REDATELJ: John Sturges
GLAVNE ULOGE: Steve McQueen, James Garner, Donald Pleaseance, James Coburn, Charles Bronson
TRAJANJE: 172 minute
NAZIV ORIGINALA: The Great Escape
GODINA PROIZVODNJE: 1963
„I haven’t seen Berlin yet, from the ground or from the air, and I plan on doing both before the war is over.“ (Steve McQueen, kao neprilagođeni zrakoplovni časnik, motorist i vječiti bjegunac – Hilts – „The Cooler King“)
Današnji novi klinci su prilično dobro upoznati s Marvelovim ili DC super – junacima. Marketinški slogan tih filmova otprilike glasi: sve (tj. svi glumci) na jednom mjestu. Također, postoji još filmskih franšiza (The Expandables, Fast & Furious, itd…) koje unutar jednog filma (koji se onda eksploatira unedogled), u glumačkoj postavi imaju više akcijskih zvijezda, tj. velikih (poznatih) glumačkih imena ili tzv. all stars ansambl. Uvjetno rečeno, možemo spomenuti kako je trend okupljanja snažnih glumačkih ekipa, donekle postavio legendarni redatelj John Sturges (Loš dan u Black Rocku, Obračun kod O.K. Corrala, Starac i more, Ice station Zebra, Le Mans, Joe Kidd, Chino, McQ, Orao je sletio…kakvi naslovi, kakvi glumci u njima, a još nismo rekli ni one najbitnije!). Kad’ je Sturges 1960. snimio Sedmoricu veličanstvenih (Magnificent seven, remake Kurosawinih Sedam samuraja, film kojeg je i Kurosawa obožavao), većina okupljenih faca, koje pamtimo za sva vremena, su bili još neafirmirani glumci. Isti recept je primijenio i 1963., za još jedan evergreen film – The Great Escape (Veliki bijeg). Veliku momčad, sada već poznatijih pojedinaca (a neki su glumili i u Sedmorici veličanstvenih te kasnije i u Aldrichovoj Dvanaestorici žigosanih 1967., opet sa all star cast-om glumaca) i pravih super – junaka su činili: Trener (i igrač): sir Richard Attenborough, kao Big X (Nedostižni most). U konstantnom napadu su bili: Steve McQueen (satnik Hilts aka Kralj zatvora/samice), James Garner (poručnik Hendley aka Kradljivac/žicar/lešinar), Charles Bronson (poručnik Danny Velinski, aka Kralj tunela), James Coburn (Australac Sedgwick, aka Proizvođač), Donald Pleasence (Blythe, aka Krivotvoritelj), Gordon Jackson (aka Intelligence) i dr. Kakav dream team je to bio. Baš kao i plaćenici/revolveraši u Sedmorici veličanstvenih, svaki zatvorenik je imao vrlinu (ili manu), koja je pomogla (ili ugrozila) cijelu ekipu. Bila je to ekipa koju smo zavoljeli preko naših djedova (i njihovih pravih ratnih priča) ili roditelja. Ekipa cooler-a sa velikim filmskim karijerama. I ponavljam, kakav je to bio filmaš! Kada pogledate Sturgesovu karijeru – vrhunski redatelj pamtljivih filmova, a naspram nekih je potpuno (nezasluženo) zanemaren. Zašto je cijela filmska lektira i pozitivna kritika toliko fokusirana na npr. Kubricka i njegov art, a ne na tipove kao Sturges? Zar se takve redatelje gleda samo kao na neke tamo solidne zanatlije? Zar je žanrovski film (uvjetno rečeno) laganijeg (zabavnog) tempa – manje vrijedan od filozofskog art-a? (autor ovih redaka je gledao i pisao o svim vrstama filmova). Naravno, uvijek dođemo do toga, da je sve stvar ukusa. A o ukusima konstantno film(ofil)ski raspravljamo, u ugodnim razgovorima i tekstovima.
What the hell kind of escape is this? Nobody gets away!
Sturges se divio Renoirovu filmu Velika iluzija pa je i sam htio napraviti film o bijegu iz logora/zatvora., ali bio je zaustavljen s pitanjima – Kakav je to prokleti film u kojem nitko ne pobjegne? To su, navodno, bile riječi Samuela Goldwina, koji je odbio producirati film. Puno genijalnih filmova i pojedinaca su u početku bili nerazumljivi, zar ne(?). Ista stvar je bila s filmovima Davida Leana. Iz prvog scenarija nisu bili prihvaćeni i sve im je gledano kroz mikroskop. Veliki bijeg je, kao epski (u suštini – pustolovni) spektakl logorsko – ratnog (pod)žanra, nasljednik i mlađi brat, također legendarnog epa – Mosta na rijeci Kwai. Poveznica sa Davidom Leanom i rijekom Kwai je i glumac – James Donald, ovdje u ulozi satnika Ramseyja. Kao Kwai i Veliki bijeg karakterizira pamtljivi evergreen soundtrack. Ovaj puta, to je glazba Elmera Bernsteina. Filmofili će prepoznati vojničku melodiju, ali svi (čak i oni koji ne proučavaju povijest filma ili glazbe) će znati Bernsteinovu melodiju iz Sedmorice veličanstvenih (ako Vam je draže, onu iz Smogovaca). Takve univerzalne melodije zvonke radosti i cjelokupni spektakularni, ugođaj filma te vrhunske ekipe ispred i iza kamere, pokazuju ono najbitnije. Naime, kad sve to zbrojimo, dobivamo još jedan vrhunski, old school blagdanski film. Ne samo zato, što su ga televizije stavljale u blagdanskim terminima. Naime, to je film kojeg su cijele obitelji zajedno gledale pred kaminom. Radi se o filmu u kojem suosjećamo sa zajedničkim naporima cijele ekipe i gdje navijamo za pozitivan ishod. Nešto manje od tri sata zabavnog ratnog klasika, u kojem nema ratnog propovijedanja, koreografijskog nasilja i/ili seksa, su duge samo za one, koji su na drugoj valnoj duljini. Mračnom tonu rata i samog zarobljeništva, Sturges konkurira konstantnim zabavnim momentima. U svakom slučaju, radi opće kulture, Veliki bijeg treba upoznati. Konačno, radi se o filmu, koji je utemeljen na istinitim događajima (dakle, opća kultura, jer povijest je učiteljica života, kako su pričali stari faroni iz donjeg Egipta ☺). Naime, australski pilot Paul Brickhill je napisao istoimenu knjigu, prema vlastitom iskustvu. Kao pilot RAF-a je bio srušen iznad Tunisa te prebačen u zarobljenički logor za zrakoplovce – tzv. Stalag Luft 3 – koji se nalazio u južnoj Šleskoj, na području današnje Poljske. Kao što je Poljska u našim srcima, tako je i autor knjige bio u srcu tunela, kao izravni svjedok (kopač) bijega iz logora. Ipak, zbog klaustrofobije, nije bio među tunelskim bjeguncima. Naravno, iako su stvarni događaji bili temelj scenarija Jamesa Clawella i W.R. Burnetta, većina filma je predstavljala slobodnu adaptaciju, tj. prilagođenu dramaturgiju. Kada se većinska filmska fikcija miješa sa stvarnim događajima, neke bitne činjenice (radi dramaturgije) ostanu izbrisane. Npr., veliki doprinos bijegu su dali i Kanađani, koji (nažalost) nisu dobili člana prve postave, dakle prve petorke/sedmorke/jedanestorice (da ne kažemo – dvanestorice žigosanih). Ipak, preživjeli kanadski bjegunac iz logora, Wally Floody (stvarni tunelski kralj), je sudjelovao kao glavni tehnički savjetnik pri snimanju filma.
Također, bitna je činjenica da su svi glavni glumci imali vojnički background. McQueen, iako premlad za služenje vojske u WW2, se nešto kasnije, pridružio marincima sa 17 godina (!) te je uvijek naglasio činjenicu da su marinci napravili pravog čovjeka od njega. James Garner je također bio malo premlad za WW2, ali je zato bio taman za korejski rat. Još bitnije, vojnik Garner je bio dva puta ranjen u Koreji te je osvojio i dva purpurna srca za junaštvo(!). Legendarni Charles Bronson (Charles Dennis Buchinsky) je sudjelovao na pacifičkom bojištu tijekom WW2 i to kao mitraljezac na B-29 bombarderu. Bio je i ranjen. Također je dobio purpurno srce. Sir Richard Attenborough je bio narednik u filmskoj jedinici RAF-a i letio je iznad Njemačke. Donald Pleasence, čija pojava ne obećava akcijskog junaka je doista bio u RAF_u. Njegov Lancaster je bio srušen pa je čak bio i u stvarnom zarobljeničkom logoru (radilo se o Stalag Luft -1). Krhki Pleasence je, dakle u filmu, približno realizirao i svoju autobiografiju! Znači, naša momčad je imala vojnu praksu (neki i na prvoj liniji) te su pomoću instrukcija savjetnika na snimanju, dočarali kako je izgledao veliki bijeg iz njemačkog zarobljeničkog logora. Nacistički logori za savezničke ratne zarobljenike (u ovom slučaju za zrakoplovce) su ipak bili drukčiji naspram onih (npr. japanskih) prikazanih u Kwai-ju. Neosporno je kako su bili blaži od logora smrti iz Schindlerove liste i sl. filmova. Ženevska konvencija je donekle vrijedila za savezničke zarobljenike na europskom ratištu. To sigurno ne znači da su uvijek izvodili Malu Floramy (referenca na logorsku proslavu 4. srpnja i revolucionarnu melodiju iz 1776.) i da je sve bilo bajno, ali sjetite se i filmova, kao npr. Hartov rat (Willis & Farrell) ili Bijega u pobjedu (Stallone, Caine, von Sydow) i dr. – ipak se disalo slobodnije, pogotovo ako ste bili časnik (a nekad čak i igrao nogomet ili dr. sportovi, samo sa pravilom da Saveznici ne smiju pobijediti, ali takva pravila postoje i za neke klubove u današnjem slobodnom svijetu). Dok su zapovjednici logora iz Luftwaffe-a imali glavnu riječ, zarobljenicima je bilo lakše. Lik gentlemanskog pukovnika von Lugera (zapovjednika Stalag-a) je personifikacija anti-hitlerovaca, koje je nemilosrdni rat ipak na kraju potpuno progutao. Naravno, kao klasični (filmski) upravitelj zatvora, von Luger kaže i da su sve opasne elemente (jer naši junaci su otprije poznati policiji po bježanju iz logora) stavili na jedno mjesto, što je rečenica koja se upotrebljavala i u drugim filmovima zatvorskog podžanra. Sva (trula) jaja u jednu košaru, ali sve je izrazito gentlemanski posloženo.
Von Luger: We have in effect put all our rotten eggs in one basket. And we intend to watch this basket carefully.
A propos cijele priče – kopanje tunela, krivotvorenje isprava, mito & korupcija te ostali elementi su doista postojali. Uz stražarske tornjeve, ipak nije naglašena činjenica kako su nacisti imali i seizmografe, za otkrivanje kopanja. Nadalje, humoristični detalj gerilskog izbacivanja iskopane zemlje iz hlača je motiv, koji je kasnije prihvatio i Frank Darabont u legendarnom Iskupljenju u Shawshanku. I Clint Eastwood je kopao tunel (žlicom) u legendarnom Bijegu iz Alcatraza. Zarobljenici u Stalag-a Luft III su imali arsenal oruđa i cijeli elaborirani