. Naspram Djanga (sjetimo se Franca Nera i strojnice kojom rafalno uništava Klu-Klux-Klanovce, što djelomično jest karikatura, ali i poruka, koju fanovi obožavaju, a koju je učinkovito preslikao Peckinpah u Divljoj hordi ili kasnije npr. Stallone u Rambu 4), Corbucci je u Velikoj tišini, ipak snizio ton apokalipse u samom body-count-u, što naravno ne znači da je napravio romantični film o skijanju u Dolomitima (znalci su izbrojali čak 43 mrtva u filmu). Upravo suprotno, on je u manje akcijski atraktivnom (usporenijem, a svejedno kraćem) filmu, na neki način puno više pokazao – smrt, pesimizam i potpuno ukidanje happy end-a. Dakle, Corbucci svira u drukčijem tempu. U Velikoj tišini, redatelj nije za allegro (brzo, radosno), već je više raspoložen za adagio (sporo, kao Leone u Bilo jednom na divljem zapadu). Iako su za strana tržišta napravljene dvije dodatne verzije završetka – jedna s happy end-om i jedna s dvosmislenim epilogom – u originalnoj verziji filma, nema sretnog završetka. Dakle, Corbucci nije ispričao bajku o zubić vili (kao popularni kaubojci prije, ili čak kasnije) te je više sumorniji, npr. i od Peckinpaha, iako mu je rafalna paljba, naizgled, utišana (doduše, glavni junak se služi polu-automatskim pištoljem, što mu daje određenu prednost pred zlikovcima…pištolj ima i kundak, koji služi i kao drvena futrola pa može poslužiti i kao puška).
Upravo su snježne vizure te zimski planinski ambijent bili nešto potpuno drukčije od španjolskih eksterijera, koji su glumili SAD ili Meksiko u Leoneovim filmovima. Ljubitelju skijanja, Corbucciju (zato je i snimio film na odmoru u Dolomitima), su se sviđali tzv. snježni vesterni, posebno Day of the outlaw (s Robertom Ryanom) te film Johna Forda Cheyenne Autumn (Jesen Čejena) pa su mu isti postali djelomični uzori za njegovu europsku (da ne kažemo – euro) viziju. Ako se vratimo i malo dalje u prošlost, postoji i jedan crno-bijeli (psihološki) western s tada mlađahnim Robertom Mitchumom (kojeg je Corbucci cijenio) – Blood on the Moon – koji je mogao biti inspiracija i za Silenziu. Kasnije je Robert Altman posudio Corbuccijeve snježne motive za svoj anti-vestern Kockar i bludnica (McCabe & Mrs. Miller, Warren Beatty i Julie Christie), a možda je i Sidney Pollack imao Veliku tišinu na umu, kada je snimio svoj survival western – Jeremiah Johnson (film koji je utemeljen na istinitim događajima te ima sličnosti i s ulogom di Capria u Povratniku). Što se tiče tužnog završetka, vjerojatno je Veliku tišinu volio i legendarni Michael Cimino. Naime, odlični Ciminov film Heaven’s Gate/Vrata raja (art vestern, koji je prvotno ispao potpuni financijski podbačaj, da bi kasnije bio priznat kao vrhunski film) je također imao tužan završetak (te prelijepe vizure udaljenih snježnih vrhova) i još bitnije – Cimino je, kao Corbucci, odavao počast imigrantima u SAD-u (naseljenicima divljih zapadnih prostranstava, neki su imali i slavenska prezimena), odnosno slabijima, koji su žrtvovani ili pokošeni od strane jačih. Dakle, radilo se također o politički angažiranom filmu.
Međutim, jedan veliki zaljubljenik u špageti žanr, poznat i slabijim filmofilima (iako nikad previše politički angažiran), je dao direktnu počast Velikoj tišini. Njegovo ime je – Quentin Tarantino. Iako Tarantinovi likovi, u kazališnoj atmosferi, uvijek imaju verbalni proljev – za razliku od Silenzie – ipak je Velika tišina, potpuno vizualno utjecala na film – Mrska osmorka (The Hateful Eight). Uvodna scena nepoznatog čovjeka, koji jaše u snijegu ili npr. famozna scena i razgovori u kočiji (koji su prvo bili u Velikoj tišini) te cjelokupni snježni ambijent su direktan hommage Corbucciju. Tarantino je rekao da je:
Film poput Day of the Outlaw Andre de Totha, koliko god bio poznat po tome što je tmuran i grub, praktički samo mjuzikl u usporedbi s Il Grande Silenzio.
Dakle, uz legendarnu Divlju hordu, Tarantinov najdraži vestern je – Velika tišina. Koliko je uspješno kopirao dobre strane Corbuccija, neka procjene Tarantinovi fanovi, ali cijenjeni čitatelji samo trebaju znati kronologiju događaja, tj. tko je prvi stigao na cilj u radu na mračnim vesternima. Također, drage dame i poštovana gospodo, morate znati i činjenicu tko je uz Leonea, a puno prije Tarantina, angažirao legendarnog glazbenog majstora Ennia Morriconea. Da, bio je to Corbucci u Velikoj tišini. Meštar Morricone je naglasio kako mu melankolični soundtrack (malo drukčije skladbe od klasičnog špageti Morriconea) iz Velike tišine, pripada među njegova najdraža ostvarenja.
Tko je tajanstveni i nijemi revolveraš Silenzio, sa crnim šeširom i crnim ogrtačem (nosi i pončo), na smeđem konju? To je francuski karakterni (dramski) glumac Jean – Louis Trintignant (Muškarac i žena, Moja noć s Maude, Z, Konformist, Lubav itd.) u za njega potpuno nekarakterističnoj, kaubojskoj ulozi. Priča je sljedeća: navodno je talijanski dramski glumac, legendarni šarmer Marcello Mastroianni, oduvijek htio glumiti u američkom vesternu, ali nije znao engleski. Kada se Corbucci jednom slučajno sreo sa Trintignantom, koji također nije govorio engleski, niti talijanski, pala mu je na pamet Mastroiannijeva rečenica te ideja o glavnom liku, koji bi bio nijem. I stoga, neka bude – Tišina. Iako je biti nijem, nešto potpuno netipično za filmskog naslovnog lika, kada govorimo o vesternima, to i nije u potpunosti kontra pravila. Naime, ni lik Čovjeka bez imena (a praktički i većine, npr. eastwoodovskih likova), nikad nije bio od puno riječi. Uvođenje lika, koji uopće ne govori je samo potpuno pojednostavljenje ovakvog koncepta. Tako glumac još više dobiva na tajanstvenosti te može predstavljati personifikaciju bilo koga (ali o tome nešto kasnije), a njegove geste progovaraju više od tisuću riječi. Zapravo, Corbucci ovdje ponovno uvodi glavnog lika, koji je svojevrsni samuraj. Naime, Silenzio i je lutajući samuraj bez gospodara (ronin), koji donosi pravdu u izopačenom svijetu. A u svijetu (ili zemlji) bez pravde, osveta je jedini zakon. Tajanstveni Silenzio (iako glumac Trintignant fizički nije dominantan) može biti i Bronsonov Harmonika (iz Bilo jednom na divljem zapadu), jer on je čovjek koji ima misiju osvete, tj. sređivanja računa iz prošlosti – naime, netko je bio odgovoran za rezanje glasnica.
Radnja filma u sebi skriva motiv osvete, ali već smo spomenuli kako se radi o političkoj alegoriji i društveno angažiranom filmu. Naime, u filmu smo svjedoci teške zime, koja sa sobom nosi oskudicu. Teški atmosferski uvjeti pretvaraju ionako siromašne ljude, gladne kruha, u totalne odmetnike. Ti odmetnici su se sklonili u brdima oko grada Snow Hill, ali se moraju spustiti u dolinu po hranu. Lovci na ucjene jednostavno čekaju u zasjedi te gladne odmetnike, a kako bi ih ubili (masakrirali) i prikupili nagradu. Tigrero (u eng. verziji – Loco) je vođa lovaca na ucjene, tj. vođa bande (sejmeni) te se udružio s korumpiranim bankarom i lokalnim dužnosnikom Pollicotom, koji želi očistiti dolinu od tih potlačenih ljudi. Dakle, negativci na strani zakona žele kontrolu. Jedina oporba ovom establishment-u (jer lovci na ucjene rade na strani zakona!) dolazi od tajanstvenog i nijemog revolveraša – Tišine. Ovdje se uvodi i žena u bitniju ulogu. Naime, kao što je lik Claudie Cardinale bio ravnopravan s muškim likovima u Bilo jednom na divljem zapadu, tako i u Velikoj tišini postoji bitan lik žene. Radilo se o (crnoj) udovici Pauline, koju je glumila Afroamerikanka Vonetta McGee (puno prije artificijelne političke korektnosti, a sjećamo se kako je Afroamerikanac bio glavni lik i u Romerovoj Noći živih mrtvaca, filmu snimljenom iste 1968…a i tamo su svi poginuli, čak ne od zombija…), koja je glumila i sa Eastwoodom u (snježnom) filmu The Eiger Sanction. Ista žena, čiji je suprug (odmetnik) ubijen, nudi Tišini 1000 dolara da ubije Tigrera. Silence, nakon promišljanja, prihvaća posao i postaje lovac na glave, koji lovi druge – lovce na glave. U radnju se uvodi i pomalo humoristično nespretni šerif (uz Tišinu, pozitivac u priči), kojeg je imenovao guverner Utaha, a kako bi, prije amnestije prema odmetnicima, uveo pravedni zakon u Snow Hill te priveo prave negativce i Tigrera. Tu se u jednom trenutku bitni likovi nađu u kočiji na putu za Snow Hill (i tu scenu je Tarantino kasnije posudio za Mrsku osmorku).
Trintignanov lik Tišine je svojevrsna božanska intervencija u brutalnom svijetu. On je plaćenik, ali pomaže slabijima. On ima i svoje pravilo – nikada ne poteže prvi, već u samoobrani čeka reakciju protivnika…ali uvijek puca prvi…jer je najbrži od svih. Ako ne ubije negativce, Silenzio ih anticipira te ranjava, preciznim hitcima u šake, tj. prste na protivničkim rukama. On nosi i karakterističan pištolj – njemački Mauser C96 (nijemi čovjek se služi istim pištoljima kao Nijemci). Dakle, umjesto pustinja i kaktusa, smješteni smo u planinu i snjegove, a umjesto colt-a i sl. američkih pištolja, naoružani smo europskim polu-automatskim pištoljem. Već su to dovoljni tragovi (u snijegu), u smislu, kako nećemo gledati karakteristični (špageti) vestern. Međutim, gledat ćemo vestern koji je utjecao na kasnija djela (uz spomenutog Altmana ili Tarantina i dr.). Naime, Clint Eastwood se u filmu Joe Kidd, također služio pištoljem Mauser, a ako se sjetimo snježnih vizura te planina iz (također Eastwoodova) Blijedog jahača (svojevrsnog Shane-a), onda vidimo da je Corbucci utjecao i na samog Eastwooda (koji, ipak, nikada nije otišao u potpuni pesimizam u svojim filmovima). Ipak, unatoč činjenici da je Tišina najbrži na obaraču, negativac ga u mučkom prepadu i fizičkoj borbi, na trenutak uspije prebiti i ozlijediti pa tek onda Tišina uzvraća (i Eastwood je bio ozlijeđen u filmu Za šaku dolara). To je samo još jedan trag u snijegu, koji nam govori kako je ovo potpuno neobičan, a ujedno i realan film.
