RECENZIJA KLASIKA: DOKTOR ŽIVAGO – dotakni me usnama Lare Antipove

REDATELJ: David Lean

GLAVNE ULOGE: Julie Christie, Omar Sharif, Alec Guinness, Rod Steiger, Geraldine Chaplin

TRAJANJE: 197 minuta

GODINA PROIZVODNJE: 1965

„…Jednog dana je otišla i nije se vratila. Umrla je ili nestala u nekom od radnih logora. Bezimeni broj na popisu, koji se kasnije zagubio. To je tada bilo uobičajeno…“

Zimske scene iz ledom okovanog imanja Varykino, blizu (fikcionalnog) grada Jurjatina, smještenog negdje iza Urala ostale su u kolektivnoj memoriji svakog gledatelja legendarnog filma – Doktor Živago. Ogoljene španjolske lokacije filmskog seta, koje su u isto vrijeme služile i kao pozornica špageti vesterna su glumile nepreglednu rusku stepu, ravnicu, šume i ostale lokalitete. Ali kulise zaleđene dače i zimskog dvorca, kao svojevrsno snježno kraljevstvo, u kojem ipak ne stoluje Ledena kraljica, jer je sve napušteno – ti kadrovi su došli iz jedne potpuno druge dimenzije. Takve slike i ti interijeri su mogli utjecati i na Supermanovu utvrdu samoće, koja je bila smještena negdje na Arktiku ili Antartiku, ali i na animirani film – Frozen. Umjetni snijeg i led (prije ere artificijelnog CGI-ija) nisu smetali filmofilima, jer su dočarali neke više razine svijesti glavnih junaka, a u isto vrijeme su poslužili kao povećalo, kroz koje smo promatrali hladne povijesne događaje. Izmjena godišnjih doba u filmu – od neizbježne ruske zime, do jesenskog padanja lišća, preko zlatnih polja nepregledne ljetne ravnice, sve do buđenja proljeća – služi kao metafora psihološke karakterizacije likova i kao paradigma povijesnih zbivanja. Naši junaci su metaforički rečeno, ostali zameteni u revolucionarnom vjetru totalitarizma. Teška vremena, prijatelju moj (da ne kažem – druže), đavo ih odnio. Postoji li veća samoća i težina, od one usamljenog pojedinca, koji iz zaleđene kuće promatra saonice, koje su nestale na horizontu? Beskrajna tuga… Međutim, i u izazovnim vremenima ratova i revolucija, nešto je uspjelo odoljeti teškoj ruskoj zimi. Nešto je otjeralo tugu. Nešto je prkosilo diktaturi i totalitarizmu…Njezina ljepota i njezina pjesma. Ona živi vječno u njegovim i našim pjesmama. Onu glavnu melodiju, znate svi…

Prekrasna plava kosa, zavezana u duhu vremena, bila je savršeni ukras, prekrasnom licu i prekrasnim, ali i tužnim – kristalno plavim očima. Tužne oči su bile dragulji i prozori duše, koji su sprječavali veći izlazak ljubavnih strasti, koje bi poput rijeke tekle, da ih nije inhibirao puritanizam i old school pristup snimanju filma. Krasotica iz davnih (filmskih i povijesnih) vremena, čije  je staze zamela divljačka lavina politike i povijesnih događaja, se zvala – Lara. Larisa Lara Antipova (djevojački Guichard) je ime, koje su zavoljele nečije bake i mame pa je isto postalo uobičajeno i u našim krajevima. Lara, kao ime koje nije (potpuno) slavensko, već može biti i sa zapada, je u ovom slučaju bilo ime istoka. Ruža Istoka. Prekrasnu zlatokosu Laru je vječno utjelovila, jednako prekrasna Julie Christie. Jedna od najljepših glumica svih vremena. English rose. Iako je bila simbol seksualne revolucije šezdesetih godina prošlog stoljeća i swinging Londona te iako su joj druge uloge bile potpuno drukčije od bezvremenske Lare, Julie Christie je upravo kroz ovu ulogu bila i puno više. Ona je zračila ljepotom i tugom te je upravo i bila objektom fantazije, ukoričenom u knjizi poezije. U pjesmama jednako tužnih i nesretnih pjesnika. Lara/Christie nije bila samo predmet obožavanja naslovnog lika, dr. Živaga, liječnika i pjesnika, kojeg je glumio legendarni Omar Shariff. Ona je predstavljala žudnju svih gledatelja. Ostala je uvijek ista (kako i kaže lik Roda Steigera u filmu). Utjelovljenje ljepote. Ali, ljubavnici nisu preživjeli… Tužne priče ostavljaju veći ožiljak na duši, nego što realizirane i dugotrajne ljubavi ostavljaju sreću i zadovoljstvo. I baš zato što su tužne, kao sjena hodaju za nama i desetljećima poslije filma. Dotakni me usnama Lare Antipove i napisat ću ti najljepše ljubavno pismo svih vremena. Poljubi me onako kako bi to to učinila zlatokosa Lara/Julie…Bar jedan dan, djevojko, bar jedan sat. I nek’ nas svuda prati evergreen glazbena tema – Larina pjesma. Umjesto tambura, neka sviraju zlatne žice ruskih balalajki, kao dio prekrasnog soundtracka legendarnog Mauricea Jarrea. 

Sir David Lean je ovim filmom kompletirao svoje epsko sveto trojstvo, koje je započeo s Mostom na rijeci Kwai i nastavio s Lawrenceom od Arabije. Čak i za standarde šezdesetih kada je novi Hollywood polako zalupio vrata starom i zlatnom vremenu, Lean je bio potpuni old school redatelj. Klasičar, koji je radio konzervativnije filmove, a da to konzervativno nije značilo i nazadno. Samo je bio pristojan i postojan u obrani svojih vrijednosti, odnosno pozitivno staromodan u pristupu stvaranja priče. Njegov najveći adut je bio vizualni stil, kojim je stvarao slike, a ne da ih je samo industrijski reproducirao. Takav pristup filmu je utjecao na tadašnje klince, koji su današnje redateljske legende (Spielberg, Scott, Scorsese). Iako te modernije legende, zapravo ne mogu ponoviti (niti na moderniji način) takve filmove. Lean je postao sinonim za velike filmove, za epiku (čak je bio razmatran i za redatelja Apokalipse danas, koja bi, pod njegovim dirigiranjem, sigurno imala drukčiji pečat u priči, ali ne i u epskoj vizuali i pristupu snimanju). Njegova režija je crpila inspiraciju iz još starijeg Hollywooda, jer što su njegovi epovi (posebno oni ljubavni – Živago i kasnija Ryanova kći) nego li reinkarnacije legendarnih povijesnih drama tipa Zameo ih vjetar. Ljubavne priče, veće od života, u teškim povijesnim vremenima. Njegov filmski stil je doista prohujao s vihorom, čak i u svom vremenu, jer ga kritika često nije mazila. Struka je sigurno bila na njegovoj strani, a to potvrđuju Oscar-i za njegove filmove (Živago je osvojio pet Oscara, u godini, kad je najpopularniji film bio Moje pjesme, moji snovi) i za njega, kao najboljeg redatelja. Međutim, profesionalni kritičari su ga nemilosrdno udarali. Tako je i Dr. Živago za njih bio, previše razvučen, dosadan, romantiziran i sl. Lean je teško primao kritiku. Naime, kad su neki kritičari satrali i njegovu Ryanovu kći (koja je ponovno dobro prošla na box-office-u, a i osvojila dva Oscara!), nije snimio film punih 14 godina! Oni tada jednostavno nisu znali da nitko ne zna snimiti epski film, kao redatelj David Lean. Veliki redatelj, velikih filmova. Niti moderniji filmovi (romantične epske drame), koji kopiraju Leana, kao npr. Legenda o jeseni ili Engleski pacijent ne mogu u potpunosti klonirati tu vrstu old school filma, ma koliko god se trudili, u emociji, tj. u dozvoljenom pathosu. Jednostavno, nemoguće je producirati identičan klon Leanu, niti u epskoj veličini filma, bez obzira na trajanje i moderne efekte, koje ih prate. Grandioznost i kostimografija te filmska publika, su se nekada javno voljeli, ali kao da su ta vremena prohujala iza nas…sa teškom ruskom zimom.

Brace yourself, winter is coming…

Scenarij Dr. Živaga je napisao Leanov česti suradnik – Robert Bolt – prema književnom predlošku tihog ruskog disidenta Borisa Pasternaka. Njegov roman je opisivao turbulentno povijesno razdoblje u carskoj Rusiji, kasnije SSSR-u. Od prve revolucije 1905. i prve Dume, preko prvog svjetskog rata pa potom februarske i oktobarske revolucije 1917. – sve do kasnijih Staljinovih čistki, velike gladi, ekonomskih reformi pa do drugog svjetskog rata. Bio je to svojevrsni Rat & mir. Zapravo, Pasternak je kao slobodni mislilac, dirnuo u loše temelje katastrofalnog i totalitarnog komunističkog režima. Nije se bavio domaćim terorizmom, nije bio strani plaćenik (iako su mu i te etikete lijepili), samo je napisao, prije svega, ljubavni roman s povijesnim kulisama. To se naravno nije svidjelo drugovima iz Partije, baš kao što se ni osobne pjesme fikcionalnog dr. Živaga, također nisu svidjele sveprisutnoj Partiji. Postoji legenda kako je Pasternak praktički bio na popisu za strijeljanje, ali je Staljin napravio iznimku, budući je pomilovao neke koji žive u oblacima, po poznatom (inkvizicijskom) obrascu – Pustite tu (svetu) budalu na miru. Međutim, cijeli život je živio izoliran od tadašnjeg režimskog mainstreama. Roman Dr. Živago je počeo pisati u prvom desetljeću prošlog stoljeća, ali zbog znanih razloga, konačni proizvod je nastao tek 1957. I to u tajnosti. Rukopis je potajno prokrijumčaren na Zapad, gdje je postao svjetski hit. Zbog svoje poezije (a i njegov lik Živago je pisao poeziju), Pasternak je i prije bio razmatran za književnu Nobelovu nagradu, koju je konačno dobio 1958. Na zapadu, friško objavljeni Dr. Živago, je vjerojatno bio pravi razlog njegovog Nobela za književnost (neke teorije zavjere govore kako je CIA publicirala roman te da je ista utjecala i na odlučivanje Odbora za Nobelovu nagradu, a sve kako bi naštetila komunističkom režimu). Na domaćem terenu to mu je ponovno prouzročilo velike pritiske režima pa se morao odreći velike nagrade (za vrijeme perestrojke i glasnosti, to je ispravljeno pa je nasljednicima, na kraju, ipak uručena Nobelova nagrada), a uskoro je i teško obolio. U neku ruku, dr.Živago, je bio i uzrok Pasternakove smrti. Biti slobodan autor nepokorena duha, u totalitarnom sustavu je katkad nemoguća misija, koja često završava izgnanstvom, izolacijom…sveprisutnim (teško dokazivim) trovanjem i ranijom smrti. To se događalo i nekim filmskim redateljima (npr. Tarkovski i dr.). Možemo reći kako je Pasternak bio kroničar vremena, kao što je to bio i veliki Lav Tolstoj, posebno u Ratu i miru. A ta ruska sinergija je našla sintezu u režiji velikog Davida Leana. Sve je bila vrhunska epika, velika kao Rusija – od Tolstoja, preko epske lirike Živaga i Pasternaka, do konačne epike i epske lirike redatelja Leana. Naravno, film se nije mogao snimati u tadašnjem SSSR-u, već u Španjolskoj. I tamo je na vlasti bio jedan diktator – generalissimo i caudillo Franco, pobjednik u španjolskom građanskom ratu. Navodno se tijekom snimanja jedne scene sa marksističkim pjesmama i španjolska policija našla na filmskom setu. Vjerojatno su se ljudi, koji su živjeli u blizini, probudili uz zvuk revolucionarnog pjevanja Internacionale i pogrešno vjerovali da je Franco svrgnut te da je na djelu nova revolucija. Dakle, ova ljubavna priča je i doslovno ostala prkositi svim totalitarizmima. 

„But if people love poetry, they love poets. And nobody loves poetry like a Russian.“ 

Foto: Warner Bros Entertaiment

Dvjestotinjak minuta, još jednog klasičnog blagdanskog filma (podijeljenog u dva dijela), na temeljima istoimenog romana, je zapravo još samo jedna poetska ljubavna priča…Priča sa istočne strane, o nesretnoj (nemogućoj) ljubavi dvoje pojedinaca, zametenih u snjegovima Urala i Sibira. U arhipelagu gulaga. Lean se u filmu ne bavi legendama o Anastaziji, likvidaciji carske obitelji, mistiku Rasputinu i drugim mitovima ovog vremena ili onime što bi legendarni Stonesi pjevali:  

Stuck around St. Petersburg,

when I saw it was a time for a change 

Killed Tsar and his ministers,

Anastasia screamed in vain… 

(Pleased to meet you – Hope you guess my name…)

Bitna je ljubavna priča. Svi likovi romana i filma su povezani i svi likovi će se susresti oči u oči, tijekom nekoliko desetljeća, na nekoliko lokacija. Od predrevolucionarne Moskve, do ukrajinske fronte u prvom svjetskom ratu i od Jurjatina do Mandžurije. Od bezbrižnih božićnih domjenaka i prekrasnih salonskih zabava do koleričnih interijera (kako sarkastično kaže Živago: u novom komunističkom sustavu, nema tifusa…bolest ne postoji…svi su zdravi). Bez obzira na suprotstavljene strane i na stvarna godišnja doma, vječna je samo teška ruska zima. Hladno nam je ispod snjegova Sibira, jer blizu je ruska mafija. Hladnoća u prikazanim eksterijerima, koja se proteže na interijere je zapravo hladnoća samoće, izoliranosti i nesreće, što samih fiktivnih likova, a što glavnog autora, koji je to sve i proživio. Epski film ima svoje klasične masovne scene, ali nam daje ipak relativno manji broj likova, koje pratimo (i pamtimo) od kolijevke pa do groba. Epika masovnosti se miješa s lirikom Weltschmerza. 

Živago je klasični domobranski lik. Nekonfliktni čovjek, kojeg sudbina baca s mjesta na mjesto i u nove (neželjene) konflikte. A on samo želi ići doma, pisati poeziju i tiho živjeti svoje ideale. Nije tipični građanin, kad je u gradu, a nije ni tipični seljak na selu. Niti grad, niti pastorala, niti brak s prijateljicom, nemaju smisla bez jedine besmrtne ljubavi, voljene Lare. Osobni osjećaji su mu bitniji od društvenih zbivanja. Neprilagođeni pristojni pojedinac. S jedne strane prirodnjak i liječnik, a u isto vrijeme i hermetični umjetnik. S druge strane, Lara također nije svetica, ali nije niti kurva, kako je opisuje sveprisutni Komorovski (karakterni glumac Rod Steiger). Politički oportunist Komorovski (okreće se kako vjetar puše i zapravo predstavlja konstantu u svim vremenima) opisuje i njezinog neželjenog zaručnika/muža Pašu, kasnije poznatijeg kao Streljnikova: 

Lara, I am determined to save you from a dreadful error. Postoje samo dvije vrste ljudi, a taj mladić (misli na Pašu, op.a.) je prva vrsta. He is high-minded. He is pure. He is the kind of man that the world pretends to look up to and in fact despises. He is the kind of man who breeds unhappiness; particularly in women. Now, do you understand? Vjerojatno se slažemo s ovim, realističnim prikazom i onime što žene žele vole…jer većina žena, vjerojatno kraj sebe ne želi pojedince posvećene nekom uzvišenom cilju, u kojem su one sporedne. Niti Lara nije htjela Pašu, osim kao prijatelja, a sigurno nije htjela Pašin alter ego – Streljnikova. Ona i kaže: Ja nikad nisam srela Streljnikova. Bila sam udana za Pašu Antipova. Razumljivo. I također, svijet doista prezire idealiste, to praksa i pokazuje).

Postoji i druga vrsta ljudi, nastavlja Komorovski…Oni koji nisu plemeniti, ni uzvišeno čisti. Not pure. But alive. Now that your taste at this time should incline towards the juvenile is understandable. But for you to marry that boy (Paša) would be a disaster. Because there’s two kinds of women...Postoji i dvije vrste žena, a kako i znamo, ti nisi ona prva (čista/uzvišena, op.a.) vrsta…Ti si, draga moja, drolja…Komorovski je, u neku ruku (modernim #metoo rječnikom), više puta silovao Laru. Lean je ovdje suptilan u ekranizaciji i biranju strana, jer sve je to 50 nijansi stvarne boje snijega).

Lara: I am not!

Komarovski: We’ll see. 

Dakle, drugi likovi su životna oporba mirnom Živagu. Streljnikov/Paša (odgovarao bi mu i nadimak Scarface) je čovjek ideala, kako je Komorovski i rekao. Ideala o slobodi, bratstvu, kruhu i miru (Kako lijepe riječi, kaže gđa Gromeko, Živagova pomajka, udomiteljica, dok sa balkona gledaju prvotno mirne demonstracije), koji su popločili cestu do pakla. Naizgled mirni, a zapravo nesretni učitelj je postao tiranin. Od siromaštva radničke klase, do diktature proletarijata. Sve to je u sebi inkorporirao tzv. Streljnikov. 

Foto: Warner Bros Entertaiment

Paša: Privatni život je mrtav – za čovjeka s bilo kakvom muškosti.

Živago: Vidio sam tvoju „muškost“ na putu…(misli na spaljena sela) 

Paša: Bijelima (monarhistima) su prodavali konje.

Živago: Čini se da si spalio krivo selo.

Paša: Uvijek to govore, a kakve to ima veze? Selo nas izda, selo je spaljeno. Poanta je pokazana…

Živago: Tvoja poanta – njihovo selo. (Živago više puta u filmu radi ovakav dijaloški return i pokazuje – našu univerzalnu poantu)…

Paša: Nekad sam se divio tvojoj poeziji. 

Živago: Hvala ti.

Paša: Danas se tome ne bi trebao diviti. Trebao bi to smatrati osobnim i apsurdnim. Zar ne? Osjećaji, uvidi, naklonosti…sada je to sve trivijalno. Ako se ne slažeš, u krivu si. Osobni život je umro u Rusiji. Povijest ga je ubila. Vidim zašto me možda mrziš..

Živago: Mrzim sve ono što govoriš, ali ne dovoljno da bi te zbog toga ubio. 

I tu je (glede Streljnikova) pragmatični Komorovski bio u pravu. Lara na početku filma objašnjava Paši kako ljudi (koji jesu gladni kruha) ne žele revoluciju (to je plod njegovih ideala), dok Paša odgovara – Da žele je, iako to još ne znaju. Balansirajući između svetice i kurve, kod Lare možemo naglasiti najbitnije… Naime, ona je samo nesretna, kao što su i svi drugi likovi – nesretni. Komorovski sigurno neće pokupiti simpatije auditorija, a opet, on nekoliko puta u filmu – nudi i pruža pomoć. U ovako postavljenom svijetu, neprilagođeni Živago ili Streljnikov neće imati sistemsku moć. Streljnikov niti na poziciji moći nije realan, nego uvijek teži subjektivnim idealima, čak i kroz nasilje, jer niti jedno selo nije nevino. Sve to treba spaliti za dobro revolucije. Cilj opravdava sredstvo, ali je zaboravio (ili nije znao) kako revolucija jede svoju djecu. Povijest će ga sažvakati i ispljunuti. A pragmatični pojedinci sa ljigavom oportunističkom aurom, kao Komoroski, bivaju nagrađeni – pa i pozicijama u novom režimu. Oni su uvijek dio sustava, uvijek na vlasti i uvijek raspolažu mehanizmom moći. Međutim, koliko god Komorski bio ljigav u svojem oportunizmu i/ili iskorištavanju slabijih, ponavljamo – on se donekle iskupio, jer je svima (Paši, Živagu, Lari) pomagao u ključnim trenucima. Komorovski je doista konstanta u njihovim životima, jer ih prati od samog djetinjstva. Nadalje, redatelj ima vremena te razumijevanja i za Tonyu (Geraldine Chaplin, kći legendarnog Charlieja Chaplina), Živagovu suprugu. Ona je dobra žena i majka (kao na kraju i Lara) i sa svojom nesrećom (nevoljene žene) se dobro nosi. Tonya je bila prijateljica, praktički udomiteljska polusestra Živagu, s kojim je ušla u brak. Prijateljski brak. Istu vrstu bračne veze su imali Paša i Lara. Samo prijatelji. Nadalje, lik Aleksandra Maksimoviča Gromeka (Ralph Richardson), Tonyinog oca, je zamjena za dobronamjernog i mudrog gledatelja. On je i supstitut redatelja. Kada opisuje revolucionarni teror i građanski rat crvenih (komunista) i bijelih (monarhista), on otprilike kaže:

