REDATELJ: Shane Black
GLAVNE ULOGE: Val Kilmer, Robert Downey Jr. , Corbin Bernsen, Michelle Monaghan, Shannyn Sossamon
TRAJANJE: 103 minute
GODINA PROIZVODNJE: 2005
»All you need to make a movie is a girl and a gun« – fraza koja se često pripisivala Jean Luc-Godardu iako ju je poricao i tvrdio da čast pripada D. W. Griffithu. Na koncu, nigdje nije rečeno da je to recept za »dobar« film, već jednostavno film, sa ili bez vidne ili dominantne akcije – ima nečega u »križanju« žanrova, a to u ovom filmu odlično shvaća i Shane Black – meni se konačni rezultat itekako sviđa.
Los Angeles. Grad u kojem se stvaraju i slamaju snovi, gdje nikad neće biti nestašice lijepih lica, konobara i konobarica pristiglih sa svih strana Amerike u potrazi za svojom šansom, pa makar to bila i reklama za pivo. San koji je nekima trivijalan, isprazan, ali bez njega bi svijet bio siromašniji. Mnogo. Zbog tog sna, i imena se moraju pisati drukčije, originalnije, kako bi se, naivno ili ne, povećala ta zlatna šansa koju, među ostalima, traži i Harmony Faith Lane (Monaghan). I tako nerijetko dolazimo do toga da »imamo cijele generacije konobarica – znaju li da čovjek mora imati prezime?« (Kaže Kathleen Kelly u „You’ve Got Mail“ – guilty pleasure, sue me.)
Dok se neraspoređen i uobičajeno blesav ljulja na petama na rubu bazena holivudskog zdanja u vlasništvu velikog producenta, naš narator Harry (R. Downey Jr.) kaže:
»Hard to believe it was last Christmas that me and Harmony changed the world. And we didn’t mean to. And it didn’t last long, you know. A thing like that can’t. Now that I’m in L.A., I go to parties. The kind where a girl named Jill, spells it J-Y-L-L-E, that bullshit.«
Jednom davno, u drugom životu, u gradiću Embrey, Indiana, Harmony se družila s malim mađioničarem, oduvijek želeći biti glumica. Zar treba poseban razlog da cura takvu nedođiju zamijeni svjetlima LA-a, pa makar s medvjedom reklamirala pivo?Ona razloga ima napretek, i oni su ujedno i jedna od (glavnih) tema ovog šarenog, a svejedno vrlo klasičnog krimića urađenog s puno volje i stila, nerijetko ismijavajući i sam žanr. Doista mi se sviđa kada (djelomična) parodija ispadne podjednako dobra, ponekad i klasičan primjerak upravo onoga što ismijava. Moje neskromno mišljenje, kao i uvijek.
Foto: John Bramley – © 2004 Warner Bros
Hrpa je tu zapleta, manjih i većih, raspleta i više nego neočekivanih, a kako svaka dobra misterija treba raznorazne spletke, ovdje ih nikako ne manjka. Ležernijim ljubiteljima klasičnih noir filmova iz četrdesetih ovo može biti pravo osvježenje, jer Shane Black svemu dodaje puno šarma te uradak koji gledamo postaje nekonvencionalan iako istinski prepoznatljiv, isprekidan vrhunskim monolozima, dijalozima i raznim referencama na…sve i svašta (tko ulovi, tko ne, to film pokvariti neće). Ovaj uradak Shanea Blacka postaje jedinica za krajnju zabavu, skoro neočekivano – sa svim elementima koje čovjek očekuje od hardcore krimića koji je ionako inspiriran i djelom utemeljen na knjizi Bretta Hallidaya (»Bodies Are Where You Find Them« – i sam naslov je odličan, smiješan i nekako tipično LA). Skokovi iz misterije u vrlo, vrlo dobre akcijske trenutke ispunjene sjajnim komičnim elementima čine mi se kao klasični Shane uradak, gdje se vidi da autor istinski voli noir, i to na sebi svojstven način prenosi onom gledatelju, koji film gleda bez predrasuda.
Ponovo ću hrabro »ugaziti« i mirne duše priznati da je ovo, pored svega ostalog, doista i komedija; istina, to mućkanje s druge strane je možda i razlog zbog kojeg “Kiss Kiss Bang Bang” nije baš najbolje prošao u kinima niti kod ljubitelja bilo kojeg »čistog« žanra, no s vremenom, poput mnogih koji slično prođu, kroz godine stječe svoju vjernu publiku i status. Jer pomiješati noir s klasičnom akcijom osamdesetih, žilavim, sposobnim pandurima iz tih voljenih godina, ubaciti gay istražitelja, stvoriti nešto novo, drukčije i neodoljivo, nije jednostavno. Treba vremena da se »proslavi« drukčiji koktel. Harry je, zapravo, smotan (on jadan to ni ne zna), domet mu je krađa akcijske igračke za nećaka (nikad nisam sigurna uspije li barem to). Međutim, upravo bezazlena krađa vrlo brzo prerasta u neočekivano stresnu okolnost koja našeg zbunjenog i neraspoređenog naratora lansira u cijelu priču, dok bježeći pred holivudskim pandurima upada na audiciju za film čiji se scenarij (barem dio koji čita) poklapa s događajem koji ga je do temelja potresao, ali i ubacio u sav taj jazz, i gdje Robert Downey Jr. od besramno površnog hohštaplera postaje pravi dramski glumac koji u stotinki sekunde mijenja izraz i upada u ozbiljnu ulogu (koja s filmom, naravno, nema nikakve veze, ali ima s Harryjem – ovo čudno zvuči). Harry postaje RDJ i sve ono što od njega očekujem. Maestralno- jer da je ovo čistokrvna starinska detektivska priča, Harry ne bi bio zabavni nespretnjaković s kojim suosjećamo i kojemu se smijemo – bio bi u najmanju ruku Bogart, iako u njemu nema ni mrve one tvrdokornosti, cigarete u usnama, okorjelosti pravog noir detektiva. Scenarij mu je omogućio par scena gdje sam sebe nekako uvjeri da jest to što nimalo nije (i opet čudno zvuči). Jer, kad je već u LA, zašto ne iskoristiti stvari koje je viđao na filmu ili slično… zna on to sve. Za nerješive poslove i raznorazne misterije, pravi je stručnjak nenadmašni Val Kilmer (Perry Van Shrike a.k.a Gay Perry), privatni detektiv koji zna sve i svakoga, sve putove, stranputice i kratice, duh i dušu grada i okorjelih holivudskih magnata; on zna koliko (malo) njima vrijedi nečiji život; nerijetko gubi živce dok u naoko besmislenim dijalozima uporno pokušava tvrdoglavom i neobrazovanom Harryju utuviti nešto u glavu. Potpuno je irelevantno je li Perry doista gay, ili je to samo priča, ali u ovoj »priči« to je samo plus, uz revolver 0.20 Magnum Mini, iako ga Perry, vjerojatno ne slučajno, klasificira kao Derringera.
»Thank God you had a gun in there. I thought it was a gay thing… like somehow you guys could do that. Sorry.«
Scena na kojoj sam već nekoliko puta suze lila (ali ne od tuge) sigurno je ispitivanje (obojice njih), uz stereotipne nasilnike i još stereotipnije metode, tamo neka vrata, anestezija, posuda s ledom, prst i pas. Upravo u takvim scenama barem ja nalazim nešto iz Blackovih scenarija tipa “Smrtonosno oružje” samo je skrenuo u drugu ulicu zadržavši onaj šarm koji je i inače njegove dijaloge činio tako zabavnim, a ovdje su… nekad ih se ne može pratiti, kao pisani za RDJ-ja. Ima tog bzzzzzzz, vrati, zaboravio sam, kao kad smotan čovjek prvo ispriča kraj vica, ima preskakanja, vrtuljak je to riječi na kojima prozujimo kroz film brže nego što kažeš… Jack Robinson.
Foto: John Bramley – © 2004 Warner Bros
»Point is, I don’t see another goddamn narrator, so pipe down.«
Dakle, iako je Kiss Kiss Bang Bang zaista čudan koktel, ima fantastičan ukus, jer Shane iza kamere svejedno zadržava najbolje od onoga što zna, i pušta nas da pogađamo, nagađamo, ali prije svega mu je cilj da nas neizmjerno zabavi. Harry i Perry kao tandem su u početku tako nespojivi i jasno je da će se izvrsno nadopuniti, i sve to na koncu ispadne odlično. »Buddy cop« komedija u pravom smislu riječi, a ono tamo: pravi LA noir, uglancan, svjetlucav, obogaćen fantastičnom kemijom glavne trojke (Monaghan, Downey i Kilmer), koji počesto upadaju u bezbrojne apsurdne i ponekad neobjašnjivo glupe, opasne situacije koje je inače sasvim lako izbjeći. Reći da je Michelle Monaghan fatalna (na neki klasičan način) bilo bi pretjerivanje, ali ona je još bolja – opet zbog šašavosti i bogatstva scenarija, neočekivanosti obrata i (opet) neporecivog talenta i međuodnosa te trojke koja je iznijela ovaj film.
»In movies where the studio gets all paranoid about a downer ending, so the guy shows up, magically alive on crutches, I hate that. Yeah, it’s a dumb movie thing…but what do you want me to do, lie about it?«
I dok je jasno da će Downeyjev Harry biti najzabavniji lik kojeg sam imala priliku pogledati zadnjih godina (a kasno sam ga odgledala…), s tim silnim entuzijazmom koji uvijek uspijeva izbaciti iz sebe, Kilmer nije nimalo lošiji, već rekoh da je nenadmašan, jer s lakoćom prenosi apsurdnost svoga lika (i suradnika) na sretnoga gledatelja. No, ostavimo nešto i za gledanje.
Dakle, bez puno priče (a ja se raspisala), kad se sve to smućka i sjedini, količina energije kojom zrači svako od troje navedenih pojedinaca stvaraju zaista kritičnu komičnu masu, i Kiss Kiss Bang Bang postaje neopisivo privlačna sila.
Da se vratimo na početak i krenemo od neodoljive špice? Nećemo. Film sam nedavno pogledala ponovo (jer mi je već nekoliko godina na »božićnoj« listi a bit će vam jasno i zašto), i bio mi je još bolji. Neki će možda, ali samo možda poželjeti da je koju minutu kraći, ali zbog te količine apsurda, zabave i smijeha, oprostit ćete mu sve mane. Garantiram. A je li stvarno misterija, krimić, komedija i sve to? It’s all that.
Napomena: Bez obzira na sve što pogledate u zvaničnom traileru, ne brinite, neće vam pokvariti užitak.
Tekst napisala: Vanja Milić
Odgovori