Dakle, uz vrhunskog pozitivca, u ovakvim filmovima, mora postojati i vrhunski negativac. Savršeni negativac je bio Loco (ili Tigrero u originalnoj talijanskoj verziji), u izvedbi poznate njuške (životnog negativca) – Klausa Kinskog, kojem je ovo uz Fitzcaralda i Aguirre, gnjev božji, možda i najpoznatija uloga (glumio i u Za dolar više). Kinski je poznat po sadističkim ulogama, a ovdje je dobio i vampirski začin, jer mu je lik inspiriran vampirom, kojeg je glumio Boris Karloff, u filmu Black Sabbath. Odjeven u zimsku bundu (puno prije Tarantinovih likova), plavokosi Kinski je, sam po sebi, stvoren za vampirske uloge (Nosferatu) pa ovaj dodatak samo oslikava takav vestern u još mračniji ton. Urbana je legenda kako je Nijemac Kinski (koji je kao maloljetnik unovačen u Wermacht te se borio protiv Saveznika) uvrijedio američkog Židova Franka Wolffa (glumi nespretnog šerifa) sa riječima: mrzim Židove. Glumac Wolff ga je navodno htio zadaviti, a Kinski se kasnije opravdavao da je to učinio iz umjetničkih razloga. Naime, tako je htio istaknuti filmski antagonizam kroz suprotstavljene likove. Inače, antipatični Kinski je na filmski set poveo tadašnju suprugu i malu kći (kasnije poznatu ljepoticu i glumicu – Nastassju Kinski), a za vrijeme snimanja je paralelno imao aferu sa zgodnom Vonettom McGee (što je ostalo zapisano u njegovoj autobiografiji, samo je promijenio ime glumice u „Sherene Miller“). Zašto bi bilo koja žena pala na Kinskog(?), ostaje enigma, koja je zakopana ispod snjegova mračnih Dolomita. Naime, vizure Južnog Tirola (Sjeverne Italije) su (po)služile kao kulise savezne države Utah, za vrijeme poznate velike mećave sa kraja 19. stoljeća. Dakle, umjesto ceste za (npr.) Santa Fe, odnosno umjesto Fordovih totala i pustinjskih panorama, gledatelji se doslovno nalaze na planinskom putu za (npr.) Innsbruck ili npr., u mećavi na prvoj liniji bojišnice na Soči, tijekom prvog svjetskog rata (planinsko groblje je posebno pamtljiva scena u filmu). Kao što je navedeno, ovo je po svemu, potpuno drukčiji špageti vestern.
Foto: Screenshot
Corbucci režira film iz (lijeve) perspektive anti-establishment-a. Naime, bogataši (kroz lik korumpiranog bankara i lovaca na ucjene) predstavljaju ugnjetavače (on to ponavlja u svojim Specijalistima, gdje ipak pokazuje i negativni stav prema hipijima, koje nije volio zbog nezainteresirane pasivnosti u izopačenom svijetu – dakle, prezirao je bijeg od stvarnosti). S druge strane, siromašni odmetnici (pozitivci) su nešto kao seljačka buna ili družina Robina Hood-a te se (umjesto u šumi) skrivaju u planinama (te ubijaju konje – zbog hrane). Njih možemo gledati i kao vjersku manjinu, seksualnu manjinu, nacionalnu manjinu, imigrante, gradske prosjake, pripadnike određene malobrojnije nacije, koji graniče s pripadnicima veće nacije…tj. sve one, na koje se i u stvarnom životu zna sručiti ruka represivnih organa vlasti (slični motivi kao i u Ciminovu filmu – Vrata raja). A represivni organ je upravo Loco, kao svojevrsni sadistički šerif od Nottinghama (dok je pravi šerif opisan banalno i nedužno, ali pozitivno), koji prilikom ubijanja ucijenjenog crnca, kaže znakovitu (sarkastičnu) rečenicu:
U kakvim to vremenima živimo, kad život nekog crnca, vrijedi više od života bijelca…
Pojednostavljeno, bogati plaćaju ljudskom šljamu (groznim lovcima na ucjene) da ubijaju slabije i siromašne. A na strani siromašnih je samo jedan čovjek, zvali su ga – (veliki) Tišina.
