REDATELJ: Sabrina Doyle
GLAVNE ULOGE: Jena Malone, Pablo Schreiber, Ryan Findley, Trish Egan
TRAJANJE: 111 minuta
Mit o biću koje je simbioza žene i neke druge životinje pojavljuje se diljem svijeta. Homer ju je kroz svoje velebno djelo – Odiseja – na velika vrata uveo u Zapadnu civilizaciju. U njegovom tekstu to biće spoj je žene i ptice. Kasnije, u Helenističkom razdoblju, mit se, uvjetno rečeno, transformira i centralno biće postaje spoj žene i ribe, postoje ono što danas možemo identificirati kao – sirena. To je lijepo, zavodljivo stvorenje koje svojom ženstvenošću i pjesmom zavodi muškarce, konkretnije, moreplovce te kada to na koncu uspješno i provede taj čin zavođenja biva poguban za zavedenu, mušku stranu. Jedan krak spomenutog mita stigao je i u Njemačku književnost gdje mitska, centralna figura istih bazičnih karakteristika nije naslovljena kao „sirena“ već kao „Lorelei“ po kojoj film na kraju krajeva dobiva i naziv.
Iako mit evocira vodu, točnije, vodene elemente oni su svedeni na puki simbolizam, a naziv njemačku kulturu sama suština filma nema mnogo veze kako s vodom, tako niti s Njemačkom kao takvom pošto se radnja odvija na kopnu, u ruralnom dijelu SAD-u, točnije, u Oregonu u kojem Wayland (Pablo Schreiber), nakon što je odslužio petnaestogodišnju zatvorsku kaznu, izlazi na slobodu gdje susreće Dolores (Jena Malone), bivšu srednjoškolsku ljubav, sada samohranu majku s troje djece. Plamen stare ljubavi ubrzo se nanovo raspiri, no nevolja za Waylanda, između ostalog, leži u tome što Dolores nije obična žena, Dolores je, naime, sirena.
Iako napisano može podsjećati na bajkovit pristup ljubavi između dvaju, nazovimo ih tako, nekompatibilnih bića kakav se može, primjerice, vidjeti u del Torovom Obliku vode situacija je ustvari potpuno suprotna, dapače, prikaz (ljubavnog) odnosa između dvoje ljudi odlazi u sasvim drugu krajnost u kojoj gotovo pa sirovo, do kosti ogoljeno prikazuje isti. On je lišen romantičnih primjesa te je u suštini sveden na ono što ustvari i jest, on je hladna, racionalna odluka u kojoj pojedinac sam sebi izgovori: „Ostajem!“. Ostaje se bez obzira na kofer teške prošlosti koji svaki pojedinac vuče za sobom, jer ona je, iako može biti izvrstan indikator karaktera, u suštini nebitna te je prihvaćanje i osobe, i njenog kofera iskaz, patetičnim rječnikom rečeno, istinske, racionalnošću prožete, samosvjesne ljubavi lišene jeftinih hormonalnih, odnosno bajkovitih primjesa. Ljubav su računi, stavljanje hrane na stol, uvjetno rečeno, tuđoj djeci, boriti se kako se ne bi nanovo upalo u stare navike, ljubav je ostati u onom trenutku u kojem zaljubljeni odlaze… Film je u tom segmentu prikaza borbe u kojoj život pruža drugu priliku, kako u socijalnom smislu (odsluženje zatvorske kazne, nebriga za bivše zatvorenike), tako i u ljubavnom (vraćanje staroj ljubavi) zaista maestralan, no istovremeno podastire jasnu, nadasve pesimističnu poruku pred oči gledatelja kako svaku drugu priliku koju život pruža valja objeručke ne prihvatiti čime postaje jasna opomena kako polomljene stvari ne valja popravljati već ih je potrebno baciti tamo gdje im je u krajnjoj liniji i mjesto – u smeće. Opisana, gotovo pa depresivna, kulisa dodatno je naglašena tamnim nijansama plave koju su suprotstavljanje prekrasnim lirskim, poetskim dijelovima koji se očituju kroz očaravajuću prirodu u vidu šuma i planina te pješčanim obalama Pacifičkog oceana isprepletenima umirujućom, meditativnom, nadasve minimalističkom glazbom Jeffa Russoa kako bi se izbjegla potpuna turobnost te se upravo kroz taj segment omogućuje gledateljima udah punim plućima koji će osvijestiti kako na trenutke život može biti i lijep.
