REDATELJ: Stephan Gaghan
GLAVNE ULOGE: George Clooney, Matt Damon, Amanda Peet, Christopher Plummer, Jeffrey Wright, Chris Cooper
TRAJANJE: 128 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 2005
Korupcija? Korupcija je uplitanje vlade u tržišnu učinkovitost pomoću propisa. To ti je Milton Friedman! Dobio je prokletu Nobelovu nagradu! Imamo zakone protiv korupcije, upravo kako bi se pomoću nje izvukli. Korupcija je naša zaštita! Korupcija nas čuva na toplom i sigurnom. Korupcija je razlog zašto se ti i ja šepurimo ovdje, umjesto da se borimo oko komadića mesa na ulicama. Korupcija je razlog zašto pobjeđujemo.
Sve je povezano.
Zašto ljudi većinom gledaju filmove? Je li to bijeg ili barem, odmor od stvarnosti? Traže li gledatelji samo zabavu, koja je u novije vrijeme odvratno pomiješana s političkom korektnošću? Naravno i neke ozbiljnije teme, obrađene na (pre)korektan način, također postaju samo zabavni momenti, koji će nestati u vremenu, kao suze na kiši. Ipak, upravo su zabavni filmovi, oni koji sigurno probijaju sve kino – blagajne. Jednostavno, lakši su za probavu i nose više novaca. Publika ne mora razmišljati i samo se prepusti doživljaju, upakiranom u šarene specijalne efekte. Koliko ćemo još gledati filmova o super-junacima, koji skakuću pred zelenim platnom pa time i postaju – crtani likovi iz crtanih filmova. Koliko je još potrebno Dwaynea „The Rocka“ Johnsona i njegovih pustolovina? Koliko se još likova iz crtanih filmova, treba izliti pred naše noge (i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prijevare)…jer mi možda i ne želimo istinu, kako bi rekao Morpheus iz Matrixa. Odnosno, kako bi pukovnik Jessup rekao – istinu ne možemo podnijeti. Ima li mjesta za malo ozbiljnije filmove, bez uljepšavanja i korektnosti? Ako se danas puno manje čitaju knjige, a možda se više gledaju filmovi – zašto filmovi onda ne bi djelovali edukativno(?), barem na klince, kojima se ne da čitati neka dobra knjiga ili povijesna enciklopedija.
Istina je sigurno bolna, ali je često jednostavnija, nego što nam se čini. Mi se samo bojimo boli. Ali ako žlica ne postoji, onda ne postoji niti bol… Međutim, kada se dotaknemo analize odličnog geopolitičkog trilera – Syriana – redatelja Stephena Gaghana, onda bi se ta jednostavnost, jednostavno utopila u dubokoj vodi. Naime, upravo zbog složenosti radnje, koja se odvija na više razina i iz više perspektiva, za ovaj film bi vrijedila izreka starih Etrušćana, Kartažana, Feničana ili (imaginarnih) Ferengija – istina je nafta duboka. Gaghan je dobio Oscara za scenarij Soderberghovog Traffica, od kojeg i posuđuje motive paralelnih priča na više lokacija, kroz određeni polu-dokumentaristički pristup snimanju radnje (tzv. fikcijski realizam). Također je i redatelj filma Gold (Matthew McConaghey). Dakle, radi se o inteligentnom filmašu, koji ne bježi od političkih tema, koje u sebi uvijek nose i barem zrno – teorije zavjere. Njegov film Syriana je utjelovljenje kompleksnosti politike i gospodarstva i baš zato što je težak (za razumjeti sve treba i više gledanja), nekako je ostao zaboravljen te se o istom i rijetko diskutira. Možda je ta istina (odavno) oko nas pa je uzimamo zdravo za gotovo, kao neku apsolviranu temu. I nemojte misliti da autor ovih redaka ne voli zabavne filmove i da se tu samo pravi pametan sa svojim esejima. Ma zapravo, mislite što hoćete, jer mišljenja su kao…znate već što! I likovi u Syriani su svašta mislili…, dok nije došao udar s neba…
(Pod)žanr geopolitičkog trilera ili općenito filmova s (geo)političkim temama je raznolik. Sjetimo se Arga, ovjenčanog Oscarom, koji je ok film, ali ne i vrh vrhova. Triler International (Cliwe Owen, Naomi Watts) je također obećavao više, a nije pružio ono nešto pravo. Scottov Body of lies (di Caprio, Crowe) je solidan film, koji zaslužuje recenziju, ali i on je trebao biti još bolji. Posljednji škotski kralj (McAvoy, Withaker) je više povijesna drama, a manje geopolitički. Filmovi o Jacku Ryanu i sl. tajnim agentima su također, više usmjereni na špijunski podžanr te zabavu (ponavljam, zabava nije nešto nužno loše), a manje na ozbiljne analize događanja. Nadam se da ste pročitali moj osvrt na film Tri Kondorova dana – špijunski triler, ali s geopolitičkom premisom. Autor ovih redaka Vam također preporuča triler Beirut (John Hamm, Rosamund Pike), koji je solidan mali film, ali i tu se tražilo nešto više. Naravno, Spielbergov Munich je još jedan vrlo dobar film, naizgled neatraktivan, ali pogađa u sridu te zaslužuje posebni osvrt. Još jedan Spielbergov – Most špijuna – je korektno odrađeni film sa old school štihom (i možete ga pročitati na Vašem portalu), ali Spielbergova oštrica (ako ju je ikada imao, jer se u karijeri više oslanjao na zabavne filmove) je ipak otupila. U širem smislu i vrhunska Stoneova sudska drama – J.F.K. – u sebi ima veliku dozu geopolitike, kao i njegovi drugi predsjednički filmovi (Nixon, W., ili djelomično Snowden) , ali i to su, u suštini – biografski filmovi. Ne zaboravljamo ni modernije naslove, tipa Lord of war, Kingdom, Rat Charlieja Wilsona, Jaganjci & lavovi, Crno zlato (Jean Jacques Annaud) ili Krvavi dijamant; ne zaboravljamo ni filmove velikih i bitnih političkih tema, npr. o apartheidu (Krik za slobodom i sl.) i dr. temama. Inače, u ovu kategoriju moglo bi se svrstati i odlične burzovne filmove tipa The Big Short/Oklada stoljeća ili Margin Call, jer u sebi imaju snažnu kovalentnu vezu (geo)politike i gospodarstva. Ipak, Syriana je još malo složeniji film od nabrojanih te je doista po svemu – geopolitički. Kada su Oliver Stone (sjetite se razgovora Kevina Costnera i praktički 15 min. monologa Donalda Sutherlanda, mr. X-a, u filmu ili šizofrenih monologa Joea Pescija…vrhunski scenarij, zar ne?) i Ridley Scott bili u najboljoj formi, ovo bi bio film za njih, ali ni Stephen Gaghan nije bio loš odabir.
Foto: Warner Bros. Entertaiment
Scenarij Syriane je djelomično nastao prema špijunskim memoarima Roberta Baera (bivšeg operativca CIA-e) pod naslovom See no evil. Baer je shvatio kako velike tajne službe nisu oruđe u obrani naših vrijednosti, već kako se radi o centraliziranim sustavima, koje vode politički poslušnici sa opsesijom Velikog brata. Bio je frustriran činjenicom da se neke stvari samo puštaju i ne žele se istražiti. Dakle, i prije Snowdena, postojali su – Snowden-i. Jedan od likova u filmu Syriana, agent CIA-e, Bob Barnes (Oscar za debeljuškastog i zaraslog – Georgea Clooneyja, koji također voli političke filmove – Martovske Ide, Laku noć i sretno) je napravljen prema Baerovom kalupu. (Vječno) Suzdržana gluma Georgea Clooneyja je dobar pokazatelj kako izgleda isluženi operativac, koji je izgubio ideale, ali se, paradoksalno – i dalje bori za iste. Tip čovjeka, koji stalno šalje službene bilješke i dopise nadređenima, a te dokumente nitko ne čita i svima ide na živce. Naime, neki nadređeni imaju još bolji pristup informacijama te žele očuvati svoje fotelje, a u svijetu gdje ruka ruku mije i u svijetu gdje je sve povezano – nitko ne želi slušati ljude, koji govore o slonu u sobi. Nikoga ne zanima izgubljeni projektil, koji bi mogao završiti u rukama vjerskih fanatika, nikog ne zanima prava politička situacija u Iranu, Saudijskoj Arabiji, ako hoćete i Izraelu. Nitko ne želi likove koji se bore za pravdu i svima smetaju zviždači. Kad svi šute, nije cool izigravati nekoga tko upućuje na probleme. Rečenica I told you so, nakon što se obistine projekcije takvih analitičara, nije dovoljna nagrada, jer neman je pred vratima…I nije kasno, dok ne bude – kasno.
Syriana nastala i po uzoru na poznati politički film Coste Gavrasa – Z. , kao i po metodi iz filma The Battle of Algeirs. Radi se o filmu sa vrhunskom glumačkom postavom. Ne postoji glavni lik, već su svi, na neki način, sporedni, a opet, svi su prilično upečatljivi u svojoj – suzdržanosti (ovdje to nema pejorativno značenje) i povremenim bljeskovima. Uz Clooneyja tu je njegov Oceanski frend – Matt Damon, kao energetski analitičar firme iz Ženeve. Legendarni Christopher Plummer je šef odvjetničke firme, ali ujedno i čovjek, koji rješava svjetske probleme (pa nije samo odvjetnički menadžer, već je čovjek koji, iz sjene, povlači ključne političke poteze, naravno – u negativnom smislu. Je li on mason? )
Maybe you’re a lion everyone thinks is a sheep (Christopher Plummer kao Dean Whittig ili čuvaj se Danajca i kad ti daju komplimente)
Jeffrey Wright glumi svojevrsnog undercover agenta provokatora, između privatnog i državnog sektora (due diligence analize u odvjetničkoj firmi, pomiješane s doušničkim poslom s ministarstvom pravosuđa). Chris Cooper je direktor naftne kompanije (What is an Emir, anyway?). William Hurt je iskusni CIA agent iz pozadine u pozitivnoj roli. Mark Strong je zločesti dvostruki agent – zapada i Hezbollah-a, gdje je proiranska milicija ipak prevladala (njegova glumačka faca je savršeni spoj istoka i zapada). Već Vam je jasno – sve je izrazito složeno i sve je povezano. Niti jedan od likova nije isključivi pozitivac (osim možda Cloooneyja ili epizode Hurta), svi su klasični oportunisti, koji bi (uz možda malo grižnje savjesti) prodali i vlastitu majku. Manji problem filma je taj, da u relativno kratkom vremenu za ovako složeni prikaz svjetskih događanja (cca 120 min.), daje i reference na obiteljske odnose antagonista. Redatelj je procijenio kako je to potrebno, vjerojatno kako bi povećao dojam sveopćeg kaosa. Kaos, kao i u Nolanovu Vitezu tame (čitali ste ga na Vašem omiljenom portalu) je prikazan oštrim rezovima između scena. Sad smo u Teheranu, pa u SAD-u, pa Beirutu itd. Izbačene su scene s Michelle Monaghan i Gretom Scacchi (jednostavno, film bi bio zaštopan sa dodatnim radnjama), a zanimljivost je kako je Harrison Ford odbio ulogu, koja je Clooneyju donijela Oscara… i za što je kasnije požalio.
