REDATELJICA: Mariko Minoguchi
GLAVNE ULOGE: Saskia Rosendahl, Edin Hasanović, Jeanette Hain, Hanns Zischler
TRAJANJE: 111 minuta
NAZIV ORIGINALA: Mein Ende, Dein Anfang
Ambiciozni dugometražni redateljski prvijenac Mariko Minoguchi bezuspješno nastoji klišeizirane filmske situacije provući kroz fizikalne koncepte kaosa i relativnosti
Relativity se najbolje može opisati kao kombinaciju poznate Hemingwayjeve rečenice kako čovjek nije otok, sasvim sam za sebe uz dodatak teorija iz oblasti fizike .Usmjeren na high koncept i nelinearno pričanje priče film iz vida ispušta suštinu – sadržaj u vidu likova i težnje za nadilaženjem i prikazivanjem bazičnih okolnosti, odnosno jeftinih pokušaja izazivanja emocije kod gledatelja.
Pokretač radnje jest odlazak mladog para u banku u kojoj se dogodi pljačka za vrijeme njihovog boravka u njoj. U pokušaju sprječavanja iste momak biva upucan od strane pljačkaša te umire od posljedica ranjavanja na rukama svoje djevojke. Navedena smrt služi kao odskočna daska za uvođenje novih narativa i vremena u priču. Od tog trenutka pratit ćemo događaje koji su se odvijali u prošlosti para te dvije paralelne priče unutar kojih se, iz različitih perspektiva, obrađuje povezanost i obiteljska situacija pljačkaša i preživjele djevojke. Osjećate li se zbunjeno? Niste jedini, vjerujete. Kao što ste možebitno počeli gubiti interes za ovaj pasus, a možda i tekst, zbog (ne)potrebnog otežavanja opisa radnje tako se i zbog nepotrebnog kompliciranja bez pokrića izgubi interes za ovaj film.
S obzirom na opisanu kaotičnu situaciju film opravdava svoj naslov, no isto tako ima tendenciju izgubiti gledatelja po putu. Naime, u tom hektičnom žongliranju između prošlosti i budućnosti te dvije perspektive ovaj uradak postaje poprilično suhoparan i previše samosvjestan svog koncepta gubeći iz vidu činjenicu kako unutar te strukture postoje nekakvi likovi i radnja. Niti u jednom se trenutku ti high koncepti ne sažive s radnjom filma, niti u jednom trenutku se ne stječe dojam kako su oni dio priče, homogeni s njom, kako su dio svijeta unutar kojeg obitavaju glavni protagonisti čime postaju neka vrsta stranog tijela ili u sukobu sa samim sadržajem tj., sudbinama tih ljudi. Drugim riječima, film se pretvara u dijete koje je prisvojilo sve igračke za sebe i tjera nekog paćenika s druge strane sobe da gleda kako se ono zabavlja.
U prilog tezi stavljanja svih jaja u istu košaru, odnosno usmjerenosti na formu zbog koje se gubi interes za sadržaj govori i činjenica kako je glavnina situacija u filmu poprilično klišeizirana. Od smrtno bolesnog djeteta, seksa za jednu noć koji služi kao svojevrsna utjeha nakon završetka veze do herojskog čina u teškoj situaciji ovaj film ima sve. Sam po sebi kliše ne mora biti ništa loše, dapače, ako je dobro izveden i kod gledatelja izazove emociju ili povezanost s protagonistima, preko čijih se leđa on i događa, zadaća je izvršena bez obzira na originalnost. Ovdje oni dodatno smetaju prvenstveno zbog strukture – za koju naprosto u jednom trenutku prestanete mariti – i likova s kojima niste u mogućnosti uspostaviti bilo kakvu povezanost jer im se ne dozvoljava razviti kako u emocionalnom, tako i u narativnom smislu. Slikovito govoreći, film je poput žonglera s tri loptice (radnje), a na gledateljima je zadatak pratiti ih. Problem je u tome što su loptice jednobojne i nezanimljive, a od silnog praćenja njihovog leta i premještanja iz ruke u ruku postat ćemo razroki; time želimo reći kako film loše izvedenom fragmentiranom strukturom odbacuje od sebe te sadržajno dovršava posao. Parafrazirajući dotičnog gospodina s početka teksta; ovdje je na snazi svakako dobra ideja koja bez imalo gledateljeve empatije prolazi pred njegovim očima.
OCJENA: 5
Tekst napisao: Nikola Fabijanić
Odgovori