REDATELJ: Roy Andersson
GLAVNE ULOGE: Anja Broms, Martin Serner, Jan-Eje Ferling, Tatiana Delaunay, Amanda Davies
TRAJANJE: 73 minute
NAZIV ORIGINALA: Om det oandliga/About Endlessness
GODINA PROIZVODNJE: 2019
Roy Andersson jedan je od onih redatelja čiji se rad prepoznaje ne unutar nekoliko scena već unutar nekoliko milisekundi. Statična kamera u srednjem planu, isprana, hladna, ali gotovo pastelna paleta boja ukrašena minimalizmom kulisa i sadržaja unutar scena nastoji film – sliku u pokretu – pretvoriti samo u sliku imitirajući likovne umjetnike kao što su Pieter Bruegel ili slikarske pravce poput Nove objektivnosti. U sadržajnom smislu svi njegovi filmovi obrađuju teme ljudske egzistencije, konkretnije, obrađuju istovremenu banalnost i velebnost ljudskog postojanja u svoj svojom punini. Od prvijenca Subota, 5. listopad iz relativno davne 1969. godine pa sve do recentne Trilogije života (Pjesme s drugog kata, Ti koji živiš, Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju) spomenuta tematika se poput kakve jarko crvene niti provlači kroz sve njegove uratke. Izuzetak nije niti njegovo posljednje djelo – O beskraju – čime se njegov opus, možemo to slobodno i tako reći u ovom kontekstu, u svojoj biti pretvara u jedan film.
Naslanjajući se, u sadržajnom i estetskom smislu, na Trilogiju života posljednji Anderssonov film poprima njene gore poviše opisane karakteristike. Naime, O beskraju fingira biti omnibus koji se sastoji od niza kratkih scena koje prikazuju (banalne) situacije iz svakodnevnog ljudskog postojanja. Od scena žene kojoj se polomi peta na štikli dok šeta s vlastitim djetetom, muškarčevog ulaska u krivi objekt ili prosipanja vina po bijelom stolnjaku koje su prožete sramežljivim humorom do plakanja nad tijelom usmrćenog djeteta ili nošenja cvijeća na grob istom koje su pak prožete ozbiljnošću i tugom. Andersson je uhvatio svu silu situacija koje su zajedničke svim ljudima, uhvatio je svu silu običnih situacija s kojima se svaki čovjek, na ovaj ili onaj način, može poistovjetiti čime je utkao nevjerojatno realnu, nimalo ispoliranu životnost u svoj film.
O beskraju fingira biti omnibus iz vrlo jednostavnog razloga. Dvoje likova i njihove, nazovimo ih tako, priče provlače se kroz cjelokupno trajanje filma. Drugim riječima; one su konstante. Prvi od njih je svećenik koji je izgubio vjeru, a drugi je čovjek s kojim školski kolega ne želi pričati desetljećima jer mu je svojevremeno učinio nešto nažao. Ove dvije dijametralno suprotne priče tvore kostur filma te služe, uz sve ostalo, kao skica za prikaz velebnosti i banalnosti ljudskog života. Velebnost u smislu vjere jer je ona odraz potrage za odgovorom nad vlastitom egzistencijom, jer je ona odraz, kako bi to Gauguin sročio, potraga za odgovorima na tri vječna pitanja: odakle dolazimo?, što smo? i kamo idemo?, a banalnost u smislu nebitnosti i sušte ispraznosti pojedinih situacija na koje uopće nema potrebe trošiti vrijeme pošto su, u širem egzistencijalnom smislu, apsolutno nebitne te utjelovljuju svu komičnost ljudskog bića. Spomenuta komičnost, odnosno banalnost dodatno je naglašena naratoricom koja početak svake scene započinje s „Vidjela sam…“ te u maksimalno jednoj ili dvije rečenice opisuje ono što ćemo mi kao gledatelji u narednim minuta vidjeti na ekranu. Komično je pošto su sve situacije koje se odvijaju na ekranu u dubljem egzistencijalnom smislu nebitne, a taj spomenuti naratoričin „vidjela sam…“ aludira na nešto nadrealno i važno, aludira na nešto vrijedno spomena, na nešto što valja istaknuti i naglasiti pri čemu oslikava svu ljepotu i okrutnost, sjaj i banalnost ljudskog života. Zašto svu ljepotu i okrutnost, zašto sav sjaj i banalnost? Zato što je redatelj na ovaj način stvorio filmsku konstrukciju koja imitira Rorschachov test mrlja te će svaki gledatelj za sebe odlučiti hoće li s gnušanjem odbiti autorov input o okrutnosti i banalnosti ljudskog života ili će objeručke prihvatiti njegovu ljepotu i sjaj pa, k vragu, na kraju krajeva, zašto ne i neku vlastitu kombinaciju po vlastitom izboru. Ljepota i banalnost? Sjaj i okrutnost? Na nama je da razmislimo i odaberemo jer zasigurno ćemo pogriješiti pošto ispravnog odgovora na vidiku baš i nema.
Foto: Screenshot
Za razliku od Trilogije života koja u sebi sadrži nadrealne elemente O beskraju je lišen istih izuzev jedne scene u središtu filma čiji sadržaj, pomalo i patetično, reflektira verse Josipe Lisac koji progovaraju o tome kako „nismo mi bez cilja, ljubav je jača…“ , progovara o tome kako je jedino ljubav alat pomoću kojega se može izdići nad besmislom i banalnošću ljudskog života.
Izostavljanjem glazbe, podjelom filma na scene jednakog trajanja, statičnošću sporednih protagonista Roy Andersson kreirao je ujednačen, pravocrtan, miran i staložen filmski ritam koji zbog svoje naravi stvara meditativni osjećaj kod gledatelja čime su dodatno istaknute teme koje se obrađuju u filmu te guraju gledatelja preko ruba litice u ponor promišljanja nad čovjekom i njegovim životom, odnosno film se pretvara u svojevrsno ogledalo u koje se svaki od gledatelja valja dobrano zagledati i promisliti nad onime što vidi.
To što vidimo je ljudska egzistencija ogoljena do kosti. Trenutno ne postoji redatelj koji na tako jednostavan, nepretenciozan i efektan način, u maniri najtalentiranijih kistova četvrte umjetnosti, oslikava ljudsku egzistenciju, s jedne strane, u svoj svojoj banalnosti, dok je s druge ona orisana u svoj svojoj ljepoti pošto je upravo ta banalnost ono što nas čini ljudima. Roy Anderson snimio je monumentalan film o ljudskoj svakodnevici, o ljudskom bivstvu ogoljenom do gotovo pa neugodne istine, snimio je film koji je savršen portret ljudske malenosti i nebitnosti, snimio je leksikon ljudske banalnosti, odnosno posebnosti, kako Vam god drago, jer se na kraju krajeva oboje isto speluje.
OCJENA: 9
Tekst napisao: Nikola Fabijanić
Odgovori