REDATELJ: Niels Arden Oplev
GLAVNE ULOGE: Noomi Rapace, Michael Nyqvist, Ewa Froling, Peter Haber, Peter Andersson
TRAJANJE: 152 minute
NAZIV ORIGINALA: Man som hatar kvinnor
Šveđani i ja se znamo već jako dugo vremena, možda čak malo i predugo, što je dobra koliko i loša stvar. Započelo je to skoro prije dvadeset godina, u slavnim devedesetima odmah nakon ratnih dana, kada je televizijski program bio čista koma, i što je poprilična ublaženica. Nije bilo VHS-a ili interneta, bili ste prisiljeni gledati ono što su vam veliki umovi s Prisavlja servirali. Nešto od toga bio je filmski serijal o inspektoru Martinu Becku. Prije nekoliko godina umro je Michael Nyqvist, kojeg su svi znali, isto tako je umro još jedan švedski glumac za kojeg je malo njih znalo. Riječ je o Gosti Eckmanu. Gosta je glumio inspektora u serijalu od desetak filmova, koji su pak nastali po serijalu kriminalističkih romana napisanih tamo sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Filmovi koji me se nisu pretjerano dojmili. Ne shvatite me krivo, to su možda kvalitetni kriminalistički filmovi, gdje radnja ide svojim sporim tijekom, gdje je važnija karakterizacija likova od toga da se forsira akcija, ali su spori do bola, s tim da je glavni lik bio nešto kao lik Tugomira u kišnom mantilu. Prvo iskustvo sa Švedima (kako ih naziva McCready u The Thing) je tako bilo loše. Zanimljivo, drugo iskustvo je bilo nešto bolje. Martin Beck se vratio u obliku kriminalističke serije, moderniziranije, žešće i više sklone akciji. Zanimljivo, nikako ne mogu bez Martina Becka kojeg je glumio Peter Haber čije ime možete pronaći i u filmu “Muškarci koji mrze žene” – tamo interpretira jednog od važnijih likova. Napokon, stižemo do teme ovog teksta – Lisbeth Salander. Ruku na srce, uopće ne razumijem zašto je stekla toliku popularnost, ali razumijem zašto je ljudima cijeli Millenium paket toliko privlačan. To je novi, svježiji i zanimljiviji pristup švedskim kriminalističkim romanima i filmovima. Kako sam ovih dana u čitanju dotične trilogije (samo je par godina stajala na polici i sakupljala prašinu, ništa strašno) tako sam pogledao i filmove i, barem se nadam, tokom vremena koje dolazi (godina čak) planiram nešto i napisati o njima. No, za sada se zadržavam na prvom dijelu, onom koji je najbolji. Zašto je najbolji? Zato što je zaokružena cjelina, što je možda malo banalan razlog, ali itekako valjan kad se uzme u obzir da je Stieg Larrson imao u planu napisati čak 10 nastavaka i sve ih međusobno povezati, pa je stvar, iako tragična s njegovom smrću, ipak do neke mjere dosta dobro ispala jer je trilogija koliko-toliko zaokružena. Zašto je film dobar?
Zato što svi vole priče o serijskim ubojicama. Mislim, svaki dobar roman o serijskom ubojici je dobar roman o serijskom ubojici, ja ću ga pročitati i ogledati film ako je ekraniziran. Kvaka je u tome da “The Girl….” (ili Muškarci Koji Mrze Žene – originalni naziv) nije roman o serijskom ubojici. To je više detektivska priča i dijelom socijalna drama, što je, jako dobra kombinacija ako ne želite u prvoj minuti filma pokazati sve adute kojima raspolažete.
Foto: Screenshot
Osramoćeni novinar Mikael Blomkvist prihvaća ponudu starog, bogatog i opsjednutog industrijalca da baci pogled na nestanak njegove nećakinje od prije 40 godina. Pošto nema što izgubiti, s karijerom u zahodu i kredibilitetom na cesti, Mikael cijelu ponudu vidi kao mogućnost da se malo makne od svijeta i zaradi lagane novce. Ipak, slijedeći tragove stare nekoliko desetljeća, nešto će pronaći, a dodatnu pomoć će dobiti od asocijalne i, općenito, ne baš ugodne hakerice imenom Lisbeth Salander. Put kojim će krenuti otkrit će tajne jedne od najmoćnijih švedskih obitelji, ali i trag umorstava koji traje već skoro 60 godina. Sadržaj… pa, on je poprilično sažet jer ima dosta toga u njemu. S jedne strane je Mikael, ali s druge strane je Lisbeth i kroz njezin lik vidimo kako neke stavke zakona funkcioniraju što daje filmu (i romanu) pomalo društveno-angažirani okus. Tu sad moram malo zakočiti i reći da mi uopće nije jasno zašto su Amerikanci uopće išli u realizaciju svoje verzije istog filma, s istom pričom, i koji je, ako sam dobro shvatio, snimljen na gotovo istim lokacijama. Da, znam, njima se sluša engleski, ne švedski, ali remake nije baš uspio. Zašto? Zato što je Rooney Mara kao Lisbeth jednostavno antipatična. Noomi Rapace, s druge strane, je fascinantan lik. Okej, ona ima tu negostoljubivu stranu ličnosti, ali i tako jak moralni kompas da su ona i Mikael stvarno zanimljivi likovi, plus da ne govorim o njihovoj snažnoj kemiji na ekranu. Remake je… jednostavno suhoparan, plus da ne govorimo kako je i nepotreban, te da je došao prerano nakon poprilično efektnog originala.
Filmu još za rukom polazi ispraviti neke sitnice koje su čak bile lošije u romanu jer ovdje Lisbeth prati Mikaelov napredak od samog početka, držeći ga tiho i nevidljivo na oku cijelo vrijeme, dok je u pisanom obliku ona doslovce upala u radnju već na sredini priče, pomalo bezidejna što on radi. I film nas uspijeva uvući u glavnu priču – 40 godina star nestanak mlade djevojke, kao i misteriju oko cijele priče, pomalo zaobilazno nas odvodeći na trag glavnog zgoditka. Usput uspijeva biti i poprilično jeziv na nekoliko mjesta, kao i neugodno brutalan (scena silovanja) te je konačni proizvod zanimljiv, bez obzira na to što film traje više od dva sata i na momente ima poneki pogrešan korak, kao i, ponekad, razvučenu radnju. Realno gledano, skoro da nema nikakvih mana, skoro, jer tu sad postoji i druga strana cijele priče. Nekome bi Lisbeth mogla biti jednostavno naporna kao lik, svašta je moguće, kao i cijela njezina nedorečena prošlost koja bi, da nije bilo preostala dva nastavka, i ostala nedorečena te bi svi oni mali tragovi koji su ovdje predstavljeni ostali neiskorišteni, pa čak i pomalo besmisleni. Uteg oko glavne radnje. Niels Arden Oplev je spretan redatelj zato što je film, koji je inicijalno rađen za televiziju (postoji i produženija verzija u obliku serije, ali ne puno produženija) uspio uljepšati da izgleda kao pravi kino-film, iako je imao tek djelić budžeta kojeg je imao remake. Velike pohvale zaslužuje lokacije na kojima je film snimljen – krajolik je fascinantan, što je plus za cjelokupni dojam jer postalo je dosadno gledanja američkih metropola u kojima netko ubija nevine žrtve.
Foto: Screenshot
Napisah za Lisbeth, da odmah kažem i kako će Mikael nekim gledateljima kao lik biti možda… nekako introvertan. Za nekoga tko se bavi istražiteljskim novinarstvom i koji ima neke stvarno dobre instinkte (dio s gledanjem starih slika) ispada poprilično neuvjerljiv kada se radi o konačnom zaključku, tj. tko je ubojica. Ali, hej, to se jednostavno mora spomenuti, kao eventualne loše stvari, no nemajte straha da bi to moglo utjecati na gledanje zanimljivost gledanja filma. Noomi je Lisbeth, bila, ostala i ostat će, bez obzira tko ju zamijenio ili ponovo interpretirao. Iako je roman prebacio punoljetnost, a film je snimljen prije dvanaest godinna, stvari su u njemu još uvijek jako dobre, nema tragova starenja (neki detalji u romanu danas su pomalo smiješni – super jak laptop s 500 RAM-a i 40 giga hard-discom), ali priča je još uvijek dovoljno intrigantna da ga se može bezbolno pogledati s kojom godinom razmaka. Znaju ti Švedi kako se rade neke stvari, stvarno znaju.
Tekst napisao: Danijel Špelić
Više tekstova o filmovima i serijama od autora teksta možete pročitati na blogu Deckardov kutak . Osim filma Danijel Špelić je i pisac, autor osam knjiga – o autorovim knjigama više možete saznati na njegovoj Facebook stranici kao i na Goodreads stranicama
Odgovori