PREDSTAVLJAMO GOODTALKING AUTORE: Donna Dodig

Pozdrav Goodtalking community,

Javlja vam se jedna od vaših autorica Donna Dodig ili skraćeno „umjetnički“ DD. Donna je dijete jedinica rođena 1992. u Njemačkoj, a pod suncem Dalmacije živi u Podstrani kraj Splita (najpoznatijoj po ljetnim gužvama i hotelu Lav). Po struci sam magistra sociologije što je nekako savršeno spojilo moj znatiželjni um za sve sfere društva i moje kritičko promišljanje o istom. Radim u osiguranju, završila sam i WSET vinsku akademiju te me ima na sto strana. Pisanje je moj hobi, ispušni ventil i prirodni antidepresiv. No iznad svega toga moja je filmofilska duša koja živi za filmsku umjetnost. U nekoj mojoj utopiji ja bi gledala filmove, pisala o istima i od toga živjela. I to je dobar san, za početak.

Moju strast za filmovima probudili su moji mladi roditelji, majka opsjednuta Alainom Delonom, Jean-Paul Melvilleom i film noirom te otac opsjednut Fincherom i Tarantinom. Tako sam s 10 godina gledala Hitchcockove Ptice jedno nedjeljno jutro na HTV-u i… ostalo je povijest.

Inteligencija je kad se svugdje možeš uklopit ali nigdje ti nije 100 posto ugodno ali taj puni postotak pronalazila sam oduvijek u trenucima pred ekranom kad smo ja i moja umjetnička priroda bili prepušteni kinematografiji. Do danas film je moja prva i omiljena forma eskapizma.

Živo se sjećam vremena kad su me roditelji vodili gledati Gospodara prstenova u nekadašnje splitsko kino Central i kako sam otad zakačena za taj isti osjećaj. Danas su kina luksuz (hvala inflaciji) i koštaju kao prosječni ručak, ali su vatromet za osjetila i um koji si priuštim što češće. Volim osjećaj mraka i samo tebe i tvojih misli uperenih ka velikom ekranu na kojem je nešto samo za tebe jer svi drugi jednostavno nestanu u mraku i tišini.

Još dan danas strahujem da će mi pokucati policija na vrata zbog svih gigabajta (terabajta?) torrenta koje sam skidala u prošlosti da bi gledala sve što me zanima. Danas zarađujem i plaćam streaming platforme i filmske pakete kako bi mi sve bilo dostupno s kauča u trenutku.

Lepeza jedne nepopravljive filmofilke DD ide od Gilde i Sunset blvd, preko Kose i Djevojke koju sam volio, Plavog Baršuna, The Usual Suspects i U ime oca do Birdmana i La La landa. Krstarim po kinematografijama mnogih država i to je ljepota umjetnosti što zaboravlja na granice, jezične barijere i kulturalne razlike te nam ostaje svima u nasljeđe. Umjetnost i film čine nas građanima svijeta. I zato kad umre umjetnost umire i društvo. S nadom da će nas zaobići nuklearna zima i da će film poživjeti radujem se i svemu onom što stiže (idemo Top Gun!).

Foto: Screenshot

Posljednjih godina svjedoci smo promjena u svijetu filma, rasta broja ženskih redateljica, padanja nekih filmskih figura, temama koje su nekoć bile tabuizirane, nekim dobrim i nekim lošim stvarima. No film nikad ne izdaje i stoički podnosi i sve nove pokrete.

Stoga nameće se zaključak – omiljeni žanr nemam kao što nemam ni omiljeno vino. Vino je umjetnost u boci, a omiljeno ovisi o trenutku. Isto je i s filmom. Kad mi jajnici plaču u PMS-u treba mi drama za suze, ostacima mjeseca treba mi Rosemaryna beba, dobar triler ili povijesni ep, čega god mi je duša tad gladna i kako se u danom trenutku osjećam.

Zbog činjenice da ne vjerujem ljudima koji gledaju filmove čisto da bi imali background sound o istima sam oduvijek čitala i guglala čime su me internetski pašnjaci doveli i do Goodtalkinga koju godinu unazad. Tamo sam pronašla zajednicu filmofila – običnih ljudi koji proživljavaju film u svakoj njegovoj formi i tako sam danas, svojoj strasti i vještini prenošenja riječi na Wordov virtualni papir zahvaljujući, tu. I u tome pronalazim satisfakciju – u saznanju da su još mnoge individue zaljubljene u iste stvari kao ja koliko god različiti bili i iz različitih životnih situacija stizali.

Definitivno film nije samo epizoda za razbit dosadnu večer, on traži angažman i uključenost promatrača, promišljanje i osjećaj, on nikako ne voli ravnodušnost i želi da pruži istinski osjećaj u svijetu gdje sve postaje mehaničko, prebrzo i površno.

Veselim se svakoj riječi koju napišem o filmu jer je iskrena riječ jednog zaljubljenika, a prije nekoliko dana jedna mi je gospođa rekla – „Donna čitala sam i plakala na tvoju recenziju Planine Brokeback.“

I za mene to je najveća nagrada.

Iako stojim pri svojim riječima da nemam omiljeni film i da on ovisi o trenutku neke rado izdvajam jer mi ostaju za vječnost: