REDATELJ: Stephen Daldry
GLAVNE ULOGE: Nicole Kidman, Meryl Streep, Julianne Moore, Stefane Dillane, John C.Reilly, Toni Collette, Ed Harris
TRAJANJE: 110 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Hours
GODINA PROIZVODNJE: 2002
Nekoć davno Virginia Woolf u društvu svojih suicidalnih misli i depresije koja visi s plafona piše moćnu i vječnu novelu pod naslovom „Gospođa Dalloway“ Gospođa Dalloway može pronaći svoju publiku i u 21. stoljeću i svako od nas zna jednu gospođu Dallowaj ili je nekad, često ili povremeno upravo ona. Upravo je gospođa Dalloway glavni protagonist u filmu Stephena Daldrya kodnog i moćnog imena Sati. Sati su jedina konstanta u svačijem životu. Oni teku, prolaze, neopterećeni i slobodni i ne brinu za nas, naše bore, bitke i slatke životne radosti. Sve nas može izdati ali vrijeme neće. Ono uvijek teče svojim tempom i igra se s nama, jer mi smo ti koji razmišljamo o prošlosti, kopamo po njoj, nosimo uspomene, postajemo anksiozni zbog budućnosti i zaista veliki dio svog života trošimo na neizbježno kuckanje sata. Vrijeme: Mi – 1:0.
Film “Sati” urezao se u kožu i um otkad sam ga prvi put pogledala. Prvo zbog njegove forme koja prati živote tri žene u tri različita vremena čiji su životi neizmjerno slični u svoj njihovoj tuzi, životnosti i uzdasima. Drugo zbog njegovog doticanja teških tema, poput homoseksualnosti i suicida. Treće zbog izvedbi tri glavna snažna ženska lika (women empowerment at its finest).
Meryl Streep, Nicole Kidman i Juliane Moore podnijele su breme ovog filma u različitim dekadama i životnim situacijama (uz odlične asistencije Ed Harrisa, Toni Collette, John C. Reillya i Claire Danes). Teški podsjetnik na cikličnost vremena i njegovo ponavljanje, slično kao u Kubrickovom “Isijavanju” koje govori o krugu nasilja koje se ponavlja tako i “Sati” govore o krugu suicida, depresije i životnih drama koje se ponavljaju.
Foto: Paramount Pictures
Nicole Kidman je Virginia Woolf (neprepoznatljiva i zasluženo ovjenčana Oscarom), žena koja depresiju nosi u torbi i koja ima sve što jedna žena tog fragilnog vremena može poželjeti… ali nije sretna. Njen ispušni ventil i razlog za življenje su pero i papir. Ona je majstor riječi, žena s polu-muškim mozgom i svakodnevan tužan prizor svom brižnom suprugu. “You can’t find peace by avoiding life Leonard” reče ona suprugu malo prije nego što je odlučila potražit kraj duge u hladnoj rijeci.
Juliane Moore je Laura Brown, žena koja čita njenu Gospođu Dalloway u dokonim vremenima vlastitog života domaćice – ona je kućanica, supruga, majka i svi ostali plusevi SAD-a pedesetih godina dvadesetog stoljeća no ona je žena bez istinskog smisla koja pokušava okončati svoj život u hotelskoj sobi, ali je sprječavaju činjenica da ima sina u nježnim godinama i plod u svom trbuhu. Iako je očito da činjenica da je majka njoj nije dovoljna i da ona vene praveći torte u tipičnom američkom predgrađu.
Meryl Streep je Clarissa Vaughan, suvremena gospođa Dalloway. Ona sebi kupuje cvijeće i organizira zabavu za svog posrnulog prijatelja.
Prijatelj je Richard Brown (uvijek odlični Ed Harris), potomak suicidalne Laure Brown, a on nasljeđuje taj nesretni gen i živi u svom vlastitom paklu u četiri zida stana u New Yorku. Upravo on primjećuje i poentira Clarissinu sličnost s junakinjom Virginie Woolf u tom stanu, desetljećima i desetljećima kasnije.
Sva tri lika doručkuju, udišu jutro pune nade i završavaju s tugom.
Sva tri lika nude različit pogled na slična životna pitanja.
Sva tri lika su gay ili biseksualne žene – jedina Clarissa ima luksuz modernog vremena u kojem može bez paravana živjeti svoj život, dok druge dvije bivaju doslovno ili metaforički utopljene noseći svoju tajnu.
Foto: Paramount Pictures
Ta divna fabula s tri različite priče, tri različite žene, tri različita vremena i tri različite tuge istinski je forte ovog filma.
Kad tražite dramu tražite katarzu, tražite nekoga kome je gore nego vama, tražite životnost i par sati realnih ljudi s realnim problemima.
Sve to i još malo više nude “Sati”.
Koketiranje s temom suicida ovdje je izvedeno gotovo prozaično, nudi se gotovo kao logično objašnjenje za skraćivanje muka tih nesretnih likova. Homoseksualnost nije naglašena već se proteže kroz njihove priče kao podsjetnik da postoji od pamtivijeka i da nije neprirodna ili bolesna već nešto što je dio čovjeka koji je poput mene ili vas.
“Sati” uspješno otvaraju i temu kompleksnosti i kaveza života žene. Bez obzira da li je ona kućanica ili uspješna spisateljica ta žena je često u kavezu društva u kom živi, u kavezu braka, djeteta, društvenih normi ili konvencija. Taj kavez je teško razbiti u svim pričama i sva tri vremena i ostaje u nasljeđe novim generacijama žena. Oh kakav je luksuz živjeti život kakav pojedinac želi – ostaje kao gorak osjećaj nakon ovog filma ekraniziranog prema noveli dobitnika Pulitzera Michaela Cunninghama. Čak i suvremene slobode nisu ono što će razbiti kavez u kom živi prosječna žena koja želi biti društveno prihvaćena, voljena, shvaćena.
Sati su lektira za svaku ženu, oda njenoj odgovornosti, majčinstvu i tihi vječni podsjetnik da se i najsnažnije među nama mogu izgubiti u mraku. No ne treba ga gledati tako negativno, treba biti nada da razbijanjem staklenih stropova i neživljenjem tuđih očekivanja možemo učiniti svoje sate puno sretnijima nego naše tri prekrasne i nesretne junakinje.
Tekst napisala: Donna Dodig
Odgovori