Nekoliko je scena u filmu gdje žene i majke, mole tajanstvenog Tišinu da osveti njihove ubijene muževe ili sinove. Tajanstveni i nijemi Tišina, je prema Corbucciju, možda metafora Che Guevare (ako tog pojedinca gledamo s pozitivne strane, kao što to čini Corbucci) ili Malcolma X-a i dr., a možda predstavlja i simbol Isusa Krista. Naime, sjetimo se obespravljene mase, koja traži zaštitnika te stoičke borbe jednog čovjeka (sam protiv svih), nesretnog završetka ili rana na rukama, koje simbolički predstavljaju stigme. Dakle, Corbucci pokušava emitirati ideju o uzaludnosti nastojanja jednog čovjeka da promijeni svijet, što se obično tumačilo kao anti-kršćanski (u talijanskim terminima: antikatolički) stav. U tom pogledu, Silenziov neuspjeh u obrani siromašnih i njegova nasilna smrt, se zapravo odnose na pasiju Isusa Krista, odnosno na marksističku teoriju o Kristu, kao neuspješnom revolucionaru. U svakom slučaju (bez obzira na ove teorije), film doista možemo gledati kao simboličnu borbu dobra i zla, u kojoj se ruše kanoni (bajkovitog) vesterna i u kojoj pozitivac ne odjaše pobjedonosno u suton, već to čine negativci – i to u zoru!
Prvi filmski poljubac bijelca i crnkinje na tv ekranima je bio poljubac kapetana Jamesa T. Kirka (William Shatner) i poručnice Uhure (Nichelle Nichols), u jednoj od epizoda Zvjezdanih staza iz 1968. Iste godine Corbucci u Europi ide još dalje. On u Velikoj tišini snima pristojnu ljubavnu scenu bijelca i crnkinje, tj. Jean – Louisa Trintignanta i Vonette McGee te na neki način i u ovom (romantičnom) smislu probija barijere i to ne samo za vesterne. McGee doista ima ulogu samosvjesne i hrabre žene (odbija šarmiranje ljigavog bankara), koja suosjeća s Tišinom, jer njihovi likovi zajednički žaluju te se zajednički i tješe (a to slično radi i Leone s Claudiom Cardinale u C’era una volta…). Nešto kasnije je međurasni poljubac dao i Charlton Heston u filmu The Omega Man (a Vama je vjerojatno poznatiji remake tog filma, pod nazivom – I am legend s Will Smithom). Nažalost, poljupci i ljubav nisu mogli pobijediti zločinačku mafijašku organizaciju sadističkog Loca, kojeg je utjelovio vampirski Kinski. Ljubav ipak nije prevladala na ulicama brdovitog Chicaga.
Na filmskom setu je navodno potrošeno 26 tona pjene za brijanje, koja je u noćnim scenama izgledala uvjerljivije pa tako i imitirala snjegove Dolomita. Završna noćna scena u kojoj na kulise padaju snjegovi Dolomita je duboko simbolična te zbog nje neće plakati samo djeca (koja vjeruju u zubić vile), već možda i odrasli, koji ionako ne vjeruju u čuda. Svi odrasli muškarci, bez obzira na višak testosterona, su tako dobili teški Corbuccijev udarac u trbuh i glavu. Teško ozlijeđeni (u metaforičkom smislu – kastrirani) Tišina bi vjerojatno sredio Loca, jer i ozlijeđen je bio bolji (čovjek) od njega…ali nije mogao srediti cijelu bandu.
Pobjegnimo odavde…svejedno će ih ubiti (taoce u saloon-u),
kaže Pauline nijemom Tišini, već znajući naum poremećenog monstruma. Ali Tišina (Isus?) se svejedno odlučuje žrtvovati za ljude. Da je Isus pokazao svoje super-moći ili da postoji Bog koji intervenira (I don’t believe in an interventionist God, pjeva Nick Cave), svi bi živjeli u lijepoj bajci, ali redatelj Corbucci i sam odbija postojanje Utopije…jer ne postoje neki drugi svjetovi. Postoji samo ovaj jedan, mračan, brutalan i duboko nepravedan svijet, a svi mi u takvom svijetu, imamo samo jedan život. To je jednostavan i realan koncept imitacije života, jer znamo kako u svakom dobrom vesternu (ali i životu) postoje samo dobri naoružani momci, koji jedini mogu zaustaviti zle naoružane momke. Međutim, u nekim filmovima, pozitivci ne uspijevaju srediti negativce, što takva djela sedme umjetnosti stavlja na veću uzvisinu, naspram običnih filmova. A na toj uzvisini je i groblje pozitivaca, koji su stradali u hladnoj egzekuciji, pred streljačkim vodom. Preciznije rečeno, leševe će sačuvati snijeg i hladnoća, a kako bi ih lovci na ucjene mogli pokupiti kasnije. Sve ono što se dogodilo pred našim očima, u zadnjim minutama filma, bio je zločin protiv čovječnosti pa nije ni čudo da Corbucci daje posthumno odlikovanje za sve potlačene, siromašne, slabije…za radničku klasu bez novca u džepu…i bez korice kruha…ili za branitelje domovine pred zlim agresorima. Natpis na njegovom spomeniku, na kraju filma kaže sljedeće:
Pokolji 1898., u godini velike snježne oluje, konačno su iznjedrili žestoku javnu osudu protiv lovaca na ucjene, tj. ubojica, koji su pod krinkom lažne legalnosti, nasilna ubojstva učinili profitabilnim načinom života. Dugi niz godina postojao je natpis pred Snow Hill-om, koji je opisivao ovu legendu: ČOVJEKOVE ČIZME MOGU PODIZATI PRAŠINU S OVOG MJESTA I TISUĆU GODINA, ALI NIŠTA ŠTO BI ČOVJEK IKADA MOGAO UČINITI, NEĆE IZBRISATI MRLJE OD KRVI SIROMAŠNIH, KOJI SU OVDJE PALI .
Clint Eastwood je u filmu Za šaku dolara imao čeličnu pancirku (full metal jacket) te se poput Lazara, digao iz mrtvih, ali već znate da ovo nije takav film. Naš Silenzio nije imao nikakve gadgete, a uz teške ozlijede i bez zdravih ruku, nije mogao protiv nadmoćnijeg neprijatelja. Međutim, možda je uskrsnuo u nekim drugim filmskim likovima. Npr. ponovno u jednom odličnom westernu (s nadnaravnim elementima) Clinta Eastwooda – High Plains Drifter, tj. Nepoznati zaštitnik. Eastwoodov bezimeni Stranac u tom filmu, bi upravo mogao biti netko tko je došao s onoga svijeta, netko kao Silenzio. Stoga, film Il grande Silenzio može imati dvostruko značenje. Može se odnositi na Velikog Tišinu (usamljenog revolveraša s polu-automatskim pištoljem) ili na veliku tišinu. Na sumornu tišinu poslije bitke na ničijoj zemlji. Na tišinu koja gromoglasno odjekuje poslije strijeljanja. Na tišinu poslije napada termobaričkim oružjem. Kao zvuk komemoracije za nedužne žrtve raznih totalitarnih režima ili agresora. Taj zvuk tišine je ponekad glasniji od bombi…a riječi nisu potrebne, jer filmska slika govori više od 1000 riječi. Stoga, drage dame i poštovana gospodo – uživajte u Tišini (Enjoy the Silence)…
Buona notte, Silenzio…Neka ti je laka zemlja…i snjegovi mračnih Dolomita…
U mom oku samo hlad, u mom srcu samo stud, inje i prašina,
nisu čvorci p(j)evali, dok je iznad krovova – svirala tišina…
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori