RECENZIJA: PLAVUŠA – pasija Norme Jean

REDATELJ: Andrew Dominik

GLAVNE ULOGE: Ana de Armas, Lily Fisher, Bobby Cannavale, Julianne Nicholson, Tygh Runyan, Colleen Foy, Adrien Brody

TRAJANJE: 166 minuta

NAZIV ORIGINALA: Blonde

U scenarističkim temeljima Plavuše –  novog biografskog uratka Andrewa Dominika o liku i djelu Marilyn Monroe – nalazi se istoimena fiktivna biografija dotične glumice pod autorskim perom Joyce Carol Oates. Navedena knjiga 2001. godine našla se u najužem izboru za Pulitzerovu nagradu. U njoj autorica, kroz prizmu onoga kako je njena glavna protagonistkinja bila viđena u očima javnosti, piše njenu biografiju. Drugim riječima, piše o njoj kao o nekoj ideji, a ne osobi. Dominiku (Chopper, Ubij ih nježno), iznimno „prljavom“ redatelju koji se u svojim filmovima ne libi posegnuti za eksplicitnošću, ali i redatelju koji je svojim filmom Ubojstvo Jesseja Jamesa od kukavice Roberta Forda uputio  jednu od najboljih, ako ne i najbolju, kritiku (urbanih) mitova, knjiga je privukla pažnju koja je, u konačnici, donijela ekranizaciju.  Savršen spoj na papiru prerisan je u završni proizvod u vidu filma uz nemalu pomoć zaista očaravajuće Ane de Armas koja je ovom prilikom udahnula život Normi Jean – jednom od najkrhkijih, dječački najnevinijih uprizorenja na velikom ekranu minulih godina te gotovo pa nestvarno miom liku prožetom nevjerojatno tragičnim životom i sudbinom na svim mogućim razinama.

Plavuša pripada, kao što je napomenuto u ranijem pasusu, u iznimno probrano društvo biografskih filmova, kao što su to, primjerice, Jackie (2016) Pabla Lorraína te Prekrasan dan u susjedstvu (2019) Marielle Heller, koji se suhoparno ne bave samo osobom već i njenom idejom i ostavštinom – bave se onim što je ostavila iza sebe. Time Jackie Kennedy i Fred Rogers postaju neka vrste oruđa, neka vrsta uljane boje kojima portretiraju propast i održavanje mita o Kamelotu, odnosno utjecaju dobrote javne očinske figure na pojedinca. Andrew je uzeo javno poimanje i sliku o Marilyn Monroe (tragičan život, eksploatacija od strane filmske industrije i sl.) te ju replicirao kroz film uz nekoliko fantastičnih redateljskih odluka koje, prije svega, otkrivaju njegovu naklonost prema Normi Jean, osobi od krvi i mesa, osobi koja malena stoji negdje u podnožju Marilyn Monroe.

Film se otvara scenama u kojima Normi Jean – djevojčici – vidno psihički nestabilno majka (Julianne Nichols) objašnjava razloge očeva odsustva. Spomenute uvodne scene obilježit će cjelokupni film. Ta dječačka potraga, odnosno možda bolje rečeno, čežnja za očinskom figurom, između ostalih stvari, prožimat će film u cjelini bilo kroz pisma koje dobiva od oca, bilo kroz (ljubavne) odnose s muškarcima koje (po)često oslovljava s „tatica“. Takvi „tatice“, odnosno muškarci ujedno čine neki oblik strukture, odnosno kostura filma tj., pet filmskih poglavlja od koje svaki muškarac čini jedno poglavlje počevši od ranije spomenutog oca, preko „trojca“ s Charlie Chaplin Jr.-om (Xavier Samuel) i Edward G. Robinson Jr-om. (Evan Williams), Joe DiMaggia (Bobby Cannavale), pa sve do Arthura Millera (izvrstan Adrien Brody) te Kennedyja (Caspar Phillipson).  

Foto: Netflix

Zanimljiva je redateljsko – scenaristička odluka u kojoj imena, odnosno oslovljavanje Norme na prvom susretu od strane muškaraca otkriva njihov odnos prema njoj. Primjerice; Joe ju oslovljava s Marilyn, Arthur s Magda po neprežaljenoj ljubavi. Jedino ju Charlie i Edward oslovljavaju pravim imenom – Norma. Ovime se može reći kako su oni ustvari i jedini koji su je voljeli zbog nje same. Ta dihotomija imena ujedno je jedna od najfascinantnijih segmenata Dominikovog filma zato što se upravo u njoj skriva i otkriva kako njegova glavna intencija, tako i već ranije spomenuta ideja o Marilyn Monroe, o fiktivnom liku kreiranom za javnost koji biva eksploatiran od strane industrije i muškaraca na najgrozniji mogući način. Dominik namjerno, promišljenom intencijom replicira postupke industrije i muškaraca iz stvarnog života na filmsko platno, poprilično eksplicitno, čime nanovo na brutalan način eksploatira Marilyn Monroe, ali ne i Normu Jean. Ona ostaje potpunoma netaknuta i neokrznuta. Ovdje leži sva ljepota njegovog filma, upravu tu počiva nježno ljubavno pismo Normi Jean. U najemotivnijim segmentima filma koji su prožeti hipnotizirajućom, univerzalnom ljudskošću gledamo upravu Normu, a ne Marilyn. Njena žudnja za ocem, sigurnošću, obitelji, ljubavi i djecom zrcali svakoga od nas, zrcali sve ono za čime velika većina ljudi stremi i čezne – za zrncima ljudskosti – čime joj Dominik podaruje, s jedne strane, hipnotizirajuću humanu notu, dok s druge, slavodobitno podsjeća kako se iza sve te pompe i maske krije osoba sa svim svojim strahovima, nadanjima, problemima i čežnjama što se (po)često smetnulo s uma. Drugim riječima; Dominik je inteligentno bacio udicu u vidu besramno površne i eksplicitne eksploatacije Marilyn Monroe jer je naprosto bio svjestan kako će se velika većina ljudi uhvatiti na nju. Okrenuo nam je glavu na drugu stranu, usmjerio nam je pogled prema tlu i trnju kako bi ona koji lebdi poviše nas ostala neokaljana običnim smrtničkim pogledom, usmjerio nam je pogled prema tlu i trnju kako bi Norma Jean ostala neokaljana. Paradoksalno; obavijena i sakrivena u tom ruhu „prljavštine“ Norma je ostala besprijekorno čista. Ovime tag line filma: „watched by all, seen by none“ poprima sasvim jednu drugačiju i nadasve smislenu funkciju. 

Hektičnost „watched by all“ svijeta koji se ogleda u mizoginiji, tragičnom djetinjstvu, opijatima, površnosti dodatno je naglašena redateljevim meandriranjem između različitih omjera slike, promjenama između  crno – bijele tehnike i one u boji, rekreiranjem kultnih scena i fotografija, koje zamagljuju granice fikcije i jave, te različitim filmskim kadriranjem i načinima snimanja koje je Dominik besprijekorno izveo i odradio. 

Tehnički i zanatski bez mana ova fiktivna biografska drama smisleno i promišljeno je zamišljena kao poprilično nelagodno gledateljsko iskustvo uslijed pozamašne količine patnje, silovanja, abortusa, nepoštivanja, tragedije, odnosno slave koju je jedna žena morala nositi na svojim leđima kroz život – sama. Slava koja je kroz film portretirana kao neka vrsta ovisnosti kojoj se uslijed opetovane potrage za pripadnošću i odobravanjem Norma, nažalost, uvijek vraćala. Ovisnost o tom prokletom, okruglom blještavilu fotoaparata, i svemu što ono nosi sa sobom, naprosto je bilo previše jer nitko uslijed tog gledanja u plavušu koja je, kako je to znalački primijetila Elaine Showalter, parafraziram, bila željena i obožavana kao idealne slika ljepote i klase no istovremeno je bila prezrena i oskvrnjena kao kurva u pornografiji i fantaziji nije vidio Normu. Dominik ovaj pozamašan grijeh ovim filmom ispravlja, no u isti mah dodatno ističe i zabija u pesimistični lijes posljednji čavao povećeg kalibra ističući kako je stradala od ruke upravo onih koji su je jedini i voljeli, dodatno ističe na iznimno jednostavan, ali efektan način kako je četvrtog dana osmog mjeseca godine 1962. preminula samo Norma Jean, umiljata žena iz susjedstva nevjerojatne karizme ukrašena zaraznim osmijehom, a ne Marilyn Monroe, obična plavuša s celuloidne trake.

OCJENA: 9

Autor teksta: Nikola Fabijanić