AUTOR SERIJE: Arthur Hopcraft (prema knjizi Johna Le Carrea)
GLAVNE ULOGE: Alec Guiness, Anthony Bate, Michael Jayston, George Sewell, Ian Richardson, Terence Rigby, Bernard Hepton
TRAJANJE: sedam epizoda
GODINA PROIZVODNJE: 1979
NAZIV ORIGINALA: Tinker, Tailor, Soldier, Spy
»After a lifetime of living by my wits and on my memory, I shall give myself up full-time to the profession of forgetting. I shall establish myself as a mild eccentric. Discursive, withdrawn, but possessing one or two loveable habits, such as muttering to myself as I bumble along innocent pavements. I shall become an oak of my own generation.«
Povezati jednu od špijunskih spisateljskih legendi, jednog od osobnih favorita među glumcima, zatim izuzetno dragog lika iz romana i serija, nije to lako. Uvijek mi je nešto manjka, nešto viška, ovdje izreži, ondje zalijepi… kao da na satu likovnog radim s onim šarenim papirima. Jedno bez drugog, trećeg ili četvrtog, uz nadu za peti, meni je nemoguća misija. No probat ću; isprika na mogućem skakutanju, ponijet će me riječ i postat će paragraf. I usput, iako računam da je većina vas pogledala barem film, trudim se koliko-toliko ne pokvariti dojam onima koji nisu (što je prilično nemoguće, sve je rečeno, ovo su stvari kojima se čovjek vraća).
Žedni gutači špijunske literature možda su imali priliku pogledati ove vrhunske ekranizacije dvaju od tri romana Johna LeCarréa iz serijala Karla: »Tinker, Tailor, Soldier, Spy« iz 1979. i »Smiley’s People« iz 1982. godine. »The Honourable Schoolboy« nije ekraniziran, a on je u sredini, pa šteta ali dobro sad. Uz istoimeni biser britanskog špijunskog trilera iz 2011., impozantne ekipe, ovjenčan oceanom pohvala, kako kritike tako i gledatelja, krajnje je vrijeme da kažemo štogod o tome. Bilo da ste čitali romane ili ne, ovo je prava slastica, pa još ako naginjete neodoljivom dobu Hladnoga rata i onome što bi nazvali vintage, punokrvnom špijunažom. U ovom slučaju, obje serije stavljam na pijedestal, to je čudo zaslužno/krivo što sam uopće ikako počela pratiti serije. Oba redatelja (TTSS režirao je John Irvin, a Smiley’s People, Simon Langton – zar o njima treba išta puno reći) uz pomoć le Carréa izvlače na ekran mnogo podteksta koji poneki pročitaju između redova u knjigama, ali gledatelj nije zbunjen do granice nepodnošljivosti, taj vez je besprijekoran. Jasno je da i u ovom slučaju veliki dio uspješnosti adaptacija nosi i izbor glumaca te njihova izvedba.
Kroz sedam epizoda od po cca 50-ak minuta (plus 6 epizoda Smileyjevih ljudi, nerazdvojivo je to), vrsnu režiju i skladan scenarij, serija se kao izbor pokazala vrhunskom formom za predstavljanje ovakve tematike, ako ćemo raditi bilo kakvo usporedbe s filmom. Moram napraviti malu i možda subjektivnu paralelu s osjetnom zagubljenošću u vremenu i prostoru moćnog Ludlumovog serijala o profesoru Davidu Webbu, a.k.a Jasonu Bourneu, gdje je prilikom rada na scenariju sve i jednog filma nestalo more izvrsnih, interesantnih i često ključnih pojedinosti (nećemo o vremenskim nepodudarnostima). Ispali su manje-više dobro, no ljubitelji knjiga vjerojatno nisu bili u potpunosti zadovoljni. Upravo zbog toga smatram da je potreban naglasak i na likovima, a ne samo radnji. Iskreno? Ostane tako puno prostora koji se da stilski ispuniti i dotjerati do savršenstva. Očito je, nakon stotina sati filmova i serija, da i jedan i drugi pristup imaju i dobre i loše strane – uobičajeno je da je film zbijeniji, iako je pametno i nepretenciozno iskoristio sve što se iz serije iskoristiti da, bez izmišljanja tople vode.
No što nam pruža taj fantastični i nenadmašni anti-špijun George Smiley u blistavoj izvedbi Sir Aleca Guinnessa, definitivno jednoj od najboljih otkako je TV-a i serijskog programa? Dio vjerojatno znate, ali cijelu priču ne.
Foto: BBC
Godine su Hladnoga rata, a pod kišobranom britanske obavještajne zajednice radi i jedna manja, vrlo posebna i prikladno nazvana »Cirkus« – u njoj tajnama, špijunima, prebjezima i općenito muljažama s obje strane Željezne zavjese rukovodi Control (Alexander Knox –nikad ne saznamo ime, jasno), uz suradnju nekolicine vrsnih likova kao što su britki Bill Haydon (karizmatični Ian Richardson), Percy Alleline (Michael Aldridge), Roy Bland (Terence Rigby), nenadmašni Toby Esterhase (Bernard Hepton), neizbježni Sir Oliver Lacon kao veza s Vladom (Anthony Bate) i Jim Prideaux (Ian Bannen). Tu je još pokoji leteći lik koji, iako razrađen, možda bez potrebe zauzme prostor u tekstu (iako ovom rečenicom činim nažao svakom sudioniku serijala). Tu je i mladi oportunist Ricki Tarr (Hywel Bennett) te spretni i okretni Peter Guilliam (Michael Jayston).
Nije čudno što u prvih dvadesetak ili više minuta prve epizode uopće ne vidimo Smileyja. U ovaj špijunski svijet uvodi nas ruska babuška i njeni mnogi slojevi, tajne u tajni tajnine tajne špijuniranog špijuna. Dakle, George je (prisilno) umirovljen stariji gospodin koji u svojoj glavi, uz citate pjesnika, pisaca, filozofa i umjetnika, nosi najveće tajne svoga doba. Serijal počinje potezom Kontrole za koji nitko ne zna, pa čak ni njegov odani Smiley: veliki je šef naslutio krticu, ne samo visoko pozicioniranu u tako elitnoj obavještajnoj postrojbi, već među njegovim najboljim i najbližim suradnicima! Skriven godinama, kodno ime Gerald uspješno podriva autoritet Cirkusa i prijeti kolapsu ukupne britanske obavještajne zajednice. Kontrola je uništen spoznajom, vuče opasne poteze a Vlada šalje vječnog »pregovarača« Sir Olivera Lacona po umirovljenog Smileyja, ako bi se, eto, vratio i (doslovno) »počistio štale u cirkusu«. Njega nije lako pronaći u svima poznatom prebivalištu Bywater St. 9, Chelsea, London, gdje obitava George i njegova vječno odsutna supruga, Lady Ann (savršena Siân Phillips, ako se tko sjeća opake Livije iz još jednog vrsnog serijala, »I, Claudius« – šteta što inače Siân nema više minutaže u serijama i na filmu ali onda ne bi bila duh, kakva treba). Ne cvjetaju ruže između Georgea i lovely Anne; on o tome ne priča (ipak je gospodin) a ona voli šarati, no problem je kad mu zađe u teritorij i zašara s kolegom, jedinim dostojnim rivalom na svakome polju. Nagovoren na povratak (sindrom žabe i vode), Smiley okuplja dio po dio stare ekipe te sastavlja slagalicu ne bi li ispravio katastrofu koja se umalo izrodila u prvoklasan međunarodni incident. Pokušava spasiti Cirkus od neminovnog utapanja, potpuno nesvjestan (ili ne?) da je razlog njegovom umirovljenju upravo ono, što ga čini tako suprotnim ostalima – bar mi znamo da je jedino on sposoban kvalitetno špijunirati špijuna, i razotkriti krticu u samome vrhu. A tko je u to doba aktualni prvak u bivanju neprijateljem cijelome Zapadu? Ruške, Ruje i zastrašujući Karla, voditelj moskovskog obavještajnog centra, mračna i karizmatična spodoba koju ćemo vidjeti jednom u prvom i jednom u drugom serijalu, no lik koji je tako majstorski upleten u cijelu priču da njegova nazočnost neosporno i suvereno poput mračnog no nezaboravnog duha lebdi kroz oba i veže ih pupčanom vrpcom. Voljeni kapetan Jean-Luc Picard (Patrick Stewart) je bez i jedne riječi u scenariju i s vrlo malo minutaže iznimno uvjerljivo odradio asketskog baruna ruske špijunaže, koji je u svoje vrijeme vrbovao najveće umove i patriote Velike Britanije i šire, vedrio i oblačio u vlastitoj zemlji, među prijateljima i obitelji, cijelo vrijeme igrajući mentalnu partiju šaha sa Smileyjem, pušeći Camel i noseći Georgeov Ronson upaljač kao podsjetnik neuspjelog Smileyjevog pokušaja da ga vrbuje u Delhiju. Dok je u prvom serijalu Smiley reinstaliran u Cirkus kako bi izlovio izdajicu ideala, domovine i svega što znači »Great« ili »Britain«, u drugome će ganjati Karlu, došavši kroz vrlo intrigantne paralelne zaplete i rasplete do kompromitirajuće dokumentacije kojom ga može srušiti, osvetivši se za vremena kad je taj isti Karla putem stručno vođene, voljne i pametne cirkuske krtice dobivao ekstravagantne i više nego strogo povjerljive podatke koji su mu, uz vlastiti um, odricanja i ludilo, omogućili tako visok status u vlastitom obavještajnom dvorištu.
»Look, I am not offering you money or hot women or fast cars, you have no use for such things. And I am not going to make any claims about the moral superiority of the West. I’m sure you can see through our values, just as I can see through yours in the East. You and I have spent our lives looking for the weaknesses in each other’s systems. I’m sure each of us experienced innumerable technical satisfactions in our wretched cold war. But now your own side is going to shoot you, for nothing. For misdemeanors you have not committed, because of a power struggle within your own kind, because of someone’s suspicions or sheer incompetence.«
Način na koji su Smileyja u prvom serijalu dočekali bivše kolege daje naslutiti da je tu bilo zamjerki, podvala, nepredvidivosti i prikrivanja materijala, zvrčki i pravoga smeća. No on ima jake potporne stupove: jedan je (i jedini) desna mu ruka, Peter Guilliam, kojeg zapadaju razne vesele zadaće, npr. Posudba (vrlo legalna) neophodnih skrivenih dokumenata, strateška vožnja u sportskim autićima, i općenito čuvanje Georgeovih leđa, a druga je Connie Sach (kratka ali briljantna izvedba Beryl Reid u oba serijala), bivša analitičarka Cirkusa koja je, poput Smileyja, odaslana u Sibir obavještajne zajednice, rezerviran za nepoćudne dinosaure njenog i Georgovog kalibra. Ne može se ne primijetiti markantni Ian Richardson, čija pojava u ulozi Billa Haydona zrači onim štihom previsoke, trule klase, Savoy Road odijela, sarkazma i uma preširokog da ne bi shvatio i/ili prihvatio beskraj opcija koje se u tom (i svakom drugom svemiru) takvima nude. Kočoperni i svim mastima premazani Toby Esterhaze je također uloga za pamćenje, osobito u drugom serijalu u kojem ima više prostora da se razmaše i kao glumac, no tu mu je i minutaža i uloga bitnija. Poslije afere s cirkuskom krticom, na čelo odabranih dolazi pompozni Lauda Strickland (Frank Moorey), koji s vrlo malo minuta u tek jednoj epizodi uvjerljivo utjelovljuje plavu krv, old money, ponešto umišljenosti i općenito – britanštinu na kvadrat. Naravno, čim Smiley počisti štale, isprate ga u mirovinu. Opet.
U biti, teško je o dvije serije govoriti odvojeno jer su jedno te isto tkanje – s tek par promijenjenih glumaca u Smiley’s People, dok čak i bit – lov na morskog psa Karlu – nije ništa drukčija, lakša ili teža od lova na krticu u vrhu Cirkusa. Smiley, kako i prvi put zaigra u lovu na izdajnika u svojim redovima, igra i drugu partiju, no i u takvoj uvijek ima kolateralne štete, kao i u braku s Lady Ann ili odnosima s prijateljima, neizrečenom no osjetnom odmjeravanju snaga s oponentom Karlom, kojeg očito izuzetno cijeni.
Obje mini-serije izvrsno su elaborirale štivo kojim su raspolagale, s dubinski i suptilno profiliranim likovima (uvijek je sve samo nagoviješteno), Osobno, subjektivno, objektivno i na svaki drugi postojeći način i atribut, Smiley’s People je dosegao ako ne i premašio jačinu prve serije. Zaplet je, kao što i očekujemo, kompleksan do mjere da masa ljudi (moja bolja polovica je upravo postala »masa«) ne čita ni knjige jer ako je nakratko ostaviš, moraš ponavljati tko je tu kome što. Nije drukčije ni sa serijama. Uz par novih likova te izmijenjenih uloga (Guillama ovaj put glumi Michael Byrne, a ponešto nedovršenu iako dobru i potrebnu Madame Ostrakovu izvrsna Eileen Atkins), već poznato ozračje miriše na kišom saprane londonske pločnike i neku neuhvatljivu melankoliju kojoj je, naravno, uzrok izvrsna Guinnessova gluma. Moram reći da je ovo možda jedna od najbolje pogođenih kombinacija glumac-uloga, iako mi je dragi gospodin podjednako dobar u čemu god sam ga gledala. Ono zbog čega su Smiley’s People možda, ali tek mrvicu bolji od TTSS je ponešto sretniji kraj, ako takav uopće postoji u situacijama u kojima uvijek nekoga ili nešto žrtvuješ, u kojima nikad nema pobjednika. Za razliku od Tinker, Tailor, Soldier, Spy, u kojem su likovi vrsno razrađeni, ovdje su jače iznijansirani i zreli. Smileyjevi ljudi nas tjeraju da ih volimo – u njima ima više osjećanja, prijateljstva, odanosti, i praktično svi razlozi bilo kojeg sukoba urađeni su na neki skoro kafkijanski, ili egzistencijalistički način, gdje svaki lik ima svoja opravdanja i u biti nitko nikome nije kriv, osim samome sebi. Koliko god je otrovno bolan i neizbježan kraj prve serije (i filma), Smiley’s People je tek naoko pitomiji – trijumfira dobro ali ono dobro kad kažemo, »ma baš kako treba«. Uz prepoznatljivo skromne poštapalice »I’m afraid…« »I suppose…«, »I don’t mind…«, koje iz tuđih usta i u tolikoj količini znaju doista biti iritantne, Guinness briljira jer mu je takav stav prirođen, a Smileyju se u moru otrova koji se nakupljao desetljećima, u očaju sukoba paktova i Zavjese, konačno pružila prilika da bude istinski Smiley – filantrop koji će za svakoga, pa i pandana s tamne strane, Karlu, učiniti što se mora, no pri tome mu dati sasvim ljudsku, opipljivu nijansu.
Foto: BBC
Za ljubitelje špijunske tematike, ovo je obavezno gradivo, pod uvjetom da ne očekuju adrenalinske shotove češće nego li je potrebno; neće s glavnim protagonistima skakati preko krovova, s padobranom (ili bez), mlatiti petnaest ljudi odjednom ili skopolaminom izvlačiti istinu. Smiley svoja čuda postiže pričom. Ovo nije triler, ovo je (jednina, pošto se prema objema serijama odnosim kao prema jednoj) hardcore špijunska drama ciljano sporog ritma uz dovoljno napetosti da prikuje za ekran i tjera na ono što smo svi već sto puta proživjeli: još ću samo jednu, pa ću nastaviti sutra, u to svane jutro i gledamo odakle se vedri i kako uopće otići na posao.
Kad sam davno prvi put pročitala da će se raditi film, mojoj sreći nije bilo kraja, a kad sam došla do detalja tko nosi koju ulogu, dosegla sam zvijezde. No, o tome je već svašta rečeno, pa ne bih elaborirala, osim dodala tadašnju (sitnu i neutemeljenu, ali ljudsku) sumnju u vezi fine razrade likova, smirenog tempa bez naglih trzavica, savršene uklopljenost predjela i likova u okruženje u kojem se radnja dešava: bilo je sigurno teško izboriti se s time, velike su to cipele, ali je i film imao doista vrhunske džokere i nije pretendirao biti bolji, već samo mrvicu drukčiji, zato što je – film.
Smileyji ovoga svijeta su, valjda, oduvijek rijetki i, iako u sebi ne nose klicu zla, nisu svugdje (možda nisu nigdje, i možda baš zato nisu) poželjni, ali su prijeko potrebni. I sâm istjeran iz svijeta kojemu je podario mladost, u razgovoru u kojem su neophodni još podmazani točkići pouzdane Connie, George je sjetno podsjeća, »You’re losing your sense of proportion, Connie. It’s time you got out into the real world.« Nije li to prijetnja, usmjerena kako prema staroj prijateljici, tako i prema samom sebi?
Dečko, dama, kralj, špijun i Smileyjevi ljudi neosporno su bogati razvijenim, punokrvnim likova, prostorom, vremenom koje omogućuje potpunu apsorpciju gledatelja i aktivno uključivanje u svaki pojedini aspekt radnje, protagonista i njihovih nijansi. Jasno, to je nemoguće postići a da se dobije ona vrsta napetosti kakvu smo sretali kod adaptacije npr. Ludlumova Bourneova identiteta i slično, međutim to su ionako kruške i jabuke. Ono što je u ovim dvjema serijama s lakoćom, ali trudom odrađeno, iako u praksi možda i neizvodivo, savršeno je nadomješteno upravo tim smirenim tempom, podvučeno naglaskom na ono »što bi Smiley naglasio«.
Bilo bi nepravično reći bilo što više o radnji, jer (bez obzira što pogledate prvo, serije ili ste već gledali film, dakle… spoilera nekih tu nema, radi se o istinskom užitku) osobno sam pri ponavljanju gradiva bila, kao i uvijek, presretna što ciljano srušim sistem i instaliram ga nanovo pa se ne sjećam uvijek tko, koga, kako i gdje – ničega. Osim Smileyja. Cilj mi je bio pokušati povezati ove dvije serije, stvarnost, autora romana, spomenuvši mrvicu i sjajni film, i legendu Sir Aleca Guinnessa u par trivija.
Sir Alec Guinness je, poput pravog profesionalca, zatražio upoznavanje sa živim role modelom kako bi se što bolje pripremio za ulogu, te mu je omogućeno kratkotrajno druženje s tadašnjim šefom Britanske obavještajne službe. Glumac je sa 65 godina života bio bespogovorno željan učiti kao prvašić, iako se to od njega nije tražilo. Po priči Johna le Carréa, tako je vjerno skinuo mimikriju i držanje pomiješavši ih sa svojim posebnostima, opredmetivši Smileyja do te mjere da je isti u narednim romanima sve više ličio na Aleca Guinnessa, a ne obratno. Čak je izjavio kako taj čičica ne mora biti ni nizak ni debeo ni previše star a da bi u dobrim rukama gledatelju dao obilje užitka. Prepoznatljivi tamni kaputi, trodijelna odijela, šalovi, rukavice, šešir i ogromne naočale debelih okvira koje svako malo briše, postale su trademark, kao i njegove udobne žute cipele za hodanje. Guinness je s početka sumnjao u svoje mogućnosti, no prihvatio je, te je besprijekorno, konzistentno i nezaboravno iznio ne baš običnu ulogu još neobičnijeg špijuna, iako je i snimanje prekidao ukoliko bi autor knjige (ujedno i scenarist u obje serije) ušao u studio, tvrdeći kako mu njegova nazočnost stvara tremu, priznavši kako je jedan od razloga bio i taj što je dobar dio svog stylinga i ponašanja na setu zapravo utemeljio na piscu.
Nemala je igra sudbine da je početak emitiranja serije u Velikoj Britaniji pao točno u vrijeme kad je Vlada javnosti razotkrila Blunta, slavnog Rusima odanog regrutera »Petorke s Cambridgea«. Druga je koincidencija ta da ne bismo imali ove dvije serije da Le Carré (negdašnji viši dužnosnik britanskog Ministarstva vanjskih poslova te MI5-a, in case you didn’t know) nije morao nasilno prekinuti obavještajnu karijeru kad je u velikoj aferi šezdesetih Tim Philby, kraljičin kustos i dio stalne dvorske postave sedamdesetih, i vjerojatno najpoznatiji svjetski prebjeg, razotkrio KBG-u identitete skoro svih britanskih špijuna, Britanaca ili ne. (Gerald sigurno nije posve izmišljen lik). Slang je, po riječima le Carréa (dadilja, jaslice, lučonoša, Cirkus, krtice…) potpuno izmišljen, iako se (navodno) čak i danas obavještajne zajednice diljem svijeta nerijetko služe upravo tim i sličnim »tradecraft« izrazima.
Gary Oldman uz ulogu inspektora Gordona nije tek tako počeo nositi baš takve naočale… O, ne, ne mislim uopće da je to slučajnost, iako ih nosi i u stripu, ali mislim da je prikladno time završiti ovu ne baš kratku priču o liku na kojem sam izgradila i ažurirala standarde kvalitete koje rijetki uspiju doseći, ali još nitko premašiti. Dalje, nasljednik velikog Aleca Guinnessa nije bez straha prihvatio ulogu koja i dan danas utjelovljuje duh jednog od najsimpatičnijih iako ne baš poznatih špijuna, kako literature tako i ekrana – no to mu ne umanjuje vrijednost. Nije lako u Velikoj Britaniji postati dijelom pop-kulture ništa manje od Jamesa Bonda, a Smiley je to uspio, s lakoćom, bez šlaga. No, iako i Gary Oldman na većinu ponuđenih uloga (navodno) kaže »Zašto baš ja«, pateći i više od sličnog kompleksa kao i pokojni Guinness, tvrdim da sve odradi bez greške, pa je i njegov Smiley besprijekoran a film sam po sebi vizualna poslastica, gdje kapu pored svih ostalih skidam briljantnoj Mariji Djurkovic jer je ponajviše uspjela dočarati štih te dobre, stare serije i tog nikad zaboravljenog, intrigantnog vremena.
A što se tiče Smileyjevih ljudi kao podloge za još jedan vrhunski film? Iskreno, ne znam što se čeka.
I say, full steam ahead!
Tekst napisala: Vanja Milić
Odgovori