Foto: Screenshot
Sve navedeno stoički su na svojim leđima iznijeli izvrsni Jena Malone i Pablo Schreiber u ulozi Dolores, odnosno Waylanda. Savršen tonski spoj realizma i poetike prelijeva se i na karaktere samih likova. Wayland je strogi realist koji životu pristupa poprilično praktično dok je Dolores sanjar malih snova. Njihova zajednička karakteristika nalazi se u krhkost koja se sramežljivo skriva iza robusnih vanjština, nalazi se u nastojanju usuglašavanja ritma sa životom. Iako film tematizira obiteljske, odnosno prvenstveno probleme u odnosu između dvoje ljudi naglasak je stavljen na mušku figuru, tj. Waylanda. Čovjeka koji bi za sebe zasigurno rekao kako nije materijal za muža, ali niti oca, no uvažavajući Dolores prihvatio je sve što ona za sobom nosi od troje djece pa sve do, blago, blago rečeno, nepouzdane sanjive osobnosti koja mu nikako ne pomaže, no na povlačenje niti ne pomišlja jer u njegovim očima život nije romantika već racionalna borba koju najbolje opisuje famozan Urbanov stih: „Odlučio sam da te volim…“ ili kako bi to na izvrnuti način izrekla ekipa iz benda Kings of Leon u pjesmi Pyro: „Želim biti tvoj zaglavni kamen.“ Upravo je to esencija, upravo je to suština odnosa. Ljepota leži u tome što iza ovog suosjećanja prema muškoj figuri i borbi za obitelj, koja se ne može vidjeti često na velikom ekranu, nalazi ženska empatija u vidu redateljice i scenaristice Sabrine Doyle čiji je ovo redateljski dugometražni prvijenac.
Iz napisanog se možebitno može iščitati kako se radi o svojevrsnom sotoniziranju žene od strane žene, odnosno redateljice u vidu nekog oblika samokritike, no to nije slučaj, upravo suprotno, kao što je gore poviše navedeno, zajedničkom karakteristikom koja se očituje u hrvanju sa životom i pokušaju amortiziranja udaraca od istog otkriva se mala oda svim ljudima koji se bore s njim, a bore se svi, svatko na svoj način, kako znaju i umiju. Istaknuti, prvenstveno humani, ali i obziran, ne osuđujući i ogoljen pristup prema likovima i čovjeku općenito, u nedostatku riječi, prekrasan je.
Borba je ovdje u najvećoj mjeri nastupila pod utjecajem Dolores, odnosno sirene. Zanimljivo je to što autorica filma sirenu ne prikazuje kao takvu, u kontekstu bajkovite prizme, već kroz njen simbolizam koji je ukorijenjen u realnosti, konkretnije, u običnoj ženi od krvi i mesa. Simbolizam koji se ogleda u zavodljivosti i fatalnosti za muški element personalizirana je u ženi iz susjedstva sa svim manama i vrlinama, a isti se između redova već spomenute realnosti može pročitati kroz njenu ljubav prema vodi i plivanju te uz pomoć snova koje more glavnog lika. Ta dualnost sirene, odnosno u ovom slučaju Lorelei vidljiva je kako kroz prikaz samih likova (istovremena robusnost i krhkost) tako i kroz prikaz samog života koji meandrira između realnosti i lirike.
Završni proizvod impozantna je dramu o obiteljsko-ljubavnom odnosu prožeta turobnom realnošću i lirikom obogaćena mitskom pričom o sirenama čiji simbolizam i značenje služi kao okvir i svojevrsno determinističko klatno koje premješta ljude iz jedne u drugu krajnost, klatno koje će im na koncu i zapečatiti sudbinu. Priča je to o ljudima kojima je u krilo pala druga prilika koju nemilosrdno udaraju valovi života, ali i vlastita determiniranost. Priče je to o ljudima, kako je to sjajno sročio veliki Gustav Krklec, kojima se nad glavama mrko jato oblaka ruši i gromovi na to tutnje nad krovom, koji pali su u grlo žeđa kakvu nisu znali. Ljudi su to koji su u konstantnoj potrazi za onom jednom kapi onog čistoga života…Hoće li je ikada pronaći sasvim je drugi par rukava.
Tekst napisao: Nikola Fabijanić
Odgovori