REDATELJ: John Crowley
GLAVNE ULOGE: Andrew Garfield, Peter Mullan, Siobhan Finneran
TRAJANJE: 102 minute
NAZIV ORIGINALA: Boy A
GODINA: 2007
„Kako ćeš mi preporučiti ovu granatu za kišno nedjeljno popodne, gdje ti je duša…“
„Prekrasno tužan film kojeg bi trebalo izbjegavati kad smo u stanju suštinske depresije“ – neki od komentara mojih poznanika i prijatelja na ovaj film.
U meni kao dio profesionalne deformacije čitav život stanuju mali Englez i mali Amerikanac i tako se neprimjetno smjenjuju da ni sama ne ulovim trenutak ili razlog. Doduše, mnogo češće prevlada činjenica kako mi pokretne slike s Otoka, bile one engleske, velške, škotske ili irske, filmovi ili serije, osobito od onih koje svrstavaju u neovisne (kako god to tko tumačio), te vrlo često i niskobudžetne, znaju pružiti veliki užitak, kupujući me neodoljivom smjesom jednostavnosti i dubine od kojih prvo obično leži u nepretencioznosti, a drugo, u čovjeku i radnji u kojoj se (s)nalazi. “Dječak A” Johna Crowleyja zasigurno je jedan od bisera britanske drame novoga milenija, u kojoj mladi Andrew Garfield zapanjujuće vlada ulogom na način kojega se mnogo zreliji glumac ne bi postidio. Od onih je uradaka koji emotivno ruše i smišljeni su da nas tjeraju na razmišljanje i nakon svršetka, dok se istodobno (često logično, iako ponekad ne razložno, makar to dvoje bilo i isključivo) poistovjećujemo s problematičnim glavnim likom u iznimno skladnoj kadenci s izvrsnim Peterom Mullanom. Znam što je kadenca, bez brige, i s razlogom koristim upravu tu riječ.
Dječak A snažno i od prve minute napada i emocije i um.
Foto: Screenshot
“You grew. You changed. You earned the right…
“You earned the right to be Jack Burridge. Because that’s what this is, it’s a fucking right.”
Manchester je odista mističan grad. Njegova moderna povijest, prožeta industrijskim smogom, puna je biserja. Ljudi su izgradili silan kanal kako bi parirali obalnom Liverpoolu u trci za pamukom, svilom i čime sve ne. Ne, ljubav između ova dva grada ne izostaje tek zbog nogometa. Kako god, da odmaknem od sporta, mistični M je bio i svjetska pozornica za etabliranje glazbenika koji nisu bili „po ukusu“ svoga vremena, te općenito osjetnog indie duha, nečega što već odavno predstavlja prepoznatljiv brand no često se pokušava i iskoristiti za pokriće kojekakvih projekata koji ne zamirišu onako kako smo očekivali. Ali Dječak A ne razočarava. Minimalistička i emotivna uvodna scena razgovora Jacka (Andrew Garfield) i Terryja (Peter Mullan) upoznaje nas s mladićem koji izlazi na uvjetnu slobodu; Terry je njegov socijalni radnik, skrbnik, dušobrižni „ujak“, psihoterapeut, no prije svega prijatelj do smrti i, praktično, surogat–otac. Samo je njemu dopušten uvid u sve Jackove tajne, prošle, sadašnje, čak i buduće, ako bi moguće bilo, a možda je i jedini kojem je odista stalo. Intrigantno je uvijek zbog čega tako mlad čovjek mora mijenjati ime, zbog čega ga prvu noć po izlasku iz popravnog doma ili zatvora čuva policija i zbog čega mora potpuno zaboraviti prošlost, imajući u mobitelu, pored Terryjevog, broj nekakvih specijalnih postrojbi. Novim identitetom se kreće od nule, stvara se imidž, prijateljstva. Je li taj novi početak odista moguć i u kojoj mjeri? Kako se obriše ono dotad, i utjecaj na ono što smo sad? Što je Jack učinio? Čemu je svjedočio?
Ne trebamo se zagledati duboko kako bi vidjeli potrganost mladića iz kojeg neprekidno izviruje nesretno, oštećeno i neizigrano dijete koje se uz Terryjevu pomoć postupno uklapa u društvo, nalazi prijatelja koji zna da je bio u zatvoru (Shawn Evans), te je nekakav temelj za prijateljstvo ostvaren. Dolazi do možda neočekivanog ali zapravo logičnog intenziviranja odnosa s mladom službenicom koju dečki zovu „White Whale“ (čujte, i bijela je i velika), pa ipak će između nje i Jacka zasvirati neka fina vibra koja ima šanse postati nešto dublje. No, u jednom trenutku nas kamera naglo prebaci na dječaka kojeg (već klasika ali i istina s kojom teško izlazimo na kraj) maltretiraju stariji dečki, no situacija kod kuće ga vjerojatno više boli nego masnice po licu i tijelu. Nagli rez kamere počesto nas i nasilno baca u sadašnjosti, gdje redatelj Crowley maestralno i proračunato, sitnim i odmjerenim koracima nagovještava kakvi to duhovi progone Jacka i tko je misteriozni Philip, prijatelj iz djetinjstva.
Foto: Screenshot
Because you’re entitled to some happiness, Jack.
Interesantan je pristup redatelja tematici: ako bismo sve što ne znamo znali u startu, ako bismo shvatili sve istine o tim malim, nesretnim dječacima, upitno je čijim bi ih očima promatrali kao odrasle, iako je „odraslost“ nešto što se baš i ne može vezati za dijete koje je provelo mlade godine iza rešetki, čije djetinjstvo ni prije toga nije bilo bajka i čiji su se ugodni trenuci svodili na markiranje iz škole i glupiranje s jedinim prijateljem na svijetu. Na neki način, Jacka možemo promatrati očima njegovih novih prijatelja ili djevojke, koji misle da je ludiranje u ukradenom automobilu razlog njegova višegodišnjeg boravka iza brave. Njegova osjetna muka nas lagano opsjeda jer se svim silama bori ostati onaj koji je postao, okajao ako je nešto i uradio, i stekao pravo na drugu šansu (kažu da to pravo zaslužuju svi.)
Jedino Terry i bez izgovorenih puno riječi osjeća te dubine, prolazeći s njim teške staze rehabilitacije, pokušavajući ga ohrabriti na uživanje u svom novom „ja“, ističući kolike je psihičke visove osvojio i nadasve, ukazujući mu neupitno povjerenje. Uz osobne obiteljske probleme, Terry ima te svoje dječake, male i velike heroje koji su se iz pakla svojih djela i bivših života izvukli jaki, ne pokleknuvši i ne predavši se. Očito je da ga trga i lomi činjenica da pred njegovim vlastitim sinom ne stoje nesavladive prepreke, no on ih niti preskače niti se trudi. Ovo zvuči okrutno, no takav je i život ljudi koje pratimo u ovom filmu.
Andrew Garfield, koji je za svoj filmski debi 2008. godine osvojio “Baftu” (zaista velika i važna nagrada tako mladome glumcu, koja mu je svakako otvorila vrata ka mnogobrojnim odličnim i raznovrsnim ulogama – samo se prisjetimo trilogije Red Riding ili Social Network…), na bolan i iznimno uvjerljiv način utjelovljuje stidljivog mladića koji širom otvorenih očiju i radoznala pogleda dopušta srcu radovanje zbog novih tenisica , prijatelja, djevojke, boce piva, zbog zabavnog parka ili činjenice što može nekome platiti večeru. Njegova želja za životom i silan neki križ koji nosi, ponašanje, to bivše „ja“ koje želi podijeliti s novim „najmilijima“ jer im ne može lagati, ama baš ništa od toga ne ukazuje na ono što je počinio, vidio, gledao, prešutio i odležao. Štogod to bilo. U konačnici, nije ni bitno koliko se Jack rehabilitirao u odnosu na zločin koji je (ako je) počinio i je li takvo što uopće moguće. Film bez daljnjega povlači pitanje postoji li uopće način za iskupljenje, za povratak u društvo, no baviti se time značilo bi rađanje novih, nepotrebnih pitanja umjesto uživanja u zbilja krasnom, zahtjevnom i u svakom segmentu divno osmišljenom filmu. Jasna je stvar da će prijemčiv gledatelj (s minutama koje prolaze) početi izrađivati scenarije Jackova svršetka.
No je li to bitno? Pa i nije. Bitan je način na koji će do tamo stići.
Foto: Screenshot
No, I ain’t that boy!
Iz pozicije redatelja Johna Crowleyja, tad novaka britanske kinematografije, no i iz pozicije roditelja ili prijatelja, teško je biti i tužitelj i obrana, i porota i sudac, a to u filmu jesmo. U konačnici, ako smo nadrasli oko za oko i imamo pravne sustave, ako imamo kazne, jesmo li spremni ispoštovati nekoga tko je svoju podnio, počinio on zločin ili ne? Od moralnih dvojbi se u ovome filmu ne može pobjeći, iako u novom životu s s Jackom navijamo nimalo nehotično, što možemo prvenstveno zahvaliti neustrašivoj Garfieldovoj izvedbi ove iznimno snažne drame pune frustracija, prekrasne i dostojne glumaca velikog kalibra. Njegove su grimase, sjaj u očima, pogledi i reakcije tako stvarni, bolni, veseli, ustrašeni i ispitujući, njegova laž pred djevojkom koju voli nanosi mu bol nimalo podnošljiviju od prošlosti zaogrnute u pregršt sjena. Zaplet kao takav je, kako rekoh na početku, koliko jednostavan, toliko i složen, jer mnogi su elementi koji utječu na njegovu dubinu, gdje redateljevo odista pažljivo oko igra (nije to sramota) na sigurnu kartu složenosti Jackovih unutarnjih lomljenja koja i gledatelja dovode do ludila.
Maestralna kulminacija kroz koju konačno u cjelosti spoznajemo istinski Jackov identitet i težinu zločina je i početak mrvljenja tek izgrađenog novog života. Zločin je oduvijek tek jedan od neminovnih segmenata društva, pa i njegovog najmlađeg sloja. A ono što je uradio Crowley stavljajući Jacka pod reflektore je ispalo vrsno: lako nas prisili na preispitivanje osobnih sustava kojima procjenjujemo ljude, svoju spremnost da pružimo šansu, ruku ili jednostavno – oprostimo.
Teški su snovi koji ne žele napustiti um čak ni kad se posve probudimo.
Tekst napisala: Vanja Milić
Odgovori