Geopolitika je kao znanstvena disciplina, između ostalog, sadržavala pojmove Heartland-a i Rimland-a.Heartland zapravo pokriva područje nekadašnjeg SSSR-a, a Rimland je područje koje se pojednostavljeno, prostire od sjeverne Afrike do Kine (a ima i balkanski odvojak). Upravo Rimland, sa potezom od Maroka do Afganistana, sadrži povijesno najnestabilniji dio svijeta – Bliski Istok. Važnost nafte, koja je glavni izvozni proizvod te regije, a ujedno i još uvijek bitan resurs za ostatak svijeta, je okosnica cijele priče filma. I sam naziv Syriana je geopolitički pojam, puno širi od same zemljopisne Sirije (u vezi sa pax Syriana). Zapravo, film u sebi ima onu Engdahlovu tezu o Stoljeću rata, tijeku novca (uvijek treba slijediti novac, ne drogu ili samu naftu) i novom svjetskom poretku, kao dio širih teorija zavjere. Filmofili se sjećaju humorističnog Richarda Dreyfussa, koji je glumio Dicka Cheneyja u satiričnom filmu W. (Christian Bale ga je glumio u ozbiljnijem filmu Vice). Sjetite se njegovog govora pred kartom svijeta, kada je opravdavao drugi zaljevski rat (teorija šahovskih igara) i sjetite se i da je stari Dick, uz politiku, bio i čelnik naftne kompanije Haliburton. Naravno, Saddam je bio diktator i svijet je malo ljepše mjesto bez njega, ali bio je on diktator i kad je bio saveznik Zapada (u ratu protiv Irana)…Sada se prisjetite i legendarnog Leanovog spektakla Lawrence od Arabije (čitali ste ga i na Vašem omiljenom filmskom portalu), o prvotnom crtanju karata i tajnim kolonijalnim dogovorima (Antante) na području Bliskog Istoka. Također se možete prisjetiti i dijaloga između Kondora i njegovog nadređenog, u špijunskom trileru Tri Kondorova dana. Na trenutak se maknimo iz filmskog svijeta pa razmislite o naftovodima iz Rusije preko Kavkaza ili Ukrajine, ili poznati Sjeverni tok preko Baltika do Njemačke. Dakle, sve nabrojeno, ali i puno specijaliziranije i modernije, je inkorporirano u filmu Syriana. Neki će u složenoj radnji filma, naći kako iza svega stoji tajni dogovor Kine i SAD-a, o naftnim tokovima u Kazahstanu, koji se prividno lome na području Perzijskog Zaljeva. Syriana, koja je snimljena tijekom drugog Bushovg mandata (a labavo vezana za Baerove špijunske memoare, objavljene koju godinu prije) je bila suvremena i pravovremena reakcija inteligentnijih hollywood-skih filmaša. Naravno, ovakav film se mogao snimiti i puno prije (a te teme i jesu bile dijelovi starijih filmova), a i u današnjoj kino ponudi nedostaje takav snažan politički film. Film s porukom. Film poslije čijeg gledanja možda ne bi doživjeli katarzu, ali bi još više postali svjesniji trenutka u kojem živimo. Potreban je film koji bi nas probudio iz tisućljetnog lažnog sna.
Znanstvenici tvrde kako svemir nema neki viši smisao, sve je slučajno (iako ćemo tvrditi i suprotno) te kako vlada kaos. Deterministički kaos je na prvi pogled paradoks i oksimoron, jer sadrži dva oprečna pojma, ali svi ste čuli za butterfly efekt/leptirov učinak. Dakle, ako leptir na jednom kraju svijeta raširi svoja krilca, to će, kroz milijune različitih varijabli, na kraju rezultirati orkanom, potresom ili tsunamijem, na potpuno drugom kraju svijeta. Male stvari imaju nelinearni učinak na kompleksnost sustava. Upravo po toj formuli se razvija priča Syriane (a sjetite se i Inarritu-ovog Babela). Naizgled