Ne mogu se oteti dojmu da su devedesete bile najplodnije desetljeće za akcijski film – bilo po kritičarskim hvalospjevima, bilo po komercijalnom uspjehu, bilo po svjetski prepoznatljivom statusu, a dobri dojmovi traju još i danas, za neke od naslova gotovo i dva desetljeća nakon što su snimljeni. Preveliki višak slobodnog vremena je doveo do toga da počnem malo reorganizirati osobnu kolekciju i nekako nisam mogao ne zamijetiti da svaki film koji znam sa vremena na vrijeme pogledati potječe upravo iz spomenutog razdoblja.
Tako je u tom desetljeću John McLane ponovo postao čovjek na krivom mjestu u krivu vrijeme u “Umri muški 2”, da bi mu koju godinu kasnije preživjeli članovi obitelji Gruber objavili osobni rat u trećem filmu serijala – svoj je imidž mamurnog tipa koji uvijek ima nešto sarkastično za reći podcrtao nastupom u “Prljavi igraju prljavo” (The Last Boy Scout – 1991), a da je jedina osoba koja može spasiti planetu Zemlju ležerno dokazuje u “Armageddonu”. Renny Harlin nakon režije spomenutog drugog “Umri muški” filma udružuje svoje snage sa Sylvesterom Stalloneom u akcijskom “Cliffhangeru”, postajući dio obećavajućeg elitnog društva koje sačinjavaju James Cameron, Paul Verhoeven i John McTiernan – rasni akcijski redatelji koji vladaju žanrom kako autorskim izričajem tako i smislenim filmovima.
Podstanarsku holivudsku adresu u tim godinama dobiva i John Woo, koji svoj honkongški staž zaokružuje nabrijanim Hard Boiled (1992), a novu dionicu karijere otvara s “Teškom metom” (1993), uspjelim akcićem koji predstavlja Jean-Claude Van Damma kao nekog na koga bi se moglo računati pošto je godinu dana ranije nastupio u filmu “Univerzalni vojnik”, još jednog holivudskog podstanara Rolanda Emmericha, i ostvario uistinu neočekivani uspjeh. Emmerich se okreće spektakularnijim SF ekstravagancijama, ali Woo se zadržava u akcijskim vodama, prvo se predstavljajući široj publici sa “Slomljenom strijelom” (1996), a onda sve bacajući na koljena sa odličnim “Čovjekom bez lica” (1997) – usput transformirajući plesača Travoltu u opakog motherfuckera sa dva pištolja. Nije samo Travolta profitirao u suradnji sa Woom – Nicholas Cage postaje još jedan zaštitni trade mark akcijskog filma devedesetih. Michael Bay od anonimca i redatelja tek jednog osrednjeg filma dobiva odriješene ruke da napravi pakao u zatvorenom zatvoru Alcatraz i šansu iskorištava maksimalno. Sean Connery pritom koristi priliku da odigra Bond igrača u poznim godinama, a Cage da odsvira drugu violinu. Zaključak je da su u “Hrid” (1996) šansu svi dobro iskoristili, ali Cage od druge violine postaje nabildana vojničina u hitu “Opasan let” (1997( pretvarajući se u kućnog glumca producenta Jerry Bruckheimer i zaokružujući plodne devedesete s nastupom u zabavnom “Nestali za šezdeset sekundi” (2000).
Foto: Warner Bros Studios
Steven Seagal se ubacuje među profitabilne igrače sa “Pod opsadom” (1992), a da probleme ne mora tražiti na otvorenom moru dokazuje i sa “Pod opsadom 2: Mračni teritorij”. Sandra Bullock mora držati gas do daske dok Keanu Reeves pokušava deaktivirati paklenu napravu ispod jurećeg autobusa u furioznoj “Brzini” (1994), društvo mu pravi Jeff Bridges na istom poslu u “Odbrojavanju”, a Wesley Snipes postaje ubojiti “Putnik 57” (1992),sve to iz prikrajka gleda uskrsnuli James Bond dok pijucka mućkani martini u filmu “Zlatno oko” (1995) dok mu iznad glave visi Tom Cruise u “Nemogućoj misiji” (1996), Martin Riggs i Roger Murtaugh dolaze na još par dana do zaslužene mirovine u “Smrtonosnom oružju 3 “(1992) i “Smrtonosnom oružju 4” (1998), Harrison Ford postaje američki predsjednik koji vatrenim djelovanjem rješava pitanje neželjenih gostiju u “Air Force One” (1997), a da stare legende nimalo ne posustaju bez obzira na mlade snage pokazuje i Arnold Schwarzenegger nastupima u “Totalnom opozivu “(1990), Posljednjem akcijskom junaku (koji doduše ispada komercijalni promašaj biblijskih razmjera, ali reputacija filma svakim danom samo raste) i “Istinitim lažima” (1994) – zabavnom akcijskom razbibrigom koja Jamesa Camerona predstavlja u jednom opuštenijem izdanju, daleko od SF mainstrema te briljantni Terminator 2: Sudnji dan.
SF/Akcija dobiva novu dozu adrenalina kroz pojavu “Matrixa” (1999)
Treba spomenuti i Genea Hackmana i njegovim efektnim nastupom u “Grimizna plima” (1995), filmu gdje su pouzdani Tony Scott i tadašnji akcijski doktor Jerry Bruchenhaimer odlučili napraviti na atomskoj podmornici napraviti ni više ni manje nego pravu pobunu te pridobiti na svoju stranu oduvijek nesklone kritičare. Da se ne radi o slučajnom pogotku pokazuju i sa “Državnim neprijateljem” (1998), urbanim techno-trilerom gdje Hackman jednostavno nadmašuje nadolazeću kino atrakciju zvanu Will Smith u svakom kadru iako ga pola vremena tamo ni nema. Uvijek pouzdani Clint Eastwood preriju zamijenio gradskim betonom i počeo otvoreno zbijati šale na račun sve većeg broj vlastitih godina kroz lik zadihanog tajnog agenta u “Na vatrenoj liniji” (1993) , a da nije jedini kojemu pod stare dane (već tada je riječ o starim danima velikog majstora – stari dani su se protegli i na današnje vrijeme) na pamet svašta pada pokazuje i Dustin Hoffman u zaraznom “Izvan kontrole – ne tako sjajnom koliko komercijalno isplativom . Prije nego je postao američki predsjednik u Air Force One (cijeli ovaj niz povezuje još jedno prepoznatljivo redateljsko ime – Wolfgang Pettersen) Harrison Ford je imidž Indiane Jonesa odlučio zamijeniti bjeguncem od pravde u “Bjeguncu” (1993), a nakon toga se malo prošetao u špijunske vode jer, pošto je James Bond bio stavljen na police zaborava, a Ethan Hunt tek sjaj budućnosti u očima svojih producenata, bilo je vrijeme da najdraži američki informatičar dođe do velikog ekrana. Ford postaje Jack Ryan u solidnim “Patriotskim igrama” (1993) i vrlo dobroj “Neposrednoj opasnosti” (1994). Uvjerljiv ili ne, Fordova promjena stvara nove uspješnice devedesetih.
Ni mlađe snage ne spavaju dok traje akcijska obnova. Tako Tom Cruise svoj ulazak u devedesete započinje laganom uspješnicom “Dani groma” (Tony Scott nema nikakvih problema pri stvaranju hitova), a izlazak zaokružuje drugom “Nemogućom misijom” (2000), financijski uspješnim dijelom franšize koji potvrđuje kako je John Woo doživio svoj kreativni limit te film nema prevelikih kritičarskih hvalospjeva kao prvi dio. Luc Besson dolazi malo posjetiti New York (“Leon” – 1994), a nakon što je dušu i tijelo prodao kako bi skupio novac za svoj prvijenac, Robert Rodriguez ovaj put ne mora raditi istu stvar kako bi napravio “Desperado”, a sve to iz prikrajka promatra mlađahni Val Kilmer kao Simon Templar u “Svecu” (1997), kojemu, nažalost, ne uspijeva lansirati još jednu špijunsku franšizu jer film kritičarski biva dočekan na nož (nekako bez pravog razloga) ali ga publika ne izbjegava, postavljajući ga kao još jednu u nizu akcijskih uspješnica devedesetih.
Photo: Screenshot
Stariji redateljski vukovi rade nešto sporijim tempom, no isporučuju kvalitetno. Michael Mann nam napokon donosi susret dvije legendi Roberta DeNira i Ala Pacina u Vrućini, na kraju ih razdvajajući jednim od najžešćih obračuna viđenih na filmskom platnu. John Badham i Mel Gibson udružuju snage u još jednom laganom, rado gledanom, ljetnom hitu “Ptica na žici” (1990) imenjak mu John McTiernan odbija raditi nastavak “Umri muški” serijala kako bi se igrao sa ruskom nuklearnom podmornicom u “Lovu na crveni oktobar” (prvim nastavkom serijala u kojoj glavnu riječ ima već spomenuti Jack Ryan), a treći John iz ovog dijela, ovaj put se radi o Frankenheimeru, na sebe uzima zadatak snimanje akcijskog trilera “Ronin”, pokazujući svima kako se rade autentične potjere sa automobilima te da realnost u istima ima svoju privlačnost.
Spominjani je Cliffhanger Sylvestera Stallonea u devedesetima predstavio kao zvijezdu koju publika još uvijek voli, a njegovi pokušaji da se predstavi što većem broju gledatelja ima zanimljive rezultate. Nastupom u zabavnom “Razbijaču” ispaljuje hitac prema publici koja je obično navikla vidjeti krupnog Arnolda Schwarzennegera u sličnim ekstravagancijama, ali hitac tek djelomično pogađa metu, financijski završavajući ni na nebu, ni na zemlji, predstavljajući mlađahnu Sandru Bullock kao buduću zvijezdu i Wesleyja Snipesa u, za njega, netipičnoj ulozi. Da mu eksperimentiranje nije strano Stallone će pokazati nastupima u akcijskom trileru “Specijalist”, još jednim neodređeno uspješnim projektom, najpoznatijem po famoznoj sceni tuširanja sa Sharon Stone. Slijedi film katastrofe “Daylight” koji najavljuje sušno razdoblje Slyjeve isplativosti (Daylight od propasti spašava tek svjetski box office rezultat, odnosno rezultati izvan SAD-a). Simpatična Sandra svoje odrađuje u spominjanom Speed filmu, no dobar dojam ruši u njegovom nastavku, “Speed 2: Cruise Control” (1997), financijski i kreativnim neuspjehom. Eddie Murphy predstavlja se kao razočarenje u trećem nastavku popularne akcijske franšize (“Policajac s Beverly Hillsa III), a kao popravni ispit ne prolazi ni “Metro”, klon spomenutih filmova (iako ga krase odlične akcijske scene). Snipes mu bez muke preuzima titulu crnog akcijskog junaka nastupom u Putniku 57, zaokružujući svoje cool pojavljivanje u još dva akcijska projekta, od kojih Drop Zone (1994) funkcionira savršeno te “Vlak pun love”, koji ipak označava korak unatrag, popravljajući dojam sa sekundiranjem Tommy Lee Jonesu u kvalitetnom, ali financijski slabom nastavku bjegunca (“U.S Marshalls ili “Čuvari zakona”).
Arnold Schwarzenegger nema problema sa flopom znanim i kao Last Action Hero pošto ga publika opet voli u šablonskom “Brisaču” i odličnim “Istinitim lažima”, no kao i Stallone, devedesete zaokružuje slabim i neisplativim “Početkom kraja” (1999). Pojavljuju se neki mlađi akcijski igrači koji kucaju na vrata. Keanu Reeves devedesete zaokružuje kao potvrđena akcijska zvijezda, no tek su kritičari zamijetili kako se lijepo predstavio u “Paklenom valu” (1991), kojim se, paradoksalno, Patrick Swayze oprostio od pravog smjera svoje karijere. Da mu akcija ipak nije mrska, Swayze će to pokazati nastupom u slabom Black Dog (1998), ali poštenom filmu ceste koji će, iako samo nakratko, prizvati u sjećanje dane kada je kao Dalton pravio reda u Road House. U tim godinama počinjemo upoznavati Samuela L. Jacksona kao konstantu visokobudžetnih filmova jer, nakon što je pravio društvo Johnu McLaneu, ovaj put sekundira Geene Davis u akcijom nabijenom “Pakleni poljubac” (1996), u najmanju ruku zanimljivom pokušaju Rennyja Harlina da se vrati na akcijski vrh. Jackson svoj talent napokon uspijeva prezentirati nastupom u “Pregovaračima”, jednim od najkvalitetnijih predstavnika akcijskih trilera devedesetih, kojemu je nedostajao jači komercijalni uspjeh da bude pravo zapažen. Da stara garda ima problema sa odabirom projekata pokazuje i Bruce Willis koji kao da igra igru uspjeh-neuspjeh pošto između akcijskih uspješnica ubacuje i Striking Distance (1993), slabašan film u kojemu ne pokazuje ništa novo (osim fenomenalne potjere sa početka filma), “Šakal” je, posve nepotreban i poprilično zamorni remake kultnog Day Of The Jackal, te “Posljednji preživjeli”, dokazujući kako velika kvaliteta ne donosi uvijek i poštenu, upečatljivu zaradu, što starom redateljskom veteranu Walteru Hillu predstavlja problem još od nastavka “48 sati”.
Photo: Columbia Pictures
Uz neke stare i neke nove zvijezde, devedesete su donijele i neke naslove koji se nisu mogli povezati ni sa jednom grupom, što im je, ako ništa drugo, osiguralo da budu zastupljeniji nego bi to bio slučaj da predstavljaju dio nečije karijere. Tako je super model Cindy Crawford debitirala u smušenom (ali ne posve antipatičnom) akciću “Poštena igra” (1995), gledali smo posljednji film Brandona Leeja “Vrana”, Kurt Russell se ubacio među vatrogasnu jedinicu u Backdraft (1991) kako bi ugasio neke od najspektakularnijih prizora požara zabilježenih na filmu, George Clonney i Nicole Kidman u potjeri su za srpskim teroristima u “Peacemakeru” (1997), Cuba Goding Jr nakon dobivenog Oscara glumi u “Faktoru zaleđivanja” (1999), pokazujući da nema pojma kako voditi vlastitu karijeru, da pravo-na-video naslov zna itekako iznenaditi, pa čak zaraditi i kino distribuciju, pokazuju nam Aidan Quinn, Ben Kingsley i Donald Sutherland u The Assignment (1997), Michael Bay najavljuje svoj dolazak među teškaše sa malim, višestruko isplativim “Zločestim dečkima” (1995), Steven Seagal se predstavlja kao redatelj s On Deadly Ground (1994), jedinim podatkom koji ovaj film i čini zanimljivim pošto je sve drugo u njemu, usprkos dobroj namjeri, jednostavno loše, da jedno pogrešno skretanje zna imati gadne posljedice nam je pokazao Emilio Estevez u odličnoj “Noći odluke” (1993) a vidjeli smo i to kako izgleda Morgan Freeman kao negativac kojega baš ne možemo mrziti u “Teškoj kiši” (1998) Kroz sve naslove, koji su imali svoje uspjehe i neuspjehe, ležerno se prešetavao i nanovo oživljeni James Bond prvo sa “Sutra nikada ne umire” (1997), a onda i sa filmom “Svijet nije dovoljan” (1999), bez problema ostvarujući velike zarade i kritičarske pohvale, dokazujući da 007 jednostavno – može sve, čineći i na taj način devedesete stvarno pogodnim tlom za raznolikost, šarenilo, vatrenost, spektakularnost, ozbiljnost, karakternu glumu, redateljsku maštovitost, producentsku (ne)ograničenost i scenarističku (ne)originalnost – trebalo je samo sjesti, gledati i provjeriti tko je uspio u kojoj namjeri.
Sve ovo je tek kraći pregled onoga što se pojavilo u jednom desetljeću, ali sve ih povezuje činjenica da su mahom bili uspješni, kritičarski dobro dočekani, svježih i originalnih ideja, puni maštovitih akcijskih scena, glumački dobro odrađeni. Izlazili su jedan za drugim, ponekad i dijelili medijski prostor i jednostavno mi je zanimljivo da se nikada nije osjetilo zasićenje tržišta. Pošto se u minulom desetljeću mogu na prste nabrojati filmovi koji su ljubiteljima akcije ostali u pozitivnom sjećanju, pitanje bi bilo – jesu li filmaši doživjeli blokadu pri stvaranju kreativnih ideja, jesu li želje gledatelja postale prezahtjevne ili su jednostavni akcijski filmovi stvar prošlosti? Što reći nego to da su ljubitelji poštenog akcijskog filma kroz devedesete imali cijeli švedski stol na raspolaganju pri odabiru, poznati/nepoznati glumci iz rukava su izvlačili adute kojima su težili prema uspješnosti, redatelji su otvoreno tražili materijale na kojima bi se jasno i glasno poigrali sa raznim pirotehničkim sredstvima, producenti su tražili budući hit projekt temeljen na akcijskoj spektakularnosti…neka druga bolja vremena ili je tržište onda bilo pogodnije za razne kaskaderske akrobacije ostaje otvoreno pitanje.
To be continued…
Tekst napisao: Danijel Špelić
Više tekstova o filmovima i serijama od autora teksta možete pročitati na blogu Deckardov kutak . Osim filma Danijel Špelić je i pisac, autor osam knjiga – o autorovim knjigama više možete saznati na njegovoj Facebook stranici kao i na Goodreads stranicama
Odgovori