Iako je godinama među najmlađim autorima na GOODTALKING portalu (ranije blogu), Nikola Fabijanić jedan je od onih koji su najduže članovi grupe i pisci tekstova o filmu. U razgovoru je Nikola otkrio svoje favorite kada je o glumcima i filmovima riječ…Krenimo redom…
Tko je mlada snaga Goodtalkinga Nikola Fabijanić? Kad je rođen, gdje živi, čime se bavi kada ne gleda filmove i serije?
Prije svega, lijepi pozdrav svima koji su izdvojili (po)koju minutu vlastitog vremena kako bi pročitali ovaj naš velebni razgovor. Moje ima je Nikola, a prezime Fabijanić. Rođen sam, sada već davne, godine Gospodnje 1993. u Zagrebu. Naziv bolnice u kojoj sam zakoračio (dobro, „zakoračio“ je možda malo pretjeran termin, no shvatit ćete poantu) u ovaj svijet trenutno ne znam, ali nije niti važno, zar ne? Trenutno živim u jednom malom mjestu pored Jastrebarskog. Van ove filmske priče bavim se, kako bi ti rekao Tihomire, naukom. Naime, apsolvent sam Filozofsko-teološkog studija (ne brini majko neće fakultet nigdje pobjeći, do penzije će sve biti gotovo) pa vrijeme uglavnom „trošim“ na rješavanje zadnjih ispita i na pisanje diplomskog rada. Gotovo sve slobodne trenutke posvećujem filmu na ovaj ili onaj način, bilo u formi gledanja, bilo u formi pisanja, bilo u formi čitanja o istom. Uz film, velika ljubav je i knjiga. Prirodno sam znatiželjna osoba pa sukladno tome volim baciti oko na svašta i pročitati koju prostoproširenu o nečemu. Nevažno je radi li se o beletristici ili nekom obliku stručne literature. Kako bi se reklo: „Daj šta daš!“. Kada to sve prati neki meni dragi, a recimo to tako, soundtrack sreći nema kraja. Od sportova se gotovo slijepo-sektaški prati Formula 1 i grize svih dvadeset noktiju za propetog konjića (čitaj: Ferrari) što i nije neka sreća s obzirom na rezultate proteklih godina, no bit će bolje, mora. Uz Formulu tu je i MMA, odnosno UFC eventi te u nešto manjoj mjeri boks. Eto, svaka budala ima svoje veselje pa tako i ja.
Pamti li Nikola prve trenutke odnosno prve filmove koje je pogledao ? Početak filmofilske karijere odnosno naslove koji su bili prvi susret sa serijama i filmovima…
Nisam to tada shvaćao tako (kako to i obično biva), no s godinama čovjek uvidi neke stvari. Bolje shvatiti ikad nego nikad. Retrospektivno gledajući; prvi susret s nečim što bi mogli nazvati filmofilstvo bilo je u zadnjim trzajima ustanove koja se zove – videoteka. Naime, otac je „relativno“ volio film pa su zajednički odlasci vikendom u tu kultnu instituciju postali moj prvi značajniji doticaj s filmom. Kako bi rekli Englezi: „Good parenting.“ Pošto je bio jedan od onih ljudi koji kvalitetu filma ocjenjuju po količini praznih čahura na koncu filma, drugim riječima, što više čahura, to kvalitetniji film, odnosno ako u prvih deset(ak) minuta ne padne nekome mrtva glava s ramena sumnje u kvalitetu istog su se polagano počele buditi. Sukladno navedenom, film sam upoznao kroz uobičajene sumnjivce: Schwarzeneggera, Stallonea, Van Dammea i njima slične te se preko njih zaljubio u film kao takav. Kako to i obično biva, kada nešto zavoliš nastojiš to nešto što bolje upoznati i istražiti. Nisam iznimka u tom slučaju već, upravo suprotno, potvrđujem pravilo. Mislim kako je velika većina krenula na isti ili sličan način, a kasnije nas znatiželja, svakoga pojedinačno, odnijela na vlastitu stranu. Hoće li ubiti mačku? Vidjet ćemo što budućnost nosi, ali nadajmo se kako neće (smijeh).
Photo: Screenshot
Omiljeno mjesto odnosno način za gledanje filmova i serija? Kino ili streaming servisi? Ili možda DVD odnosno Blu Ray? Gledaš li više i češće filmove ili serije?
Serije izbjegavam u širokom luku, tako da tu nemam mnogo toga za reći. Što se filmova tiče gledam ih na čemu se stigne, odnosno na onom što „dođe pod ruku“. Kao i, vjerujem, kod velike većine to su nezaobilazni streaming servisi, ali moram skrušeno priznati i TV, točnije, nacionalna televizija koja ima i više nego solidnu ponudu filmovima, naročito njihov treći program u sklopu emisije Posebni dodaci. Ostale komercijalne televizije izbjegavam zbog razmaženosti, odnosno reklama. Naprosto nemam živaca boriti se s onoliko setova i onolikom količinom reklama unutar filma od dva sata. Moj duboki naklon svima koji to uspijevaju (nije sarkazam). Uz nacionalne programe moram istaknuti i one kabelske (ne znam točan termin, pa nemojte zamjeriti) poput onih Cinestarovih, zatim TV-a 1000 i M1 Gold-a te meni osobno najdraži – Kino TV. Naravno, tu je i nezaobilazno kino kao takvo koje samo po sebi nema alternativu kada je film u pitanju. To je hram filma i uvjeren sam kako će tako i ostati.
Kada se dogodio tvoj prvi susret s Goodtalkingom? U tvojem slučaju riječ je, ako se ne varam, o blogu i grupi…
Prvi susret s GOODtalkingom je bio u vidu Facebook grupe. Kako sam dospio u nju, odnosno kako sam ju (pro) našao pojma nemam. Pošto sam čovjek u poznim godinama memorija mi baš i nije jača strana, a davno je to bilo, pa zbrojite dva i dva… U grupi je moje trkeljanje o filmu zamijetio, sada urednik portala Tihomir, i kontaktirao me te pitao bi li želio pisati za blog. Ostalo je povijest…
Reci nam nešto o svojim favoritima? Najdražim filmovima i glumcima, glumicama….redateljima… filmovima…
Što se najdražih filmova tiče tu je nedodirljiv Lynchov Mulholland Drive. Nakon što je taj film ugledao svijetlo dana filmska industrija je, barem što se mene tiče, mogla staviti ključ u bravu. Bolje od toga ne može. Sve što smo imali za vidjeti, vidjeli smo. Kada smo već kod Lyncha istaknuo bih i jedan neobičan film u kontekstu njegova opusa- The Straight Story. Sveto trojstvo zatvara Wendersov Paris, Texas iz 1984. godine. Spomenimo onda i tri mjuzikla: La La Land, A Star is Born (2018) te Singin’ in the Rain. Uz navedene tu su dva Andersonova filma: Phantom Thread i There Will Be Blood. Bez nekog posebnog reda i poretka također obožavam: ludost Donnie Darka, studiju ljudske prirode u Life of Pi i Spring, Summer, Fall, Winter…and Spring, (anti)junake u Watchmenima i V for Vendetti, (ne)konvencionalnu ljubavnu priču u filmu Eternal Sunshine of the Spotless Mind, odu životu u vidu filma Amelie, horor koji stvaramo svojevoljno u Trumanovom Showu, čovjeka koji nije pričao šale već je bio šala u filmu Man on the Moon, prekrasnu poruku ostarjelog čangrizavca kako je važno ono što činimo, a ne ono što govorimo u Clintovom filmu Gran Torino (a i auto nije za baciti)(wink, wink) te posljednji za ovu priliku, ali nikako ne i manje vrijedan, Leoneov The Good, the Bad and the Ugly jer padanje kiše s obližnjeg oluka po šeširu jednog od glavnih protagonista nikada nije i neće biti zanimljivije i napetije.
Što se glumaca tiče, nema ravnog Daniel Day-Lewisu. Uz njega tu su svakako Jack Nicholson, Joe Pesci, Philip Seymour Hoffman, Joe Pantoliano, Paul Giamatti, Michael Stuhlbarg, John Goodman, Gary Oldman te Shia LaBeouf , Brad Pitt i Robert De Niro.
Photo: Screenshot
Kada govorimo o glumicama noge mi se odsjeku kada vidim Kate Winslet na ekranu i srce počne jače kucati. Ona je svijet za sebe. Nakon nje tu su tri francuske dame: Juliette Binoche, Julie Delpy te Eva Green. Naravno, nezaobilazna Meryl Streep. Zatim; Julianne Moore, Cate Blanchett, Jennifer Lawrence, Laura Dern te od mlađe generacije Saoirse Ronan, Florence Pugh i Shailene Woodley.
Što se redatelja tiče… Kubrick je jedan jedini. Uz njega istaknuo bih još Paula Thomasa Andersona i Davida Lyncha te Denisa Villeneuvea. Od redateljica; neopisivo mi se sviđa rad Debre Granik i Ane Lily Amirpour.
Ako je sve ovo do sada, uvjetno rečeno, bilo izrečeno raciom sada će na scenu nastupiti čista emocija ili, kako bi se to popularno kazalo, „guilty pleasure“. Od filmova tu su svih sedam nastavaka Policijskih akademija, bez razlike, koje bih mogao gledati u bilo koje doba dana i noći. Koliko sam ih puta pogledao ne znam niti sam, ali znam da pojedini ukućani kada vide te poznate face na ekranu dobiju poriv za povraćanjem. Uz bok policajcima stoje dva genijalca iz filma Glup i gluplji. Od glumaca tu je Nicolas Cage. Što reći o tom čovjeku? Ništa; osim da je predobar za ovaj svijet i točka. Jedna od stvari s bucket lista, tj. neostvarenih želja jest sjesti s tim čovjekom na piće i popričati. U Niđinoj kategoriji nalazi se, sada umirovljena glumica, Cameron Diaz. Nema se tu mnogo toga za reći osim da mi je prepresimpatična. S obzirom na sve navedeno, jedan od najboljih casting poteza koji je filmski svijet vidio jest stavljanje Winslet i Diaz u generičku romantičnu komediju The Holiday. Ako ikada sretnem genija iza te ideje platit ću mu piće, ako ne i dva.
Za kraj našeg razgovora izdvoji neki naslov (ili naslove) kojem se posebno veseliš kada je o budućnosti riječ. Filmski, jer serije ne gledaš…
S obzirom na okolnosti u kojima trenutno živimo neću se ničemu previše veseliti, no sa zdravom dozom optimizma i nadom kako će na koncu sve ići kako je i planirano reći ću sljedeće: Dune Denisa Villeneuvea.
Hvala na razgovoru…Do neke druge prilike čitamo se u Goodtalkingu….
Odgovori