nebitni odvojak radnje, npr. o pakistanskim imigrantskim radnicima, otpuštenim šljakerima američke naftne kompanije u Zaljevu (koji ne govore arapski), će na kraju rezultirati samoubilačkim napadom, sa dodatkom vjerskog fanatizma. Naizgled nebitni dio radnje, o nesretno nastradalom sinu energetskog analitičara, će istog tog analitičara, spojiti s dobrim saudijskim (tj. zaljevskim) princem (koji ima zločestog brata), koji je prvotno zamutio vodu, tako što je napravio ugovor s Kinezima. Damon govori dobrom arapskom princu, koji želi uvesti moderne reforme u zemlji (ženska prava, parlamentarna demokracija, modernizacija, diverzifikacija ekonomije i sl.):
Znate što poslovna zajednica misli o Vama? To da ste si prije sto godina, dok ste živjeli u šatorima, odsijecali glave…i da će te to ponovno činiti za sto godina (jer ste glupa plemena, op.a.)…I da, u ime moje firme, prihvaćam Vaš novac…
Nadalje, naizgled nebitni dio priče o due diligence analizama prilikom spajanja velikih kompanija će u konačnici rezultirati nečijim životom i nečijom smrti. Čista slučajnost je spasila Matta Damona, kada promijeni auto u konvoju, prilikom nevidljivog i nečujnog napada dronom – prilično snažna scena u filmu. A George Clooney se nikada ne bi našao pred tim konvojem da prije toga nije imao vezu sa Hezbollah-om ili da nije uhvatio za jaja Christophera Plummera. U isto vrijeme je sve slučajno, a također, u isto vrijeme je – sve povezano. Osnove determinističkog kaosa, sa milijunima mogućnosti i nekoliko paralelnih radnji, na nekoliko lokacija, su nacrtane u radnji Syriane, koju prati tihi soundtrack Francuza Alexandrea Desplata. Filmske skladbe i partiture soundtracka, nas polako eutanaziraju sa svojom nirvanom. U isto vrijeme se radi o lijepim tihim zvukovima te o zvukovima neizbježne sudbine.
Inteligentni i snažni dijalozi pojačavaju dojam za pažljivog gledatelja, koji voli specijalizirani žanr (sjetite se monologa Neda Beattyja iz legendarnog filma TV Mreža, kojeg često spominjem i koji je očito bio uzor i Syriani). Jeffrey Wright (odvjetnik, koji naizgled radi za naftnu kompaniju u procesu spajanja s drugom naftnom kompanijom, koja bi tako, po jačini postala 23. gospodarstvo svijeta, dakle jača od stotine pojedinih država…) i Tim Blake Nelson (jedan od čelnika naftne kompanije) u filmu razgovaraju te Nelson, u žargonu, objašnjava kako stvari funkcioniraju (također i uvodni citat recenzije, koji je litemotiv cijelog filma):
Some trust fund prosecutor, got off-message at Brown, thinks he’s gonna run this up the flag pole, make a name for himself, maybe get elected some two-bit, no-name congressman from nowhere, with the result that Russia or China can suddenly start having, at our expense, all the advantages we enjoy here. No, I tell you. No, sir. But, Danny, these are sovereign nations. Što je suverena nacija, nego skup pohlepe kojim upravlja jedan pojedinac!? “Ali, Danny, to je propisano poveljom UN -a!” Ozakonjeni gangsterizam na globalnoj osnovi, koji nema veće valjanosti od sporazuma između (uličnih bandi) Cripsa i Bloodsa….Mi pobjeđujemo pomoću korupcije. (drugim riječima iz legendarnih stihova T.B.F.-a: U redu, Alberte, ovo je u redu, al koji je ovo ku***, donesi kredu, da ti nacrtan na ploči, jednom za svagda… i Alberte zapamti: Alles ist relativische!)