plan bijega, kroz kopanje tunela, kodnih imena – Tom, Dick i Harry. Zamislite samo kakav je to bio inženjerski poduhvat, skriven od ušiju i očiju budnih čuvara (neki čuvari su doista bili fair prema zatvorenicima). Bijeg je izvršen samo kroz tunel Harry (dubina 8 i pol metara, a duljina od barake 104 do linije drveća je iznosila 102 metra! Doduše kopalo se i sa drugih pozicija) u ožujku 1944. Nadalje, likovi koji pate od klaustrofobije su također utemeljeni na stvarnim junacima. Međutim, većina radnje je prilično fikcionalizirana. Naravno, američki film je dao i veću ulogu za stvarno malobrojnije Amerikance, jer ipak se radilo o većini britanskih zarobljenih časnika. Samo je jedan Amerikanac (bojnik John Bigelow Dodge) bio u stvarnom bijegu, a i on je bio britanski časnik. Garner i glumi Amerikanca Hendlyja, koji je pripadnik RAF-a, a sveamerički kralj cool-a – Steve McQueen – je predstavljao amalgam nekoliko stvarnih likova, iako je dramaturški napravljen face-lifting u njegovu zabavnom tonu. Sa svojim kaskaderskim scenama jurnjave motociklom modela Triumph TR6 Trophy (glavni skok je ipak napravio kaskader), legendarni McQueen je stvorio image super-stara te ujedno i zacementirao svoj status, koji je trajao do njegove prerane smrti, 17. god. kasnije (1980.). Ovdje se počeo nazirati i zvjezdani status legendarnog Charlesa Bronsona. Dijete siromašnih litvanskih useljenika, preko služenja vojske u ratu i skromnih početaka, se polagano uspinja(l)o na životnoj ljestvici. Bronson je i u stvarnosti bio prilično samouvjereni tip. Vrhunska tjelesna sprema se ogledala i u zdravom duhu. Navodno je na snimanju, u facu, rekao glumačkom partneru, Škotu Davidu McCallumu (glumio je Ashley Pitta, aka Raspršivača) – Oženit ću tvoju ženu! Bronson nije lagao (njegova životna smirenost je bila imanentna i njegovim filmskim likovima, iako je bio klaustrofobičan u Velikom bijegu). Simpatija sa (također glumicom) Jill Ireland je planula tijekom snimanja, a poslije razvoda s McCallumom, ista je uplovila u bračnu luku – upravo s legendarnim Bronsonom (nažalost i prerano je preminula sa samo 54 god. od teške bolesti). Legendarni James Coburn, vitki atleta, karakterističnog osmijeha je poslije Sturgesovih klasika, nastavio sa akcijskim ulogama žilavih momaka (ponekad i negativaca), a bio je i prijatelj legendarnom Bruce Leeju. Isto vrijedi i za Jamesa Garnera. Sve te legende su bile utjelovljenje cool-a u novom Hollywoodu pa su utrle put glumcima, koji su se malo kasnije afirmirali, npr. legendarni Clint Eastwood. Sve te legende cool-a nisu više s nama (osim neuništivog – zadnjeg macha, Cry macho), ali žive u našim sjećanjima i što je bitnije – u našim tekstovima.
Britanski časnici (utjelovljeni u likovima sir Attenborougha i Donalda) nisu bili tako cool, ali i njihove karijere su također bile značajne (Attenborough je kroz prijateljstvo s McQueenom realizirao i prilično dobri povijesni/ratni/pustolovni ep – The Sand Pebbles te dr. bitnije filmove). Dakle, Britanci su u filmu smatrali sljedeće:
Satnik Ramsey: Colonel Von Luger, it is the sworn duty of all officers to try to escape. If they cannot escape, then it is their sworn duty to cause the enemy to use an inordinate number of troops to guard them, and their sworn duty to harass the enemy to the best of their ability.
Dakle, bijeg je pravo, a u svakom slučaju, obveza je stalno uznemiravanje neprijatelja i trošenje njihovih (ljudskih) resursa. To možda nije bilo zapisano u kodeksu britanskih časnika, ali je za neke bilo nepisano pravilo. Cijela organizacija X, prijašnji majstori iluzije i bijega je došla u novi logor: Cavendish, Nimmo, Soren, Blythe, Škot Ives ili Krtica – sjećate se njihovih imena i nadimaka. Ponavljamo, Britanci su po definiciji manje cool (pogotovo naspram McQueenovog Hiltsa), ali netko je morao biti ozbiljni organizator. Radi povijesne istine moramo naglasiti kako se ikonički bijeg motorom nekih pojedinaca – nije stvarno dogodio. Stvarnost nije bila tako cool. Te scene su bile napravljene isključivo za McQueena. Njegova baseball loptica, rukavica, pilotska jakna ili neposlušnost prema autoritetima je ono što se pamti. Pravi rock super star, čak i ako ga bace u logor. Fikcijski je pobjegao do granice sa Švicarskom, ali nije išlo preko bodljikave žice. Nije postojao ni filmični bijeg avionom (Garner i poluslijepi Pleasence iznad bajkovitog bavarskog dvorca Neuschwanstein). Također, lijepo vrijeme (a sjetimo se prelijepe fotografije bavarskog ruralnog područja, koje je glumilo Poljsku i druga područja Njemačke), tj. povoljna prognoza nije bila i u stvarnosti. Bijeg se zapravo odvijao po snijegu i hladnoći pa je film (iako unisono i univerzalno prihvaćen od svih) doista lijepa fikcionalna razglednica, prilagođena svim uzrastima, u svim (ne)vremenima. Ipak, neki manji detalji su navodno bili, barem djelomično, istiniti. Npr. navodno je scena gdje poručnik McDonald (glumi ga Škot Gordon Jackson) padne na njemačku foru sa Good luck (možda časnici Gestapo-a nisu rekli izravno Sretno na engleskom, ali nešto slično je bilo moguće) bila donekle istinita. Naravno, uz dosta stvarnih Britanaca i Kanađana, u bijegu su sudjelovali i pripadnici drugih savezničkih nacija. Svi se sjećamo kako su trojica doista uspjela pobjeći – Poljak Danny iz RAF-a (Bronson), Willie (glumac John Leyton, koji je tješio i bodrio Bronsonovog lika, koji je bio u konstantnom stanju klaustrofobije) i Australac Sedgwick (Coburn se malo i mučio s australskim naglaskom pa isti i nije bio posebno izražen u dikciji). Dakle, u filmu su se Bronson i njegov frend dokopali obale i pobjegli brodom u neutralnu Švedsku, dok je Coburnov lik, preko Francuske i susreta s pokretom otpora (sjetite se kada pripadnik pokreta otpora, prije atentata na Nijemce u kafiću, ljubazno zamoli Sedgwicka da se sagne) završio u neutralnoj Španjolskoj. Radi povijesne istine, trojica jedinih bjegunaca, koji su došli na slobodu su bili – dva Norvežanina i jedan Nizozemac.
U stvarnosti je bijeg poduzelo 76 pojedinaca. Film je posvećen pedesetorici. Dakle, 50 savezničkih bjegunaca je uhvaćeno na raznim lokacijama i svi su ubijeni. Simboličke filmske scene strijeljanja (nisu svi ubijeni na istom mjestu) su mračni (realni) balans lepršavom i humornom filmskom kontekstu (naravno, ne radi se o konstantnoj komediji, ali živopisni glumci su definitivno bili raspoloženi na snimanju pod dirigentskom palicom legendarnog Sturgesa). Međutim, svi bjegunci, koji su sudjelovali u ovom poduhvatu su, u neku ruku, bili veličanstveni. Ostali preživjeli su vraćeni u logor, koji više nije bio u ingerenciji Luftwaffe-a. A je li sve to vrijedilo(?), možda ovisi o svačijem pojedinačnom gledištu. Što je dužnost zatvorenika? Pobjeći, trpiti…izdržati…preživjeti? Ono što nije pojedinačna perspektiva, već univerzalno gledište je činjenica kako su Gestapo i SS, zapravo bili oni pravi – nemilosrdni gadovi za koje Ženevska konvencija nije postojala. Zapadna kinematografija je uvijek znala (istinski politički korektno i realno) napraviti distinkciju između običnih vojnika (npr. Wermacht-a, Luftwaffe-a ili Kriegsmarine-a), koji su primali i (ne)izvršavali zapovijedi te onih pravih zlikovaca i zločinaca u crnim ili drugim uniformama. Ako mislite, da je satnik Virgil Hilts mirno čekao kraj rata u još jednoj samici i tamnici, naravno da se varate (možda je Mcqueenov lik poslužio za dublju razradu neprilagođenog lika, legendarnog Paul Newmana, u filmu Hladnoruki kažnjenik). On je jednostavno morao vidjeti Berlin, milom ili silom. Njegova baseball loptica je i dalje odskakala. Preko zidova, bodljikavih žica, preko neprijateljskih topova i bunkera…Sve do lijepe, drage i slatke…slobode. Sloboda, (po)najveća vrednota. Veliki bijeg – najveći bijeg u pobjedu.
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori