RETRO RECENZIJA: JEDNA ŽENA I JEDAN MUŠKARAC – na peronu sreće stoje još…

REDATELJ: Claude Lelouch

GLAVNE ULOGE: Anouk Aimee, Jean-Louis Trintignant, Valerie Lagrange

NAZIV ORIGINALA: Un homme et une femme

TRAJANJE: 102 minute

GODINA PROIZVODNJE: 1966

 

 

Ona je udovica s djevojčicom te radi kao pomoćnica na filmskom setu. On je udovac s dječakom te je vozač auto-utrka. Ona je Anne. On je Jean – Louis. Žena je legendarna crna pantera, francuska ljepotica Annouk Aimee (pravim imenom Nicole Françoise Florence Dreyfus, neka verzija Penelope Cruz ili Jackie Kennedy Onassis), koja je glumila u Fellinijevom Slatkom životu i 8 1/2, Altmanovu Prêt-à-Porter i drugim filmovima. Muškarac je poznati Jean-Louis Trintignant, koji je npr. glumio u: špageti westernu Velika tišina, političkom filmu Coste Gavrasa Z, Konformistu…. U vrijeme snimanja radilo se o etabliranim francuskim glumačkim zvijezdama te možemo reći kako je i redatelj Claude Lelouch, snimio romantični film s predumišljajem. Ta izravna namjera u privlačenju publike mu je uspjela, a film je osvojio i Zlatnu palmu u Cannesu, dva Zlatna globusa, kao i dva Oscar-a – za najbolji strani film te najbolji scenarij. Mala zanimljivost – navodno je to omiljeni film Johna Travolte. 

Bi li ovakav nespektakularan, pomalo banalan (iako ovo nema nužno negativan prizvuk) ljubavni film, koji uopće ne igra na političku korektnost, pokupio bitne nagrade u današnje vrijeme? I tko bi danas bili glavni glumci u takvom filmu? Možda ima redatelja, koji bi imali žicu za snimiti tako nešto. A glumci? George Clooney i Michelle Pfeiffer su ipak u zrelijim godinama, ali da je npr. film Jednog lijepog dana (iz 1996.) imao (još) malo ozbiljniju notu – oni bi mogli zamijeniti Annouk Aimee i Trintignanta, barem po nekim aspektima. Danas bi možda mogli zamisliti npr. Emily Blunt/Anne Hathaway/Siennu Miller, u paru sa Christianom Baleom/Tom Hiddlestonom/Jamie Dornanom i dr (nastavite logičan niz….). Međutim, teško da bi jednostavniji i neviniji film ljubavne tematike (naravno, ljubav nikad i nije jednostavna, odnosno nije jednostavno njeno postizanje) uspio osvojiti publiku i kritiku, jer nismo više u vremenu Before sunrise i sl. filmova. Sve ovo je uspjelo filmu Un homme et une femme (A man and a woman) iz 1966.godine. Radi se o klasičnom francuskom crno – bijelom (u boji) filmu tadašnjeg žanra i vremena – bez posebne radnje, sa specifičnim načinom snimanja kadrova i sa specifičnim načinom tretiranja glavnih glumaca.

Dok gledamo čovjeka koji šeta psa, uz šetnicu hladne normandijske plaže i dok slušamo legendarni sentimentalni soundtrack Francisa Laija (nagrada Oscar za klavirsku skladbu iz filma Ljubavna priča sa Ryanom O’Neilom i Ali MacGraw), a sigurno znate pjevušiti i naslovnu pjesmu ovog filma – 

a da ba da da da da da da, ba da ba da da da da da da –

 …kao da smo uz kolačić madeleine teleportirani u neka (kao) bolja vremena i na neke bolje lokacije. Redatelj Claude Lelouch je inspiraciju za scenarij i film našao u jednoj osobnoj situaciji vožnje od točke A do točke B. Naime, jednom se loše osjećao zbog poslovnog neuspjeha te je sjeo u automobil i završio u Deauvilleu, u Normandiji. Zaspao je u automobilu – u zoru ga je probudilo sunce, a prvo što je tada ugledao, bila je žena s kćerkicom, koja šeta psa na plaži. Jedan naizgled običan, ali savršen dan (just a perfect day) i nasumično odabrana žena kao inspiracija – to je bilo dovoljno za početak i stvaranje ideje. A naši glavni junaci predstavljaju svevremenski arhetip (jednog) muškarca i (jedne) žene. Savršeni filmski prikaz jedinki, praktički bez mana i slučajan susret (lica u tami, misli me stalno progone…)…iako možda – ništa nije slučajno. Rane iz prošlosti su potisnute, jer doživjeli su teške tragedije i stresove – one najteže, jer ostali su udovci. Žalovanje i tuga su njihovi pratitelji, koji im zadaju probleme u stvaranju ljubavne priče. Međutim, ovo nije grčka tragedija. Naprotiv, ovo je vrhunac pristojne urbane romantike i sentimentalnosti, u univerzalnoj i melankoličnoj potrazi za boljim vremenom. Dok šetaju onim hladnim, ali odlično snimljenim normandijskim plažama, muškarac će priznati ono najvažnije te reći–

Između umjetnosti i života, biram život (choose life).

Kamera iz boje na početku njihove stvarnosti, prelazi u crno – bijele fotografije te sepija tonove, koji također opisuju tu stvarnost, a boja nas opet, vraća u njihovu prošlost. Film je većinom snimljen u crno – bijeloj tehnici zbog manjeg budžeta, a nekako je ispalo kao da se radi o umjetničkoj noti, koja utječe na dramaturgiju filma. Na trenutke redatelj gotovo dokumentaristički prikazuje njihove dnevne rutine, poslove i svakodnevni život. A u drugim trenucima, ostajemo izgubljeni u vremenu, ali ne kao suze na kiši, jer ljubav koja se rodila – neće umrijeti. Naime, redatelj Lelouch je snimio i nastavke ovog filma: dvadeset godina poslije 1986.godine te Najbolje godine života 2019. Dakle, vidimo koga je kasnije počeo kopirati Richard Linklater – redatelj Before trilogije. Radi se o drukčijim filmovima, a Anne i Jean Louis su se ipak upoznali u svojim tridesetim godinama života (kao da su krenuli od drugog nastavka Before trilogije). Međutim, pogađate! Naši junaci (muškarac i žena), kao i redatelj, iz sada davnih 1960-ih, su (u trenutku pisanja ovog teksta) još živi te su snimali nastavke ovog filma! 

Niti ono vrijeme, sredine 1960-ih, nije bilo usporeno (kao što se nekad generalizira). Naravno, bilo je sporije i možda pitomije, odnosno nevinije. Međutim, i to može biti optička varka, jer sjetite se razgovora djece u filmu Mostovi okruga Madison, o onome kako su oni zamišljali svoje roditelje, a kako je sve zapravo bilo. U svakom slučaju, sudbine koje terete naše junake su na svom mjestu, kao da plove i danas, u mnogim pojedincima, u svim industrijskim ili informatičkim vremenima. Redatelj je glavnom junaku Jean – Louisu, dao cool posao. Naime, on je profesionalni vozač (24 sata Le Mansa, Monte Carlo rally i sl.). Zanimljivo je kako je Jean – Louis Trintignanat i u stvarnom životu bio pasionirani vozač auto – utrka (kao npr. Paul Newman i Steve Mcqueen). Kako je svatko od nas u prometu samo mrtvac na dopustu (kako nam je pričao jedan profesor jednog predmeta na jednom faksu, koji nije bio prometni), tako i Jean – Louis zapravo nosi glavu u torbi, tj. uvijek postoji mogućnost da se neće vratiti. Sigurno Vam na pamet pada ili se možda sjećate romantičnog filma Sidney Pollacka s Al Pacinom i tada prekrasnom plavušom Marthe Keller – Bobby Deerfield iz 1977. – i tu je glavni junak bio profesionalni vozač (Formule 1). Ipak, taj film je bio tužniji (glede sudbine jedne žene) te nije zapamćen kao svevremensko djelo sedme umjetnosti, naspram ovog francuskog filma  o (jednom) muškarcu i (jednoj) ženi. Činjenica da je naš junak profesionalni vozač mu daje svojevrsnu melankolično – cool vibru, a glumac Trintignant je nevjerojatno smiren. Naravno, dok zaljubljeno kontemplira o savršenoj ženi, koju je upoznao, on je klasična muška jedinka – naizgled zarobljen u promišljanju:

 Neke nedjelje dobro započnu, a loše završe. Teško je povjerovati – Suludo je odbijati sreću. Da moram ponovno proći kroz ovo, što bih učinio? Mogu li još nešto učiniti? Da je mjesecima viđam kao prijateljicu ? (Ma nema šanse, op.a.) Što se događa? Na kraju ste možda prijatelji. (Ništa prijateljstvo, samo prava ljubav, op.a.). Rekla je: Volim te. Priznaj si dečko, samo ne razumiješ žene.“

Ipak, on ne odbija mogućnost sreće te djeluje, jer profesionalni vozač utrka mora djelovati, ali i zato što je dobio feedback. Da, drage dame – ona mu je uputila onaj starinski feedback – telegramom. Dok ga je gledala na tv-u, u još jednoj utrci, izdiktirala je poruku: 

Bravo ! Volim te. Anne. 

Kada je dobio telegram, Jean Louisu nije preostalo ništa drugo, nego sjesti za volan svojeg trkaćeg Mustanga (legendarni automobil iz legendarnih filmova) i kao u pjesmi Roya OrbisonaI drove all night – voziti bez stajanja, od Monte Carla do Pariza pa ponovno do normandijskih plaža – vozio je kao ljubavni glasnik u drevnom maratonu. Kišilo je tog dana nad Brestom, jer već znate kakvo je vrijeme u Bretanji i Normandiji. Ipak, zagrljaj novopečenih ljubavnika je ispravio sve devijacije puteva, sve atmosferske hladnoće te je neutralizirao žalovanje u njihovoj podsvijesti. Prošli su sve moguće prepreke (kao Emily Blunt i Matt Damon u filmu Nemogući susret ili Adjustment bureau). Rekla mu je da ga voli i on je dobio nevjerojatnu snagu, kojom bi pobijedio i legendarnog Cassiusa Claya, Mate Parlova i ostale junake 1960-ih i 70-ih. Stotine kilometara u jednoj noći – nešto što je svaki pravi (old school) muškarac, barem jednom napravio – vozio cijelu noć. Ljubavna scena pristojne starinske romantike (vjerojatno kako bi zamišljali naše roditelje, bake i djedove i njihove prve susrete) u hotelu, nakon večere je samo naizgled prekinuta. Anne su sustigla sjećanja na muža, a Jean Louis je samo trenutno ostao na suhom, kao pristojni smireni gentleman, kakav je i bio. 

Ona je voljela vlakove – tako je dolazila do kćeri u internatu. Iz velegrada u pitoreskno mjesto sa kilometarskim pješčanim plažama, koje su Saveznici oslobodili dvadesetak godina prije, u bitki svih bitaka…Uvijek je putovala vlakom, dok nije upoznala njega. I ponovno u vlaku, nakon nesigurnosti, koja je imanentna i ženama i muškarcima, ona je razmišljala o njemu. A on je ponovno vozio cijelu noć. Kvragu, čovjek je prešao cijelu Francusku nekoliko puta u smjeru sjever – jug (!), razmišljajući o svojoj voljenoj. I prije je vozio auto, dok je pratio sina, koji je išao u istu školu, kao i njezina kćer. On autom, ona vlakom. On drumom, ona šumom. Ali, usprkos svim komplikacijama i uz tugu, koja ih je pratila – pronašli su se. Iskoristili su šansu, koja se dogodi jednom u životu. A mi gledatelji smo ostali zarobljeni u melankoličnom soundtracku, koji nas prati na plažama, na trkaćim pistama i cestama te u njihovim mislima. To je soundtrack naših majki i očeva, naših baki i djedova. 

Glazba je u fantastičnoj simbiozi sa ovim filmom, iako je i pjesma (kao i njihov susret te cijela priča) pomalo banalna. Međutim, ta nevjerojatna tečnost glazbenih brojeva, kao da nas priprema na pamtljivu pjesmu L’Été indien, Joe Dassina, ili na legendarnu suradnju Sergea Gainsbourga i Jane Birkin (Je t’aime,…moi non plus), ali bez ljubavnog uzdisanja (mučkih provokatora), jer ovo je ipak pristojan film, nastao par godina prije te vrste moderne. Kao gledatelji, mi smo zarobljenici tih pitomih melodija i zvukova (ra – ra- -la -la da ba da…da da da…dabada…) te nas isti ne puštaju niti na željezničkom peronu i još jednom susretu dvoje ljubavnika, koji su se pronašli u beskonačnom svemiru. Vlak za Yumu je stigao, a on ju je čekao. Oni ipak nisu čekali voz što doći neće, kako je pjevao legendarni Davorin Popović i Indexi, u jednoj od najboljih pjesama ex Yu glazbe – Svijet u kojem živim. Kakav je to bio Fin, sa zaustavljenom slikom vječnog zagrljaja i evergreen klavirskom dionicom. Umjetnost par excellance. Ali uz tu umjetnost, uvijek birajte život i njegov vrhunac, u susretu jedne žene i jednog muškarca.

Stajao sam na peronu ljeta gospodnjeg, moglo je biti prošlo stoljeće…A oni su živjeli dugo i sretno…FIN.

 

Tekst napisao: Matija Horvat

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)