Postoji li mogućnost bijega iz ovog Matrix-a, tj. ovakvog svijeta? Ako cijele dane provodimo razmišljajući o mogućnostima koje bi se mogle dogoditi, vjerojatno propuštamo život koji prolazi kraj nas i na kraju se pojedinac pretvori u isluženog operativca, kojem se svi rugaju. Ovako se šef u CIA-i , pred drugima odriče svojeg agenta Barnesa te mu pakuje:
Put some space between us and Bob (u smislu – izmislimo priču o Bobu da ga se lakše odreknemo…). Bob has a long history of entrepeneurial operations. Mi zapravo godinama nismo držali Boba pod kontrolom. Znate, nakon 11. rujna neki ljudi su postali previše zaneseni, imaju mane te se prepuste da ih svladaju emocije. Ovo su složena vremena (eto, opet se prodaje priča o istini, vodi dubokoj, na račun nedužnog pojedinca, op.a.). Mi već istražujemo Boba…pomozite mi popuniti praznine…Ah da, posao u Teheranu…sredite to…
Clooneyjeva sudbina u filmu je nacrtana na njemu od početka. Nekoliko kilograma viška (rekao je da ga je uloga iscrpila te se i ozlijedio na snimanju), iznošeno odijelo, sijeda, zapuštena brada i pitanje – zašto sam ja pod istragom (nisam ništa skrivio, samo sam radio svoj posao). Njegov put od Teherana i eksplozije automobila, do Langleyja (brifinzi s nadređenima, koji ga ne žele razumjeti) te ponovno od SAD-a do Beiruta (nekada Pariza Bliskog Istoka) i torture u hezbollahovoj tamnici, kada jedva izvuče živu glavu…od ulica pristojnih američkih predgrađa, do onog lifta (u kojem su skoro svi antagonisti) i susreta s dobrim arapskim princem („Ja sam Kanađanin“) pa sve do izlaska sa bijelom zastavom pred prinčev konvoj (kada se princ začudi: Pa vi ste onaj Kanađanin?!, jer i dobri princ je tragična figura)…Sve to je bio put očajnika, na krilima leptira. Od alfe do omege. Filmske scene, kada netko udaljen tisućama km, upravlja dronom preko joysticka te rješava sudbine apsolutnih neznanaca, koji su opet povezani u nekom pobratimstvu lica u svemiru, su ništa drugo, nego moderna verzija butterfly efekta. Bljesak…i sve je gotovo. Naizgled nebitni prikaz filmske obitelji Matt Damona (suprugu glumi također poznata Amanda Peet) je ovdje ipak bio sa svrhom. U legendarnom filmu Tanka crvena linija (vidite, naizgled dva filma nisu u korelaciji…ali wait for it…), iskusni Sean Penn (narednik Welsh) objašnjava idealističkom Jimu Cavizelu (vojnik Witt):
Everything is a lie. Only one thing a man can do, find something that’s his, make an island for himself.
Nakon što je čistom svemirskom slučajnosti izvukao živu glavu, Damon se vraća obitelji. Dakle, našao je nešto svoje (kako kaže Penn) i maknuo se od prljavih laži i korupcije. Hemingway (u revolucionarnom zanosu španjolskog građanskog rata) kaže kako nitko nije otok, ali u ovakvom svijetu (a o tome često pišem u recenzijama) – mi smo jednostavno primorani ograditi se i napraviti zaštitu oko sebe (obrana i zaštita), tj. formirati otok (po mogućnosti, onaj na lijepom plavom Jadranu). Zato je Damonova završna epizoda (koja opravdava poveznicu iz Malickovog remek djela) i obiteljski zagrljaj, ipak dašak optimizma u svijetu, koji je potpuno izvan bilo čije kontrole. Doduše, za teoretičare zavjere, postoje ljudi koji sve kontroliraju. Oni se sastaju na tajnim sastancima (Bilderberg, gdje vrijede tzv. Chatham House Rules; baš onakva uglađena gospoda, kakvi su bili praktički svi likovi, pokojnog Christophera Plummera) i određuju cijene dionica ili tokove naftovoda, crtaju mape na salvetama i kontroliraju sudbine milijarda ljudi. Pojedine korporacije su odavno jače od pojedinih država. Također, čistom zemljopisnom slučajnosti, neki su rođeni sretniji, dok su neki rođeni (tek koji km dalje) na drugim lokacijama, predodređeni lošom karmom. To je svemir iz kojeg (zasad) ne možemo pobjeći. Takva su pravila. Sve je povezano. Od slučajnih analiza tajnih službi, preko državnih udara. Umirovljeni kontra-admirali i smiješni teoretičari zavjera, sa bezveznim Clark Gable brkovima, koji gostuju na opskurnim televizijama od tisuću gluposti, možda izvale i neku pametnu. Trebamo li ih ignorirati?