 „Neka više odluče, koja huliganska banda će osnovati vladu u ovoj zemlji…“

Surogat redatelja (pa i gledatelja) je i general Jevgraf Andrejevič Živago (polubrat dr. Živaga). Sir Alec Guiness, koji je Leana pratio i u ostalim filmovima, je pripovjedač. U uniformi tajne policije ili vojske, kao personifikacija režima, on je zapravo i neprijatelj, ali i naš pomagač i pratitelj. Naš Vergilije, koji nas vodi kroz Pakao i Čistilište. Pratitelj kroz pakao ruske zime, ruske fronte i ruskih gulaga. O samim povijesnim događajima prve polovice dvadesetog stoljeća u Rusiji, tj. SSSR-u, nećemo puno naučiti, jer Leana to nije previše zanimalo. On je samo htio snimiti romantičnu dramu sa povijesnim kulisama. Tek kroz epizodu u vlaku prema Uralu, kroz sporedni lik Klausa Kinskog (koji je tada u Španjolskoj snimao i Za dolar više) gledatelj vidi i specifičnu turobnu stranu povijesti (naravno tu su i ostale sporedne scene siromaštva i tifusa), a većina radnje je jednostavno rezervirana za nesretne ljubavnike te nekoliko ljudi oko njih. Sve ostalo je kulisa povijesnih zbivanja i poneka masovna scena. Zlokobni carski konjanici (draguni), boljševici, partizanske bande ili obespravljeni (a prije svega neobrazovani) seljaci i narod, kojem je nova ideologija isprala mozak – su samo željezničke postaje križnog puta – punog kruga koji je prošao dr. Živago i njegovi pratitelji. U tom punom polarnom krugu, a opet u nekoj drugoj paralelnoj stvarnosti – dvoje ljubavnika bi živjeli sretno do kraja života:

Lara: Da smo se barem upoznali ranije… 

Živago: Da…

Lara: Vjenčali bi se, imali kuću i djecu. Da imamo djecu, Yuri…Bi li htio dječaka ili djevojčicu? 

Živago: Poludjet ćemo, ako o tome budemo razmišljali. 

Lara: Ja ću uvijek razmišljati o tome…

I mi gledatelji ćemo razmišljati o tome. Nažalost, romansa i sretan završetak nisu bili mogući u tadašnjem vrtlogu života. Jesu li Vaše bake plakale na scenu u tramvaju(?), kada Živago nije uspio viknuti: Lara, okreni se…tu sam! Je li sir Guiness (Obi-Wan u ulozi polubrata Yevgrafa<<<<<<<<9, doista pronašao izgubljenu djevojku, plod besmrtne ljubavi? Kuda idu izgubljene djevojke? U slučaju totalitarnog SSSR-a i Rusije – one prekrasne plavuše iz moskovskih salona i seoskih knjižnica, idu u gulag…i nikad se ne neće vratiti…Međutim, mi gledatelji nismo zatočenici gulaga. Mi smo ostali zaleđeni u vremenu na imanju u Varykinu im u tom ledu smo zapravo spašeni u hibernaciji.. Dok su vukovi zavijali u dugoj mračnoj i zimskoj noći, mi smo, kao i Živago, pisali ode besmrtnoj ljubavi, sve dok svijeća nije dogorjela. Pratile su nas njezine oči, senzualne usne i njezina bezvremenska ljepota. Vi krenite, ja ću za Vama…I saonice su krenule, dok nas je sve pratio evergreen ruske balalajke. Okrenite se i slušajte njezinu pjesmu. Poljubi me, Lara – to mi daje snagu. Vidjet ćemo se ponovno…i glas me neće izdati. A u isto vrijeme, uvijek ćeš ostati u mojim tekstovima i pjesmama.

Kонец. 

Tekst napisao: Matija Horvat