REDATELJ: Valentin Vasyanovych
GLAVNE ULOGE: Andrij Rymaruk, Lily Hyde, Liudmyla Bileka, Vasyl Antoniak
TRAJANJE: 106 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 2019
Jedan od najanimalnijih čina koji dvije grupe ljudi mogu učiniti jedna prema drugoj jest objava rata. Povod istom je, u ovom slučaju, potpunoma nebitan. Radi li se o borbi za prava pojedinca koja proizlaze iz čovjeka samog ili nečega što ponajprije nastaje u našim glavama, kao što je primjerice država, irelevantno je pošto, složit ćemo se, žalosti da do sukoba uopće mora doći. Nakon što rat završi te kontuzija psihe počinje pomalo popuštati postavlja se pitanje kako nastaviti dalje. Kako pronaći život i smisao u istom usred spaljene zemlje nastale tim nemilim događajima? Atlantis Valentyna Vasyanovycha dati će prvoloptaški, ali i možebitno jedini ispravni odgovor na postavljeno pitanje.
Priča filma prati Sergyja (Andriy Rymaruk), radnika u tvornici čelika u alternativnoj povijesti Ukrajine. Godina je 2025, rat je netom završen. Istočna Ukrajina ostala je u rukama Ukrajinaca, no osim sreće nad izvojevanom pobjedom mjesta veselju nema jer ono što je ostalo nakon nje gotovo je gore od rata samoga, naročito kada je u pitanju mali, običan čovjek.
Poslijeratni svijet u Vasyanovychevom filmu vizualno je neopisivo upečatljiv, ali i surov. Gledajući oronule stanove, blatom okupanu prirodu, razminiravanja, autopsije nam raspadnutih tijelima, rudimentarne tvornice pa sve do načina života u kojem volonterske udruge, s obrazovanim ljudima, služe za pronalazak leševa stječe se dojam kako gledamo neku znanstveno fantastičnu distopiju iz daleke budućnosti, a ne realnost, ukrajinsku sutrašnjicu.
Dodatni pečat navedenom daje uglavnom fiksirana kamera ispred koje se odvija radnja. Likovi i vozila tako odlaze i ulaze u kadar neovisno o kameri čime se kod gledatelja stvara osjećaj promatrača, pretvara ga se u svojevrsnog stražara u izviđačkoj kuli. Generira se distanca, objektivna pozicija unutar koje smo natjerani zgražati se nad takvim svijetom. Kao da se poručuje u vidu opomene: „Pogledaj što smo učinili!“ Iako su malo prije opisane scene same po sebi vrlo minimalističke i rudimentarne te se samim time igra na sadržaj u njima iste pršte detaljima (prvenstveno u daljini) poput onih u kojima ljudi povraćaju za vrijeme iskapanja leševa ili odlazaka i dolazaka viđenih kroz prozor interijera u kojima se radnja odvija. Sve opisano presvučeno je izbljedjelom paletom boja s izuzetkom toplih tonova koji u takvoj konstelaciji dodatno dolaze do izražaja.
Photo: Screenshot
Iako su tvorci filma posvetili mnogo truda u kreiranje svijeta, odnosno okoline u kojem se fabula odvija fokus filma usmjeren je na glavnog protagonista kojega pratimo u nekom vidu epizoda, isječaka iz njegova života koji su, naravno, tijesno povezani. On je sada, nakon što se vratio s bojišnice, uhvaćen u nemilosrdne ralje PTSP-a, tumara zemljom u kojoj traži smisao i svoje mjesto nakon što je zaglušujuća buka rata, u kojoj je bio, skončala. Iz tog – nečega što bi samo hrabri mogli nazvati – života pojedinca niče kritika koju ovaj film suptilno implementira u svijest gledatelja. Rađa se misao kako nije važno „čija to gazi nas čizma“. Zašto? Radi li se o realnosti ili alternativnoj povijesti najmanji od najmanjih uvijek će izvući deblji kraj.
U toj staloženoj filmskoj plovidbi Ukrajinom ukrašenoj s malo dijaloga odgovor na pitanje u čemu jedinka lišena smisla može naći konačno ispunjenje dan je prvoloptaški i pomalo patetičan odgovor – u ljubavi. Platonova Atlantida njegova je vizija idealnog društva unutar raskalašenog svijeta, mjesto-ideal kojemu valja stremiti. Za Vasyanovycha to je ljubav, no on ju ne razvija tijekom trajanja radnje već ju ubacuje u film kao neku vrstu deus ex machine koji donosi razrješenje situacije. Prikazana surovo, smještena u centar scene unutar koje će biti okružena raspadnutim leševima ne djeluje primamljivo, no spleenovska misao koja će se pojaviti kod gledatelja ravnodušno će revoltiranima neidealističkim bijegom samo postaviti pitanje: „A što ako ne ljubav? A kakva onda ako ne ovako surova?“
OCJENA: 8
Tekst napisao: Nikola Fabijanić
Odgovori