RECENZIJA: ŠAPE PASJE – Živio western. Dolje s njim!

REDATELJICA: Jane Campion

GLAVNE ULOGE: Benedict Cumberbatch, Jesse Plemmons, Kirsten Dunst, Kodi Smit-McPhee

TRAJANJE: 126 minuta

NAZIV ORIGINALA: The Power of the Dog

„Dušu moju istrgni maču, iz šapa pasjih život moj.“ – Psalam 22, 21

Jane Campion jedna je od najboljih filmašica svoje generacije. Novozelanđanka s australskom adresom oduševljava svojim filmovima još od druge polovice osamdesetih godina minulog stoljeća. Svoje je redateljsko ime Campion izgradila filmovima s početka karijere (Sweetie, An Angel at My Table, The Piano) te kasnije naslovima kao što su In the Cut i Bright Star. Izražen ženski element i svojevrsne borbe moći unutar odnosa između dvoje ili više ljudi krase glavninu njenih filmova. Izuzetak nije niti njen posljednji film – Šapa pasja. Istoimeni roman Thomasa Savage iz 1967. godine poslužio je Jane kao predložak za fantastičan scenarij na temelju kojeg je snimila film koji tvori krunu njene dosadašnje karijere, film u kojem se bavi istim, odnosno sličnim gore poviše spomenutim temama, no način njihove obrade i prezentiranje istih oduzimaju (filmofilski) dah.

Godina je 1925 – Braća Phil (Benedict Cumberbatch) i George (Jesse Plemons) Burbank vode uhodanu farmu u Montani. Ustajao odnos između dvojice braće poljuljan je Georgeovom udajom za lokalnu udovicu Rose (Kirsten Dunst; Jessejeva supruga i u stvarnom životu) i njenim dolaskom na farmu sa sinom Peterom (Kodi Smit–McPhee)…

Šapa pasja uvelike prosperira od karakternih razlika četvero glavnih protagonista koje ujedno i čine srce i dušu ovog uratka. Iako je cijeli glumački ansambl podario izvrsne role prvi među jednakima definitivno je Benedict Cumberbatch u ulozi zlokobnog brata Phila. Gotovo je nevjerojatno za vidjeti koliko je Benedict zlobe uspio prikazati na ekranu. Odigrao je čovjeka koji poput kakvog metka povećeg kalibra gestama i riječju podcjenjuje i omalovažava ljude oko sebe s ciljem, uvjetno rečeno, ostanka na vrhu hranidbenog lanca. Sušta suprotnost njemu je njegov brat George. Uljudan, pristojan čovjek koji nastoji ne vidjeti neprijatelja u drugom čovjeku. Uz njega su usko povezani žena Rose i sin Peter – ljudi koji, iako nisu nimalo robusni, znaju izvući svoje pandže kada ih se stjera u kut. 

Foto: Netflix

Dinamika njihova odnosa uvelike podsjeća na svojevrsnu, figurativno govoreći, darvinističku borbu u kojoj samo najspremniji opstaju. Razlika leži u tome što se ovdje ne radi o borbi za preživljavanje, odnosno borbi za goli život već o borbi za moć i status, radi se o strahu od skidanja s trona koji je uvjetovan rodnim ulogama čiji je glavni predstavnik upravo Phil. Navedeno je dodatno naglašeno jer se radi o muškom svijetu, točnije – westernu. Jane će uz pomoć Georgeove pristojnosti, modernog poglede na rodne uloge u filmskom i stvarnom svijetu, društveno uvjetovanog licemjerja – koje ne dozvoljava pojedincu biti kakav on u suštini jest – okrenuti kako dobro znan Darwinov postulat, tako i određene temelje westerna općenito. Moć u tom i takvom svijetu ne leži u rukama najrobusnijih, a neka vrsta filmskog arhetipa kauboja biva dobrano stavljena pod upitnik.  

Ljepota leži u tome što je Jane sve malo prije opisano snimila na iznimno inteligentan i nadasve suptilan i nenametljiv način prvenstveno zahvaljujući iznimnom scenariju koji, prije svega, poštuje gledateljevu inteligenciju i traži njegovu pažnju. Naime, za razliku od mnoštva filmova u kojima se karakterizacija vrši lijeno kroz govor, Jane poseže za gestama te cijelu, nazovimo je tako, obiteljsku dinamiku i odnose unutar nje prikazuje upravo pomoću njih jer ljudi su na kraju krajeva ono što čine, ljudi su one male sitnice koje činimo jedni drugima, a ne riječi. Drugim riječima; u filmu Pasja šapa mnogo je toga neizrečeno zbog bojazni, mnogo je toga prešućeno zbog straha od velikog društvenog bremena koje na leđa može staviti ta mala obitelj i mala zajednica. Spomenuta bojazan i breme, u pravilu, uvijek će prevladati i u toj prevlasti poput divovske metle (psihički) pomesti pojedince koji im se ne odluče suprotstaviti. To metenje u vidu, primjerice, psihičkog maltretiranja ili unutarnjeg stanja određenih likova ogleda se, kao što je već ranije napomenuto, upravo u gestama koje gledatelji trebaju, recimo to tako, otključati i nadjenuti im određeno značenje. Tako će, primjerice, Rosino vježbanje klavira prerasti u neki oblik psihičkog maltretiranja jer će njeno početničko sviranje biti poklopljeno izvrsnim sviranjem iste melodije na bedžu šogora Phila čija će simbolika dodatno biti naglašena njegovim božjim pogledom s kata prema Rose u prizemlju poručujući joj time kako se zna tko je glavni u kući u koju je uselila. Film je prepun ovakvih i sličnih gesti koje zamjenjuju riječi i prikazuju istinsku narav kako pojedinih odnosa, tako i unutarnja stanja likova.

Foto: Netflix

Agenda redateljice dodatno je naznačena radnjom smještenom pod obroke prekrasnih planina koje reflektiraju ljudsku malenost i beznačajnost poručujući kako se u svojoj biti ljudi u toj zajednici zamaraju trivijalnim stvarima u vidu borbe za moć, poručujući kako se i okretanjem stvari naglavačke neće na kraju krajeva ništa promijeniti. Zamaranje trivijama, točnije, strahom od, prije svega, gubljenja muškosti i održavanjem statusa quo jasno je u filmu naznačeno kao fatalno. Upravo je spomenuti fatalizam, uz samu radnju, naglašen uz pomoć izvrsne glazbe Johnnyja Greenwooda koja izvrsno prati događaje koji se odvijaju na ekranu. Od tonova s početka koji nagovještavaju nadolazeću nevolju do onih mirnijih koji vjerno prate otkrivanje tajni pojedinih likova čime soundtrack upada u izvrstan kontrast koji je u suštoj suprotnosti sa sve većim sadržajem koji dobivamo kako se radnja film bliži svome kraju.

Smrt krivo poimane muškosti pa posljedično i ostalih trivija maestralno je prikazala i uz pomoć samog naslova koji vuče svoju korijene iz Biblije, konkretnije, Psalma 22 koji prikazuje Davidovu životnu bol, ali i napuštenost od Boga jer upravo taj psalam Krist citira prilikom razapinjanja na križu. Poistovjećivanje Phila i svega što on predstavlja s Kristom fantastična je. Njegovo grčevito držanje zubima za ustajalo stanje i bojazan od promjene ne imajući u vidu širu sliku, odnosno ne imajući u vidu kako promjena, kao i u Kristovom slučaju, donosi nešto dobro istovremeno je jezovita, ali i vrijedna divljenja. Simbolika smrti navedenog ogleda se i u simbolizmu pasa za koje se u antici smatralo da napadaju samo najranjivije čime se dodatno naglašava Philova bojazan pred promjenom, odnosno vlastito viđenje samog sebe. Zbog svega navedenog može se reći kako je ovim filmom Jane, u najpozitivnijem mogućem smislu, ubila western… i neka je!

OCJENA: 9

Tekst napisao: Nikola Fabijanić