Nekada je T.E. Lawrence mislio kako može ujediniti arapska plemena u borbi protiv otomanskog okupatora. Kad su civiliziraniji Turci svladani, neuka plemena iz šatora su pokušala voditi zemlju. Nije uspjelo. Nastali su novi protektorati, tj. stare kolonije i umjetne države (Sirija, Irak). Nekada je (navodno) dobri i sekularni iranski premijer Mosaddegh pokušao nacionalizirati domaću naftnu industriju (Iran, tj. Perzija, nikada nije bio kolonija, oni su posebna civilizacija). To se nije svidjelo zapadnim saveznicima pa su ga makli (dogodilo se na današnji dan, 1953.) i instalirali simpatičnog (i također sekularnog) šaha Rezu Pahlavija (paralela iz Syriane sa atentatom na dobrog princa reformatora). Leptir je počeo mahati krilima pa je sve na kraju rezultiralo iranskom revolucijom, u kojoj su na vječnu vlast došli okrutni ajatolasi i smeće vjerskih fanatika (talačka kriza opisana u Affleckovom filmu Argo). Nekada su u Afganistanu pokušali intervenirati Britanci i Sovjeti. Nije uspjelo. U jednom trenutku se činilo da bi zapadni saveznici, na čelu sa SAD-om, u Afganistanu mogli uspostaviti državu, institucije, reforme, ženska prava. Leptirova krila su mahala, tj. lopta je odskakala (referenca iz legendarnog filma Rat Charlieja Wilsona), a istovremeno je cvala trgovina heroinom, nemotiviranost za obranu zemlje i rak rana svih zemalja – korupcija. Rezultat leptirovog mahanja krilima vidimo u Saigonu, pardon u Kabulu, na aerodromu, ljeta gospodnjeg 2021 (naravno nije isključeno da se ponovno formira neki Sjeverni savez u borbi protiv talibana pa da se i Zapad ponovno uključi – nikad ne reci nikad). Neman je ponovno pokucala na vrata pa ih je onda srušila, a svi su se čudili – pa kako to? Prekjučer je neman bila Al Qaeda ili ISIS, jučer talibani, sutra – tko zna – Kinezi? Totalitarna Kina se ponaša loše prema svojim građanima, muslimanima Ujgurima, na istoku zemlje, ali u isto vrijeme se, zajedno s majčicom Rusijom ulizuju talibanskim fanaticima, koji su ponovno preuzeli kontrolu nad Afganistanom. Zapravo, jesu li talibani sami preuzeli kontrolu, ili im je pomogao neki trust mozgova(?), koji nije slušao agente poput Clooneyjevog lika, već ih je sabotirao, kao što je to činio vrhunski negativni mastermind – kakvog je interpretirao pokojni i legendarni sir Christopher Plummer. Ako se napokon odmaknemo od nafte, kao izvora energije…hoće li onda obnovljivi izvori energije postati nova moneta za potkusurivanje? Ili su to već odavno postali ali nitko nije obraćao pažnju na leptira, pardon, slona u sobi? (kakav film o aferi Agrokor bi tek snimili Ameri?!, kad mi to ne znamo. Znam, to Vas ne zanima, jer je previše složeno i neatraktivno). Ako su Vam ovakvi filmovi dosadni, previše složeni i sl., uvijek možete kupiti kartu za novi The Rockov film. Sve je to za ljude. Ali ako promišljate o svijetu i ne želite bježati od teških tema, pogledajte Syrianu (nekoliko puta), udahnite duboko i naučite svoje nasljednike da cijene ovakve filmove…Maybe next world is the true life…
…jer sve je povezano.
P.S. Pozdravljam ljubiteljice i ljubitelje čitanja (te one, koji će to tek postati), a posebno pozdravljam one, koji čitaju tekstove, bez obzira na subjektivne filmske preferencije. Hvala na pažnji i do čitanja.
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori